Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Bugari su prošli, Hrvati se tek bruse

Bugarski su izbori bili kakvi su bili, a ova vladajuća stranka kao da se namjerno trudi da bi dokazala da se i Hrvatsku već sada može prozivati kao prekobrojnu, nestabilnu, nepredvidljivu i neuspješnu članicu EU-a. Borisov i Plevneliev znaju gdje žele biti i kome se treba svidjeti, a HDZ i Jadranka Kosor prolaze gubitničku krizu identiteta koja bi u ovim očajničkim, a možda i nasilnim pokušajima spašavanja izgubljene vlasti, hrvatske izbore mogla pretvoriti u neočekivano europsko ruglo

Mnogi tvrde da su ovi bugarski izbori protekli u znaku brojnih krađa i preprodaja glasova, dok su u medijima objavljivani uglavnom plaćeni politički oglasi, pa gotovo nije bilo otvorene rasprave o slabostima i prednostima pojedinih prevažnih kandidata, ali su zapadni međunarodni nadzornici i promatrači ipak zadovoljni ishodom i tijekom bugarskih predsjedničkih i gradonačelničkih izbora, čiji je drugi krug okončan ove nedjelje. Pobijedili su pouzdani prijatelji Zapada, a vrlo opasna desnica prošla je kao bosa po trnju, pa je OSCE ipak pomirljivo zaključio da je u onome osnovnome izbornom procesu ipak bilo sve u vrlo podnošljivom redu, bez obzira što su se mnoge stvari odvijale na samom rubu dobrih demokratskih običaja.

Europa je dobila još jednog neprovjerenog predsjednika republike (pobjednik Rosen Plevneliev, 47 godina, uspješan građevinski poduzetnik, tek je prije tri godine ušao u politiku kao ministar regionalnog razvoja i kapitalnih radova, a prije toga se nikada nije natjecao za bilo kakvu političku funkciju) o kojem ni mnogi Bugari donedavno nisu znali previše, a svemoćni populistički premijer Bojko Borisov i njegova stranka GERB zaokružili su svevlast na sva tri vodeća državna položaja. Premijer je ojačao svoj utjecaj i prestiž, a njegovoj stranci pripada i predsjednik parlamenta, dok je novi predsjednik republike čovjek kojeg je Borisov osobno odabrao kao 'pouzdanog čuvara fotelje', dok se i osobno ne kandidira na sljedećim izborima za novog predsjednika republike.

I tako je i Bugarska dobila 'svog Putina i svog Medvedeva' koji bi se trebali dogovorno izmjenjivati na čelu države, a svevlast Borisova i GERB-a potvrdili su i izbori za gradonačelnike najvećih gradova, među kojima samo dvojica značajnijih pobjednika ne pripadaju premijerovoj stranci. Socijalisti nisu katastrofalno izgubili kao što se očekivalo (njihov kandidat Ivajlo Kalfin zaostao je samo oko pet posto glasova), ali su ipak ostali na rubu, dok je dosadašnji predsjednik republike, socijalist Georgi Prvanov, nakon deset godina otišao u povijest kao čovjek koji se uzalud pokušao nametnuti kao politički predvodnik svih Bugara i cijele regije, a neprestano trpio zbog optužbi (ipak neopravdanih) da Sofiju želi vratiti u toplo rusko krilo.

Godine 2012. svijet očekuju 32 parlamentarna i 28 predsjedničkih izbora, od kojih se mnogi čine vrlo neizvjesnima. U nekim od najvažnijih ili najzanimljivijih zemalja (Rusija, SAD, Egipat, Turska, Francuska, Finska, Island, Meksiko, Indija, Kenija, Venezuela, Slovenija, Albanija) biraju se novi predsjednici, dok će u neposrednom hrvatskom susjedstvu Srbija izabirati novu Skupštinu, baš kao i članice EU-a Češka, Rumunjska, Francuska, a sve to zajedno, i u globalnim, i u regionalnim okvirima, već sada zabrinjava mnoge političke analitičare, jer mnoge krize (poput ove u EU) još nisu stigle do očekivanih raspleta, a svaki izbori u svakoj zemlji izazivaju značajne potrese, mučna preispitivanja i bezbrojne odgode. Izgubi li Obama, a u Iraku prevladaju ekstremisti na parlamentarnim izborima, svijet bi se mogao naći pred novom katastrofom. A to je samo jedan od onih loših, a mogućih, postizbornih scenarija.

