Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Crna ruka opet jaše

Umjetnost anonimnih prijetnji smrću, kao ona pisanja anonimnih pisama, napreduje. Ipak živimo u vrijeme 'ekstaze komunikacija', kako bi rekli postmodernisti. Evo je prije neki dan Vuk Drašković, onaj živopisni lider 'skoro pa nepostojeće' stranke SPO, dobio prijetnju smrću od nečega što se potpisuje kao Crna ruka. Kakvo nadahnuto kasnoromantičarsko ime! Nešto poput Zorroa osvetnika ili Čuvaj se senjske ruke, i u tom pravcu

Čime li se to mahniti Vučko zamjerio anonimnim autorima? Skompao se s Čedom Jovanovićem i još nekima istima takvima kao i on u predizbornu koaliciju Preokret, pa su skupa povikali da je, ukratko, Kosovo bespovratno izgubljeno, pa se valja s tim pomiriti i gledati od čega se živi; od blesavih mitova i fikcija svakako ne.

U ovoj još mahnitijoj Srbiji reći takvo što hereza je nezamislivih razmjera. To sebi mogu manje-više nekažnjeno priuštiti neprilagođeni pojedinci poput mene, na primjer, ali politička grupacija! E, to je već opasno, pogotovo ako je ta grupacija i inače politički protivnik ekstremne šovinističke desnice. A odakle tu Vuk Drašković, upitat će se poznavaoci srpske novije povijesti. Zar nije rezao 'ruke i barjake' po Sandžaku? Zar nije Jasenovac proglasio 'najvećim srpskim gradom na nebu' (na zemlji je to Toronto, ako se ne varam)? Zar nije s trgova vikao da je 'srpska zemlja tamo gdje su srpski grobovi'? Kazat će netko da se taj Hercegovac iz Crvenke u Bačkoj kasnije avizao i – svaka čast! – prije točno dvadeset godina, na dan pada Vukovara, objavio potresan članak pod naslovom 'Skinuti kape i ćutati'. Zbog toga su mu skočili u oči svi profesionalni domoljubi i dobrovoljni davaoci tuđe krvi. Kao i sada, uostalom.

Predstavljanje koalicije 'Preokret' (B92)
Vuk je ličnost, kako bi se reklo, složena, je li. S jedne strane nekritički obožava Dražu Mihajlovića i četnike, s druge strane ima napade zdrave pameti koja tome proturječi. Takav je, eto: zamoran, poticajan i uopće živahan, ali s uvjerljivom prisutnošću u javnosti, sve i kad ostane sam. Ova najnovija prijetnja smrću nije ga, koliko se dade vidjeti, potresla: najmanje dva puta atentatori Miloševićevih eskadrona smrti promašili su ga za malo, spasio ga je puki slučaj.

'Crna ruka' kao dežurna patriotska baba-roga


Kodno ime ili sintagma Crna ruka, inače, koristi se dosta često među anonimnim podlacima, prije svega u manje važnim slučajevima. Prvi put je svratila na sebe pozornost javnosti prije nekoliko mjeseci kada je tadašnji državni tajnik za ljudska prava Marko Karadžić dobio prijetnju s tim potpisom zbog podrške gay-paradi i LGBT populaciji. Karadžić se tada nije dao impresionirati, kao ni Vuk sada; izgleda ni da se policija nije mnogo uznemirila.

Crna ruka višestruko je zgodan potpis za anonimne hulje, zbog povijesnog i psihološko-simboličkog naboja koje ima u Srba. To je, naime, postao kolokvijalni naziv za urotu oficira koji su izveli Majski prevrat 1903. i sabljama i revolverima iskasapili tadašnjeg kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu (rođ. Mašin). Vođa te urote bio je obavještajni oficir Dragutin Dimitrijević Apis. Termin Crna ruka javit će se tek kasnije, oko 1910. kada su zavjerenici, ohrabreni neograničenom vlašću koju su imali u vrijeme 'najveće demokracije u Srbiji, od 1903. do 1914.' (još jedan mit), osnovali terorističku organizaciju 'Ujedinjenje ili smrt'. Cilj je bio iredentistički: ujedinjenje srpskih zemalja pod turskom vlašću sa Srbijom. Prvi i drugi balkanski rat prirodno slijede, a zatim i sarajevski atentat 1914. Dalje znate što je bilo. Važno je, međutim, podsjetiti da je lukavi regent Aleksandar Karađorđević prokužio da s kime ima posla, pak je 1918. neposredno pred slom Njemačke i Austrougarske u Solunu pohapsio i uglavnom postrijeljao crnorukce-urotnike; previše su se bili osilili. Zanimljivo je također da je komunistički režim nakon 1945. rehabilitirao Apisa i urotnike, revizijom Solunskog procesa.

Kratka povijest Majskog prevrata
Psihološko-simbolički naboj Crne ruke u povijesti Srbije ostao je do dana današnjeg. Skupina urotnika koja revolverima i sabljama razrješava krize, bez pravosudnih otezanja, to je primamljivo. Moja gospođa majka (rođena 1911. godine) povremeno je znala reći 'gdje nam je sada neki Apis i Crna ruka'; izgleda da je to bila folklorna izreka. Ima tu i više od psihološko-simboličkog: crnorukci su veoma rano uveli taktiku gerilskih operacija (komite) kojima je stanovništvo pod turskom vlašću bilo prisiljavano da podrži gerilce. Ono što se kasnije, u naše vrijeme, javlja kao 'četnička' taktika, zasnovano je još prije Prvoga svjetskoga rata. Uostalom, istu su taktiku imali svi gerilski pokreti: od francuskog Otpora, preko dva rata u Indokini, u Alžiru i dalje. Istom su se taktikom koristili i Miloševićevi operativci pri izazivanju rata u Hrvatskoj i Bosni.

Nije, dakle, iznenađujuće da se Crna ruka koristi u anonimnim prijetnjama smrću: to je pozivanje na skoro pa arhetip. Druga je stvar to što se nekadašnja tragedija ili drama sada javlja kao farsa.

Kriminalistički gledano, anonimna pisma i prijetnje postaju problem zbog interneta. U stara vremena morali ste to napisati na komadu papira: pisaćim strojem (opasno, dade se identificirati) ili lijepeći izrezana slova iz novina, uz opasnost da ostavite otisak vlastitog kopita na papiru. To je onda išlo poštom ili ravno u vaš kaslić, pa je policija imala dobre šanse da vas na kraju otkrije.

Danas je to jednostavnije: otvorite si jednokratnu e-mail adresu u nekom opskurnom internet-kafeu, pošaljete svoju gadost i zatvorite nalog. Ima i sofisticiranijih načina, ali o njima nećemo. Policija, međutim, mora uzeti u obzir i takve prijetnje, jer kamo će sa sobom ako se – daleko bilo – neka od njih i ostvari. Policija se inače više brine za one koji nešto spremaju i ne prijete time javno, pa mi se nekako čini da sigurnost Vuka Draškovića nije ugrožena takvim prijetnjama; ako i jeste, u što sumnjam, to je s neke druge strane. Vuk je svoju vučju čapru do sada sačuvao; neka ga sreća prati i dalje.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još