Komentatori KOMENTAR BOŠKA PICULE

Sirija - podijeljena zemlja koja izaziva podjele

Jedanaest godina prije Arapskog proljeća 2011., pretpostavljalo se da su personalne i političke promjene u Siriji prva lastavica mogućih demokratskih promjena u arapskim autokracijama na Bliskom istoku. Danas je posve jasno da je sirijski režim daleko najtvrdokorniji kada je riječ o promjenama. Zašto?

Političko proljeće u Siriji trebalo je stići još u lipnju 2000. Nakon gotovo tri desetljeća zemlja je dobila novog čelnog čovjeka, doduše iz iste obitelji. U 69. godini preminuo je sirijski predsjednik Hafez al-Asad koji je na vlast došao u studenom 1970. nakon relativno mirna unutarstranačkog i državnog puča protiv Salaha Džadida, u to vrijeme stvarnog vođe Sirije. Želeći spriječiti svoju smjenu s mjesta ministra obrane na kojem je dočekao izraelsku okupaciju geostrateški ključne Golanske visoravni u Šestodnevnom ratu 1967., Hafez al-Asad je sa skupinom istomišljenika eliminirao Džadidovu ljevičarsku frakciju unutar vladajuće stranke Baas i etablirao znatno pragmatičniju politiku i unutar stranke i unutar države navješćujući drukčiji politički pravac i taktiku. Zemlja koja je od samog proglašenja neovisnosti od francuske uprave 1946. trpjela neprestanu političku nestabilnost i česte državne udare, od jeseni 1970. ušla je zahvaljujući al-Asadu u razdoblje stabilne vlasti i određena društvenog i ekonomskog prosperiteta u prvoj polovici 1970.-ih. No Hafez al-Asad, prvo kao premijer, a zatim i kao predsjednik od 1971., unatoč stabiliziranju političkih prilika u zemlji nije imao nikakvu želju za njihovom makar simboličnom demokratizacijom.

Izvanredno stanje uvedeno još 1963. kada je baasistički režim spriječio vojni udar časnika odanih egipatskom premijeru Gamalu Abdelu Naseru, ostalo je na snazi tijekom svih dvadeset i devet godina predsjednikovanja Hafeza al-Asada, a autokratski režim utemeljen na jednostranačkoj vladavini stranke Baas, mješavini plemenskog socijalizma i sekularnog panarabizma i jakom represivnom aparatu vojske i policije sve je više pokazivao brutalno lice i prema unutra i prema vani. Najzorniji je dokaz potonjem sudjelovanje Sirije u građanskom ratu u susjednom Libanonu u kojem je al-Asadova vlast u pojedinim etapama podržavala doslovce sve aktere sukoba. I maronite, i sunite i šijite. U jednoj od najkrvavijih godina rata u Libanonu kada je vojno intervenirao i Izrael, sirijska je vlast 1982. nemilosrdno krenula na neistomišljenike unutar vlastite zemlje. Hafez al-Asad zapovjedio je u veljači 1982. obračun sa sunitskim prosvjednicima u gradu Hami predvođenima zabranjenim Muslimanskim bratstvom, a provedbu akcije nadgledao je njegov brat Rifat al-Asad. Prema različitim je izvorima u pokolju stradalo između 17 i 40 tisuća ljudi što je do danas ostao najteži unutarnji konflikt u zemlji. Dvadeset i devet godina kasnije, povijest se očito ponavlja uz ista prezimena i toponime.

Pobuna daleko od Damaska


Hama, s oko sedamsto tisuća stanovnika, četvrti je po veličini grad u Siriji i jedno od središta aktualnih prosvjeda pobunjenika protiv aktualna sirijskog predsjednika Bašara al-Asada i njegova autokratskog režima. Bašar al-Asad koji je u lipnju 2000. na čelu stranke i države naslijedio oca Hafeza al-Asada postao je, umjesto političkog i ekonomskog reformatora, trenutačno najozloglašeniji vođa neke od arapskih država na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Razlog je tomu al-Asadovo neodustajanje od represije prema prosvjednicima čiji se broj, koje su ubili sirijska vojska, policija i paradržavne milicije, svakodnevno povećava. Ujedinjeni narodi navode da je od 15. ožujka ove godine kada je u Siriji izbila pobuna do sredine studenoga ubijeno više od tri i pol tisuće ljudi, a pobunjenička strana taj broj podiže za još tisuću žrtava. Nakon građanskog rata u Libiji, sukob je u Siriji najkrvavija dionica ionako heterogena Arapskog proljeća koja je usto i najneizvjesnija. Razloga je nekoliko, a jedan je od njih upravo manjak političkog dara i vizije sadašnjeg predsjednika Bašara al-Asada.

