PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Zašto dobri momci nikome ne trebaju

Bionic
Reading

Baš zato što je kod nas sve tako osobno, a u isti mah i opće, bilo bi zdravo da se osim prestarjelih zločinaca, koji su posve slučajno preživjeli do danas, sjetimo katkad onih mladih ili starih istinskih heroja, ili, dođavola više s tim herojima, jednostavno dobrih momaka. Onih ljudi koji su od smrti spašavali druge ljude, i onda kada su mislili različito. Nekome kao što je bio Cican osamnaest godina života bilo je više nego dovoljno da jasno razluči dobro od zla. Nije to teško.

Divne li jeseni! Ispred Ureda za izgubljene stvari osvanuli su predizborni jumbo plakati. Divno je jer nema, bar za sada, fotki političara na plakatima, samo tekst, parole, a to, ako brzo zatvoriš oči, možeš i ne pročitat, razmišljala sam žvačući kroasan i hitajući na posao.

Gore u Uredu, prelistam novine, oprezno izbjegavajući naslovnice da se ne suočim s kakvim iskasapljenim mrtvacom ili s nečijom sisom, oboje izloženo poput kile mulama. Ali zadnjih dana nema ni toga, sve je o izborima ili o onom stogodišnjem komunističkom osumnjičeniku, kojeg su se, naravno, sjetili hapsiti zbog izbora.

Savjetnik Mačak, poslovan kakav jest, vidi i u tom neku korist! Kaže: ‘E, jbg, kakva šteta što nemamo na lageru kojeg izgubljenog superheroja ili običnog heroja, a da mu se usput nije omaknuo koji genocid ili krvavi zločin. Takav bi se ovih izbornih dana dobro tržio.’

‘Takvi se, ako se ikad i jesu tržili, već odavno dobro ne trže, osim u Hollywoodu’, rekla sam. ‘Takvi su temeljito izgubljeni. Inače bi za njih znao.'

‘A kako ti to, premudra, znaš?’

‘Pa, da ti budem iskrena, sasvim slučajno, tako se namjestilo. Ispričat ću ti priču o jednom takvom tipu.’

ISTINITA PRIČA O CICANU (KOJA U JEDNOM TRENUTKU ZAPRIJETI DA ĆE PRIJEĆI U POTRESNU OBITELJSKU SAGU, ALI TO SE IPAK NE DOGODI)

Bio je to jedne ratne jeseni, najvjerojatnije ’43, osim živih svjedoka, postoje i pisana svjedočanstva, pa ako koga zanima, može provjeriti datum. Nekakva Kaštelanska komanda, opaka družba, skupila je sedamdeset-osamdeset Kaštelana te su ih s Brca u Kaštel Lukšiću odveli na strijeljanje ispred crkvice Gospe od Dračina. Spasio ih je osamnaestogodišnji mladić Ivan Butir Cican, partizanski komesar, koji je čuvši što se događa u njegovom rodnom mjestu s još dvojicom lukšićkih momaka na konjima (a da kako bi) dojahao u Kaštela i spriječio strijeljanje sumještana. Uskoro je Cican poginuo, negdje kraj Imotskog, godinu dana iza smrti svog brata, prvoborca Vjeke Butira po kojem se nekad zvala moja osnovna škola.

Situacija je bila nezgodna, pa se o Ivanu nije puno govorilo ni nakon Drugog svjetskog rata, bar ne u tom kontekstu, jer ako bi se spomenuli oni čiji je pokolj spriječio, morali bi se spomenuti i oni koji su takve stvari u ono vrijeme radili. Zatim su došle devedesete i spomenici kaštelanskim mladićima, borcima NOB-a, letjeli su ili u zrak ili u more ili su ih okitili uhatim slovima i prolili crnom piturom. Pod tom je crnom piturom ostalo zaboravljeno i sahranjeno i Ivanovo ime.

Zašto nam je Ivan i slični njemu manje važan od Josipa Boljkovca? Zašto cijela Hrvatska zna za 'boljkovce', a za Ivu Butireva tek nekolicina Kaštelana, među njima i moja obitelj, a i to samo zato što je jedan od dvojice poginule braće moje babe. Ivanov je čin jasan, ne treba ga ni istraživati ni dokazivati. I vjerujem da takvih ‘cicana’ ima još dosta, da je njegova priča paradigmatska, ali se za njih baš i ne zna izvan uskog kruga ljudi koji su takvim pričama svjedočili. Nijedna ulica se više ne zove po Ivi Butiru, kao što se ne zovu ni po njemu sličnima, jer nijedno vrijeme nije bio njihovo.

Ali se zato ulice veselo zovu po fašistu i minornom piscu Mili Budaku.

