Komentatori KOMENTAR MARKA SANČANINA

Novi Zagreb: duhovna obnova i javni prostor

Kad se vlasništvo nad zemljištem prakticira u prostoru selskim plotom, onda je to potpuno oprečno ideji društva i rukopisu modernog urbanizma na kojem je nastao Novi Zagreb

Sopot je još jedno novozagrebačko naselje koje je prije nekoliko godina dobilo crkvu. Nakon što je 36 godina doslovce stanovala u 40 kvadrata stana jedne sopotske višekatnice, župa je postala vlasnik zemljišta pa je sada Sopot u potpunosti zadovoljio suvremeni hrvatski komunalni standard: uz veliki trgovački centar izgrađena je i crkva. Crkva svojim proporcijama odgovara mjerilu naselja te se iz automobila doima prilično skladno. Ali ono što nije vidljivo na prvi pogled je seoski plot od zelene žice kojim je sopotski župnik ogradio svoj posjed. Upravo je vlasništvo nad zemljištem i način na koji ga se prakticira u prostoru, potpuno oprečan ideji društva i rukopisu modernog urbanizma na kojem je nastao Novi Zagreb.

Ipak, je li nova crkva jedini izuzetak, anti-urbani element usred urbanizirane i kulturno napredne sredine ili se samo uklapa u opće tendencije kojima se ovaj dio grada želi usitniti privatnim parcelama, progustiti zgradama koje ne komuniciraju s pješacima te uniziti možda najcjelovitiji materijalni i kulturni dokaz našeg nedovršenog moderniteta? Uzduž Avenije Dubrovnik i na praznim livadama uz važnije prometnice, Grad je urbani razvoj davno prepustio zakonima tržišta nekretnina i počeo prodavati imovinu. Je li je ovaj nemar ili manjak volje nastao isključivo uslijed besparice? Ili je dodatni razlog u prevladavajućem uvjerenju da je privatizacija jedino rješenje te da je privatni posjednik neprikosnoveni vladar svoga prostora, čak i ako se on nalazi usred grada? Čak i ako je prostor poprište mnogih formalnih i neformalnih društvenih interesa, kulturnih značenja, urbane memorije i svakodnevnog korištenja građana koji ne moraju biti njegovi vlasnici, ali ga svakodnevno iznova zauzimaju, takoreći prisvajaju, svojim korištenjem.

Moja zemljica – moja slobodica

Podsjetimo da je i Novi Zagreb nekada bio privatni posjed, pitomi krajolik pašnjaka i močvara. Drugim riječima, izgrađen je na povijesnoj nepravdi jer je njegov moderni urbanizam omogućila upravo državna otimačina koja je zemlju seljaka i veleposjednika (poput Crkve) proglasila državnom imovinom. Tako se mogao planirati novi grad, baš kao da na toj zemlji nije postojalo ništa do tada. Dakako, ova nepravda imala je određenu protutežu u socijalnoj pravednosti za većinu. Na uštrb onih kojima je oteto, većini je bilo bolje. I baš kao što je tadašnja promjena vlasništva bila osnova za razvoj novog društvenog uređenja, tako se i današnje hrvatsko društvo uvelike oslanja na promjenu koncepta vlasništva. Tu nema ništa sporno. Problem nastaje u trenutku kada privatno vlasništvo, kako ga tumači naš današnji zakon, dovodi u pitanje društvene odnose, kulturne i materijalne stečevine koje su temelj modernog Hrvatskog društva.

Marko Prpić/PIXSELL
MSU - moguća žrtva novog Zakona o vlasništvu
Privatizacija okućnica

Osim rupa u gradskoj prostorno-planskoj regulativi i nedavne promjene Zakona o vlasništvu, potencijalno predstavljaju dodatne opasnosti za novozagrebačku kulturnu i urbanu matricu. Osim gradnje, on omogućava uknjižbu na državno ili gradsko zemljište ako se dokaže da se koristi više od 20 godina. Tako su neke privatne tvrtke izvršile uknjižbu na vlasništvo nad novozagrebačkim zamljištem iako se na njemu nalaze prostori od interesa građana ili čak zgrade sa živim stanarima. Ovakve pojave bi tek mogle biti uvertira za graditeljski bum kada se ponovo zalaufaju investicije.

