Komentatori KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Infantilno Kosoričino iznuđivanje isprika

Lijepo je to zamislila Jadranka Kosor. Zatražila je da se SDP ispriča za Jovanovićevu izjavu o vrhu HDZ-a kao 'zločinačkoj organizaciji', pa kada je vidjela da to kod njenih razdraganih stranačkih fanova prolazi čak bolje od onog njenog cupkanja i pjevanja, odlučila se i na korak dalje. Sada zahtijeva da se SDP ispriča i za to što je 'pobjegao' iz Sabora kada se u lipnju 1991. izglasavala deklaracija o razdruživanju s Jugoslavijom

U SDP-u vide da dobivaju i da nema potrebe trošiti se u ovim kaustičnim svađama, no ipak uzvraćaju da se i Kosorova treba ispričati što je Jovanovića i Milanovića nazvala 'braćom po mržnji'. A na onaj 'bijeg' prilikom izglasavanja deklaracije o razdruživanju odgovaraju da je i HDZ napustio sabornicu kada je izglasavan sporazum o pridruživanju Europskoj uniji. Ali tko će se utrkivati s rastrčanom šeficom HDZ-a, sada kada se najbolje zagrijala. Odlučila je u ovaj svoj igrokaz uključiti i primamljiv fond nagrada, pa veli da ako se SDP ispriča za 'zločinačku organizaciju', tužba protiv Jovanovića bit će velikodušno povučena.

Još nije rekla čime će Milanovićeva stranka biti nagrađena ako se ispriča i za onaj 'bijeg' iz 1991. godine, valjda zato što ova pokajana članica SKJ-SKH još grozničavo važe smije li se preko tog smrtnog grijeha SDP-a uopće preći. Osim toga, SDP se već potrudio otklečati na kukuruzu za to što je napravio, pa je odmah po dolasku na vlast 2000. godine ozakonio da baš datum izglasavanja razdruživanja s Jugoslavijom (25. lipnja 1991.) postane središnji državni praznik, Dan državnosti. To govori da u ovoj stranci zbilja trtare zbog tadašnjeg izlaska iz sabornice, pa ih valjda štreca i kada ih se danas na to podsjeća, što svjedoči o jadnoj političkoj kulturi čak i među vodećim političkim strankama, o onome ispod da se i ne govori.

(Be)smisao isprika

Ne bih htio zvučati učiteljski, ali politička abeceda kaže da su isprike u demokraciji izlišne, anakrone i smiješne. Samo nedemokratski i totalitarni režimi stvaraju razloge za takva javna kajanja, jer proizvode toliko drastične nepravde, toliko ugrožavaju ljudske slobode i živote, da se to poslije samo takvim gestama, ne računajući sudske presude, može ispraviti. U demokratskim zemljama nitko se nije dužan nikome ispričavati, skrušeno ljubiti ruke, a najmanje gladiti peruškom po dupetu. Naprotiv, svi imaju pravo, pa i dužnost, svima stvarati nevolje, ići na živce, vaditi mast itd. tako što će im protusloviti u svemu što misle da treba. Čak i u svemu što im puhne u glavu. Jedini uvjet koji moraju poštovati je da se drže zakona, dakle da se, štono se veli, koriste silom argumenata, a ne argumentom sile.

Eto, kada smo utvrdili gradivo da vidimo što je sporno u tome što je SDP glasao protiv deklaracije o razdruživanju od Jugoslavije, a HDZ desetljeće poslije protiv sporazuma o pridruživanju Europskoj uniji. Ništa, naravno, nijedna točka i zarez. Je li možda nekim saborskim pravilnikom, ili čak ustavnim slovom, zabranjeno da u navodno nacionalno osjetljivim temama opozicija drži ruke u krilu dok ih članovi vladajuće većine oduševljeno dižu u zrak? Je li nekim takvim pravilnikom i slovom utvrđeno da kada opozicija tako ipak učini smije biti izvrgnuta verbalnom razapinjanju na križ, a ako se ne pokloni do crne zemlje, i javnom blaćenju zbog veleizdaje? Koliko mi je poznato, nije, e pa kada nije, dat ću si pravo da rehabilitiram oba ta navodno izdajnička glasanja.