A ponosno Cicanovo mjestašce, koje se tako lako odreklo svojih heroja, danas je, osim po prekrasnom botaničkom vrtu izraslom kao čudo usred zagađenog i devastiranog zaljeva, najpoznatije po Tuđmanovom spomeniku.

I ja bih se valjda trebala sramiti tih ujaka partizana, jednako kao i još jednog ‘prvoborca’, muža branitelja koji je devedeset i prve samovoljno otišao s druge godine arhitektonskog fakulteta (na očaj svojih roditelja), na stonsko ratište, jer su mu kojekakve spodobe pucale pred kućnim pragom. Nije bio od onih koji su nakon rata tražili penziju, niti je imao ikakvu materijalnu korist, ali imao je godinama glasne noćne more u kojima se, kao na javi, pojavljuju prijatelji raznesenih glava. Ne, nije bezub, nije pijan i naoružan, ne sluša Thompsona i Cecu i nije nacionalist. Ali, najvažnije od svega, ima čiste ruke kojima crta kuće u kojima žive ljudi. A i dovoljno zdravu glavu da može izmjenjivati prijateljske mejlove i pjesmice sa svojim poručnikom iz JNA.

Možda bih trebala šutjeti, nikad ne znaš kome će smetati, tko će ti zamjeriti takve stvari, kao što je i moja mama šutjela o smrti svog oca, kojeg su nekoliko mjeseci prije njenog rođenja ubili ili četnici ili partizani, nikad se nije točno saznalo, i bacili u neku jamu u Bosni. Taj se u ratu nije htio boriti nego je ostao čuvati ženu i sedmoro djece, nakon što su ostali bez krova nad glavom. Putovao je dok je rat još trajao s nekim partizanima po sol, on je prodavao duhan i znao te puteve, a oni su kasnije tvrdili da su ih presreli četnici, uhvatili ga i ubili. A možda su ubojice bili i oni, njegovi suputnici. Kasnije se najstarija mamina sestra spustila u neku jamu, možda pravu, a možda i krivu, ima kod nas tih jama koliko hoćeš, i skupila kosti za koje nisu baš bile sasvim ziher da su djedove, al' daj što daš. Mamini nikad nisu istraživali ubojstvo djeda, trebalo je preživjeti glad i ponovo sagraditi kuću, a onda kad je sve došlo na svoje, e jebiga, eto ti novog rata, još goreg, i kuća opet izgori do temelja, a s njom izgore i srca ljudi i njihove sudbine.

Trebala sam, naravno, barem je to bilo jednostavno, zatajiti i to 'neprijateljsko' prezime, onog djeda crnogorskog pilota, također partizana, koji je ’48 ostao bez čina i posla i kojeg su braća spasila od kakvog podužeg ljetovanja na Golom otoku. Ali iako ga u životu vidjela nisam, nisam imala srca, jer to se prezime tako zgodno rimuje s ovim prezimenom hrvatskog branitelja, da mi se bilo teško odreći svih tih č-ova i ć-ova, neizgovorljivog aliteracijskog blaga, a i paklenog spoja od kojeg svaki pošteni politički ili naci čistunac padne u stanje šoka… Ajme, excuse me, što se zafrkavam na ovako serioznu temu, evo uozbiljit ću se.

Kod nas se mnogi ljudi srame obiteljskih žrtvi, dok se drugi ponose zločincima i pjevaju im pjesme. Nije svaki zločin podjednako dobar.

Postoji razlog zašto sam ovo ispričala. Naime, da bih napravila presjek čitave novije povijesti ovih prostora nisam se trebala ni milimetar maknuti od vlastitih vrata (a ispripovijedala sam tek dio).

Baš zato što je kod nas sve tako osobno, a u isti mah i opće, bilo bi zdravo da se osim prestarjelih zločinaca, koji su posve slučajno preživjeli do danas, sjetimo katkad onih mladih ili starih istinskih heroja, ili, dođavola više s tim herojima, jednostavno dobrih momaka. Onih ljudi koji su od smrti spašavali druge ljude, i onda kada su mislili različito. Nekome kao što je bio partizan Cican osamnaest godina života bilo je više nego dovoljno da jasno razluči dobro od zla. Nije to teško.

No puno je lakše pobrati političke bodove hraneći naciju zlom, a dobre dečke i cure prešutjeti, šutnuti, zaboraviti. Oni nas podsjećaju koliko smo sitni u vlastitim mržnjama i bijesu. Vjerojatno zbog te ljudske skučenosti, ljubavi prema mržnji, pomoću koje je tako lako manipulirati, danas u gradskim poglavarstvima i Saboru kolo vode kriminalni likovi - slike i prilike, otjelovljenja naše nečiste savjesti.