Reuters
Novi bugarski predsjednik Rosen Plevneliev
I zbog toga je ovakav rezultat bugarskih izbora u zapadnim geostrateškim računicama dobar i ohrabrujući, bez obzira na prosvjede protiv premijerovog populizma, isključive vlasti jedne stranke i poraza značajnih ličnosti (bivši ministar vanjskih poslova Kalfin ili europska povjerenica Kuneva). U Bugarskoj je pobijedila stabilnost (čak možda i previše 'stabilnosti'), dodatno ojačao Zapad (Borisov je bar odgodio, ako ne i zaustavio ruski energetski proboj), dok se propale desničarske stranke, na opće iznenađenje, nisu uspjele okoristiti masovnom pobunom protiv Roma. A Sofija i Zagreb moći će nastaviti vrlo plodonosnu suradnju koja je donijela nekoliko odličnih diplomatskih plodova (još za vrijeme socijalističkog premijera Staniševa, Hrvatska, Bugarska i Mađarska su zajedno i istovremeno priznale Kosovo, a nedavno su Kosoričina vlada i kabinet Bojka Borisova istovremeno i zajedno priznali privremenu libijsku vladu), dok je Bojko Borisov posjetio Hrvatsku, sudjelovao na Dubrovnik Summitu i otvoreno izjavio da Hrvatska ne zaslužuje službeni europski monitoring. Čak je i Tomislav Karamarko (u svibnju) konačno pristao potpisati sporazum o policijskoj suradnji s Bugarskom, u koju su se sklanjali vodeći hrvatski mafijaši, dok je u Libiji upravo bugarskim zrakoplovom spašeno 65 radnika Viadukta.

Novog bugarskog predsjednika neće toliko strasno zanimati odnosi u jugoistočnoj Europi i europska politika proširenja, jer je kao čovjek koji je bio vrlo uspješan poduzetnik u Europi i Bugarskoj te ministar regionalnog razvoja i strateških investicija dokazao da se 'svaki europski euro može obrnuti nekoliko puta'. On je prvenstveno okrenut gospodarstvu u promicanju nove gospodarske diplomacije i novog bugarskog imidža kao središta novih tehnologija. On se sigurno neće usprotiviti prijedlozima Bojka Borisova, a u bugarskoj diplomaciji potpuno podupire premijerovu ideju o 'konačnoj čistki komunističkih kadrova i suradnika bivših tajnih policija'. Zlobnici kažu da će se najviše baviti onim o čemu ne može odlučivati (gospodarstvo), a najmanje plesti u ono što bi predsjednika republike trebalo najviše zanimati u skladu s izvornim ovlastima (ustavnost zakona, vanjska politika, vojska i nadzor tajnih službi), ali sve dok Bugarska relativno dobro (a mnogo bezbolnije od Hrvatske) proživljava opću gospodarsku krizu, vjerno služi NATO-u, slijedi Washington, a zagovara europsku budućnost regije, Zapad će bez obzira na sve ipak prihvatiti i takvu Bugarsku, koja se nakon ovih izbora pretvorila u svevlast samo jednog čovjeka i stranke. A Bugarska ipak nije Grčka, bez obzira što mnogi tvrde da je prerano postala članicom EU-a, dok se upravo ovih posljednjih dana poneko i ponegdje već počeo vrlo glasno brinuti zbog europskog prijema Hrvatske, kao da se i Zagreb već sada može usporediti s Atenom, Rumunjskom i Bugarskom.

Neke od tih glasina i članaka izravno su naručeni iz Hrvatske, ali većinu takvih neugodnih dvojbi izaziva očajna kampanja vladajuće stranke koja je u vrijeme konačnog prijema u Europu otvoreno zaratila s Europom, nekim nepotrebnim zakonima, glupim izjavama, provalama nacionalizma, obnovama svađa sa susjedima i ideološkim i policijskim progonima sadašnjih i nekadašnjih političkih takmaca. Bugarski su izbori bili kakvi su bili, a ova vladajuća stranka kao da se namjerno trudi da bi dokazala da se i Hrvatsku već sada može prozivati kao prekobrojnu, nestabilnu, nepredvidljivu i neuspješnu članicu EU-a. Borisov i Plevneliev znaju gdje žele biti i kome se treba svidjeti, bez obzira što ih još ne prihvaćaju kao punopravnog člana europske šengenske i monetarne zajednice, a HDZ i Jadranka Kosor prolaze gubitničku krizu identiteta, koja bi i u ovim očajničkim, a možda i nasilnim pokušajima spašavanja izgubljene vlasti, hrvatske izbore mogla pretvoriti u neočekivano europsko ruglo.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još