Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Beogradska studentska pobuna

Buntovni studenti, profesori sa škarama, policajci u civilu i skinheadi ovih su se dana našli na beogradskom sveučilištu u sukobu vrlo sličnom, ali u neku ruku i različitom od studentskih prosvjeda u Zagrebu. Pročitajte kako je to vidio naš kolumnist

Prije svega, na temelju vlastitoga iskustva iz Lipanjskih gibanja 1968. nisam sklon studentima pripisivati pretjerani povijesni značaj tipa 'revolucionarnih subjekata' ili 'avangarde', 'budućnosti društva' i već to. Pustimo sad pariški svibanj 1968. i američki pokret protiv rata u Vijetnamu: svaka njima čast, rastresli su oni svašta, ali to ne znači da su baš studenti toliko važni. Taj mit naslijeđen je od nacionalnih romantičara, a studenti su pritom mladi, lijepi, nadasve simpatični i spremni na avanture poput pobuna, štrajkova i demonstracija – što je dobro za svako društvo. Gospod će nas sačuvati od mlitave i konformističke mladeži, nadam se.

Snimka pokušaja razbijanja blokade Filozofskog fakulteta, na kojoj se jedan od profesora pojavljuje sa škarama u rukama
No, dakle, na Beogradskome je univerzitetu došlo do još jedne – doduše na Filozofski i Filološki fakultet ograničene – pobune. Studentski su zahtjevi konkretni i jasni: besplatni studiji za dobre studente (preko 48 bodova), što je već ustupak, dodao bih, jer bi trebali tražiti besplatni studij za svakoga tko daje godinu za godinu, i najviši iznos godišnje školarine na razini triju mjesečnih prosječnih plaća. Nije ni neskromno niti pretjerano. Besplatno školovanje i studij imali su njihovi roditelji, uostalom, još za vrijeme zvjersko-komunističke diktature, ali je onda došao kapitalizam.

Politička reakcija sveučilišta


E, tu sada cijela priča postaje neizbježno politička, jer je reakcija sveučilišnih i državnih vlasti bila upravo takva – politička. Zdrav razum, naime, polazi od racionalnoga stava da je na duži, čak ne predug, rok za društvo, državu i narod dobro uvećavati broj fakultetski obrazovanih mladih ljudi. To, ukratko, podiže bruto nacionalni proizvod; znanje i stručnost jamče najveću dodanu vrijednost; itd. To se smatra aksiomatskom tvrdnjom i svaka pametna država potaknut će studiranje što više može.

Srbijanska država i premudri Rektorat Beogradskoga univerziteta, pak, pokazuju se sitničavim filistrima: njima je do održanja proračunskih balansa i povlaštenih položaja koje studentski zahtjevi ugrožavaju. Srpska i hrvatska Alma mater donekle su škrte i autoritarne. Jednostavnom usporedbom profesorskih plaća i njihovih radnih sati u nas s uspješnijim državama pokazat će se da je u nas akademski feudalizam i dalje jak. Upravo stoga i imamo političku umjesto racionalne reakcije Rektorata u Beogradu.

U odgovoru 'legalista', studenata koji se protive blokadi fakulteta, tvrdi se da buntovne studente predvode anarhosindikalne udruge obučene u Zagrebu
Odmah su počele priče o 'anarhistima' i 'marksistima' kao poticateljima pobune, veoma nalik, uostalom, reakciji komunističke vlasti na Lipanjska gibanja: plasira se teorija zavjere 'mračnih snaga'. Sada su te 'mračne snage', dakako, 'anarhisti' i 'marksisti'; to je u modi danas, u vrijeme našeg pseudo-liberalnog kapitalizma. Rektor Beogradskoga univerziteta Branko Kovačević odmah je za ovu pobunu i štrajk optužio pokret Marks 21 i anarhiste; u Beogradu postoje marginalne grupe marksističkog i anarhističkog nastrojenja, povremeno glasne, čak skandalima sklone, ali i dalje su marginalne, tako da rektorove tvrdnje ne stoje baš dobro. Ali, bitno je bilo ukazati na politički nepoželjne, društveno stigmatizirane i lako ranjive skupine; to rektor, stari lisac iz Miloševićeva režima, dobro znade. Sve to opet liči na Lipanjska gibanja iz 1968: i tada je 'većina' studenata bila u medijima opisivana kao 'dobra, ali zavedena' po lijevim ekstremistima i 'anarholiberalima' (zanimljiva etiketa, kad čovjek danas pogleda...).

Kad rektor isuče pendrek

Sve bi to bilo ostalo rutinska posla i natezanja, da rektor i njegovi vazali nisu odlučili eskalirati. Prvo su doveli privatne zaštitare na dva fakulteta. Naravno da je odmah došlo do naguravanja studenata sa zaštitarima, bez većih posljedica, srećom. Studenti su potegli autonomiju Univerziteta, što nije argument bez značaja, pogotovo u Beogradu koji je na to osjetljiv još od studentskih nereda za Kraljevine Jugoslavije; čak se ni komunisti 1968. nisu usudili kršiti autonomiju. Rektor Kovačević onda je pozvao državu da 'milom ili silom' zavede red na fakultetima, jer da su oni 'državno vlasništvo'. Kao vrhunac neodgovornosti, pred fakultetima u štrajku počeli su se pojavljivati mladi ljudi neodoljivo nalik na skinheadse i navijače; došlo je do nekoliko sitnijih okršaja sa studentima. Ulična vojska ekstremne desnice, kao što se dobro zna, u akciju ide tek po zapovijedi; oni o fakultetima ionako ne znaju ništa, a studente preziru po defaultu; anarhiste mrze iskreno, jer im je tako rečeno i ponavlja im se svako malo u njihovim tabloidnim medijima. To je već razvoj nadasve zabrinjavajući i opasan, jer je sada sukob prenesen na eminentno političku razinu.

Studenti prosvjeduju i u Novom Sadu - zbog pokušaja da organiziraju plenum na Filozofskom fakultetu zgrada je zaključana, a oni blokirani. Bilo je i fizičkih obračuna
Nije više važno što to studenti traže niti što im država uskraćuje: pozornost javnosti polako se skreće na 'sukob dvaju ekstremizama', što je medijski sexy. S jedne su strane 'anarhisti', s druge 'desničari', a država i rektor, jadni, pokušavaju srediti stvar. Argumentacija vlasti svodi se na pseudo-liberalističku priču da 'nema ništa besplatno': ako hoćeš studirati i kasnije imati dobru plaću – izvoli platiti. To za kasniju 'dobru plaću' besmislica je: srednja klasa upropaštena je u Srbiji još negdje 1993., a plaće fakultetski obrazovanih ljudi mizerne su. 'Izvoz mozgova' (kilo mozga: 1 EUR) iz Srbije manji je samo od izvoza iz Burkine Faso u Africi. Svaki uspješniji i otresitiji student hladno će reći u svakoj blesavoj vox-pop anketi na cesti da ima namjeru emigrirati čim diplomira.

Nije ovdje, dakle, riječ o meritumu spora – traže li 'razmaženi studenti' previše ili ne – nego je riječ o licemjerno-ciničnome stavu vlasti i sveučilišnih feudalaca: njima nije do općeg interesa i koristi za društvo i državu; njima je do održanja statusa quo. Svjesni su oni da će im ono što od studenata vrijedi emigrirati odmah, jer da u Srbiji kakvu oni drže i održavaju budućnosti nema; pa neka barem odmah plate, a onda neka idu s milim Bogom kud hoće. Možda čak i u Burkinu Faso, gdje diplomiranih fali.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još