Novi zakon također otvara mogućnost za privatizaciju okućnica oko stambenih zgrada. Zbog potrebe sređivanja zemljišnih knjiga stanari stambenih višekatnica imaju pravo i obavezu odrediti svoje vlasništvo nad zajedničkim prostorima zgrade i nužnim okolnim površinama koje koriste. S obzirom na to da se pokazalo kako je privatluk stanje duha nacije, nije sasvim isključen ni crni scenarij po kojemu će stanari htjeti ograditi dio zelene površine oko svojih zgrada. Povrtnjaci s alatnicama i ljetnim kuhinjama u Središću ili Podbrežju ionako svjedoče kako je prisilno urbanizirani stanovnik uvijek čeznuo za komadom svoje zemlje kojeg se može dobro opasati kakvim plotom. Zašto onda stanari iz prizemlja, koji su ionako 50 godina brižljivo njegovali nasade, ne bi ogradili svoj trud? Ako bi se takva logika primijenila do apsurda, bila bi to prvoklasna ironija. Zaplotnjački urbanizam neizgrađenih novozagrebačkih šikara i povrtnjaka, onaj na kojeg smo 50 godina odmahivali rukom, postao bi zakonom normirani pravilnik za preparcelaciju modernističkog grada.

Marko Sančanin
Crkva u Sopotu
Vjera iz betonskih katakombi

Problem bi se mogao riješiti i drugačije, ali pod uvjetom da privatno vlasništvo prestanemo tretirati kao svetu kravu te jasno odredimo situacije u kojima je, zbog javnog interesa, samovolja posjednika ograničena. To bi praktično značilo da je vlasništvo nad zemljanim humusom neprikosnoveno, ali se ponašanje na dotičnoj zemlji mora odvijati skladu sa zakonom koji sankcionira odnos između javnog i privatnog interesa. Naposlijetku, takvom logikom funkcioniraju urbanistički zakoni: vlasnik zemljišta je jasno definiran, ali zemljište smije koristiti samo onako kako je propisano zakonom. Dovoljno je proširiti ovaj princip i jednako ga primijeniti na župnika koji ne poštuje logiku naselja sa zgradama kojima se treba moći slobodno pristupiti ili na vlasnika lokala u centru koji zjapi prazan i šteti slici grada. Ovaj koncept je jednostavan, ali ga u praksi političari, urbanisti i pravnici trebaju pretvoriti u pravedan zakon i model gradske uprave.

Davno je to bilo kada je kardinal Franjo Kuharić novozagrebačke župe nazivao 'betonskim katakombama'. U ona olovna i bogohulna vremena socijalizma, prostori za prakticiranje vjere često su se nalazili u barakama i montažnim objektima. Najčešće su bili integrirani u stambena naselja te ih je samo križ na ulazu stana razlikovao od svakodnevnih prostora. Iz povijesti ovih župa, svećenici pamte da je sama skučenost utjecala na čvrste vjerničke zajednice te aktivni angažman i odgovornost u župi. Iako je vjerski prostor bio nevidljiv i gotovo apstraktan u svojoj nereprezentativnosti, vjerska praksa je, kažu, bila intenzivnija.

Ne bi li novozagrebačka crkva trebala biti kuća koja slobodno stoji u zelenilu, čija su vrata svakome otvorena, o čije zidove djeca nabijaju loptu? Velebno crkveno zdanje u Sopotu, ograđeno ogradom, odašilje drugačiju poruku. Ograda je prvenstveno znak zabrane pristupa.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još