U strukturi političke dinastije al-Asad on nije ni bio predodređen za očeva nasljednika, već je to postao nakon smrti svoga starijeg brata Basila u prometnoj nesreći 1994. Liječnik po struci i, prema izjavama poznanika, povučen i ne odveć zainteresiran za politiku, nadao se karijeri oftalmologa. No bratova i očeva smrt promijenile su njegove životne planove te se početkom ljeta 2000. našao na čelu jedne od ključnih bliskoistočnih država. Spomenute naznake političkog proljeća nakon novog čelnog čovjeka u Damasku, doista su zaživjele tijekom 2000. i 2001., i to kroz djelomičnu privatizaciju gospodarstva i liberalizaciju društva, ali su istinske reforme zaustavljene zbog protivljenja šireg političkog i vojnog establišmenta koji ni danas, nakon nekoliko tisuća ubijenih, ne pristaje na značajnije promjene. U tom smislu Bašar al-Asad više djeluje kao eksponent vladajućih struktura koje je ustabilio njegov otac još početkom 70-ih, nego li kao samostalna politička ličnost. Sirija je, poput niza drugih zemalja na Bliskom istoku, podijeljeno društvo čiji se rascjepi direktno prenose na distribuciju i uzurpaciju političke moći. Obitelj al-Asad pripada manjinskoj vjerskoj skupini alavitima (u Siriji ih je prema različitim procjenama od 12 do 15 posto od ukupno 23 milijuna stanovnika) koji su, iako izvorno šijiti, tijekom stoljeća stekli vlastiti čvrst identitet. Želeći se osigurati unutar većinske sunitske sredine u Siriji (74 posto sirijskog stanovništva vjerski čine suniti, a etnički oko 90 posto Arapi), njihovi su pripadnici natprosječno ulazili u državne i vojne strukture vlasti te je i Hafez al-Asad privilegirao alavitsku manjinu unutar sirijske politike i društva. Tako je danas Sirija primjer bliskoistočne zemlje u kojoj je manjina politički pretpostavljena većini (obrnuti je primjer također nemirni Bahrein u kojem nad većinskim šijitima vlada sunitska dinastija koju politički i vojno podržava Saudijska Arabija). Zbog toga su aktualni prosvjedi u Siriji dominantno sunitski, a izostala je i podrška kurdske manjine (oko osam posto stanovništva) čiji politički predstavnici strahuju od većeg angažmana Turske koja pak sustavno intenzivira svoju bliskoistočnu ulogu i nacionalne interese. Službena je Ankara trenutačno jedan od vodećih kritičara sirijskog režima koji je upravo izgubio i potporu Arapske lige. Liga je Siriju suspendirala iz članstva, a sirijske vlasti i dalje ignoriraju njezin prijedlog o rješavanju sukoba u zemlji.

Nadalje, prosvjedi su još uvijek ograničeni na pojedine gradove u zemlji (Homs, Hama, Dara) i nisu se u značajnijoj mjeri prelili na dva najveća grada: Alep na sjeverozapadu i prijestolnicu Damask na jugozapadu (osim u dijelu predgrađa). Naposljetku, sirijska je oporba zbog višegodišnje represije i svojevrsnog pristanka stanovništva na stabilnost prilika umjesto na jamčenje pravâ i sloboda, dosta kasno oformila zajedničko Nacionalno vijeće koje od kolovoza pokušava krenuti stopama svog libijskog pandama. Osim unutarnjih podjela, tvrdokornosti sirijskog režima idu na ruku i podjele među vanjskopolitičkim akterima. S obzirom na protivljenje Rusije i Kine, nema ni govora da bi Vijeće sigurnosti UN-a donijelo rezoluciju sličnu onoj kojom je u ožujku omogućena NATO-ova intervencija u Libiji. Također, Sirija ima nedvosmislenu podršku šijitskog Irana i Libanona sa šijitskim strankama na vlasti što sve prolongira rješavanje sukoba na temelju zahtjeva pobunjenika od kojih su najvažniji odstupanje s vlasti Bašara al-Asada, promjena režima, zaštita prava čovjeka te organiziranje slobodnih i poštenih izbora. Njih je Bašar al-Asad, doduše, najavio za veljaču ili ožujak, ali je njihovu demokratičnost iz ove perspektive nemoguće i zamisliti.

Unutar sebe duboko podijeljena i sukobljena te oko sebe razlog podjelama u međunarodnoj zajednici, Sirija baštini dva razdoblja koja joj do danas nisu omogućila stabilnost i slobodu. Razdoblje previranja i sukoba od 1946. do 1970. zamijenilo je razdoblje autokracije i represije nakon 1970., a političko proljeće ni dalje ne dolazi u zemlju čija je metropola jedan od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na svijetu. Stoga se točnom čini ocjena da se ključ promjena u zemlji nalazi u Damasku. Kada i njega zahvate masovni i nepovratni nemiri, mir će biti puno bliži. Ne samo u Siriji nego i šire na nemirnom Bliskom istoku.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još