Odluka SDP-a da ne glasa za deklaraciju o razdruživanju nije imala nikakve veze sa samim razdruživanjem, nego je bila motivirana time da se, koliko je moguće, smanje napetosti i izbjegne rat, a dobila je racionalno i nepobitno pokriće u tome što je nedugo poslije rat zbilja i počeo. Rat u kojem je poginulo, ovisno o izvorima, između 21 i 24 tisuće ljudi! O da, znam da nekima ove brojke ništa ne znače, nisu značile ni onda, štoviše tadašnji hrvatski mediji bili su puni izjava s najviših mjesta da rat ne samo što nije moguće izbjeći, nego ga ni ne treba izbjeći. Jer država do koje se dođe bez krvi i nije, tvrdili su najluđi među njima, prava država. I tako smo dobili toliko 'pravu državu' da se ni dva desetljeća poslije ne smije javno zucnuti o tome jesu li se tolike silne žrtve zgurane u njene temelje isplatile. Pa čak i je li isplatila Hrvatska, kao samostalna država.

Možda nešto nisam dobro shvatio, pa neka mi se objasni. U Jugoslaviji se nije smjelo govoriti o samostalnoj Hrvatskoj, a kada je ta samostalnost došla, o tome se mora šutjeti. U čemu je razlika?! Sve su to legitimne teme u zemlji koja sebe želi zvati demokratskom, ali kod nas se i parlamentarni izbori, koji bi trebali biti kruna te demokracije, evo koriste za utjerivanje straha i ultimativno iznuđivanje isprika za nešto za što se ispričavati ne treba. Pogotovo se nitko ne treba ispričavati HDZ-u koji je arčenjem društvene imovine, isto koliko prije toga i ljudskih života, toliko potaracao sve oko sebe da je pravo čudo da je od hrvatske države ostao i kamen na kamenu. Najdomoljubnija hrvatska stranka toliko je strasno zagrlila hrvatsku državu da je ova jedva izbjegla da bude udavljena.

Ušutkavanje legitimnih rasprava

Idemo dalje. Unatoč svemu dosad rečenom, ili baš zato, potpuno je neprihvatljivo to da se HDZ-u stavlja na grešnu dušu što je odbio glasati za sporazum o pridruživanju EU-u. On je na to imao pravo naprosto po samorazumljivom demokratskom načelu da uvijek biraš između najmanje dvije opcije. Kada je samo jedna na stolu, što opet sve više ulazi u modu, to nije biranje, to je nabiranje, kao što je to slučaj kada se s jeseni vadi krumpir ili beru masline. Zato se i moglo dogoditi da Hrvatska dođe na prag Europske unije bez jasne računice u džepu što time dobiva, a što gubi. Da me se krivo ne shvati, po mome više dobiva nego gubi, dakle stat ću uz one koji će kada za to dođe vrijeme zaokružiti 'da'.

Zato neka se barem nama došapne, nećemo majke mi iznevjeriti povjerenje, nekoliko stvari koje sada izgledaju nejasne i dvojbene. Naprimjer, je li točno da je nakon što je Hrvatska pristala da zatvori značajan dio navoza u svojim brodogradilištima, da se ona ne bi dalje održavala državnim subvencijama, Bruxelles odlučio povećati subvencije svojim škverovima jer se oni drukčije ne mogu othrvati konkurenciji visoko subvencioniranih kineskih brodogradilišta? Je li, dalje, istina da je proizvodnja nekih vitalnih hrvatskih poljoprivrednih proizvoda, recimo mlijeka, ulaskom u EU toliko ograničena da je unaprijed jasno da će ih se ubuduće morati masovno uvoziti. Pa čak, gledaj ovo, i da su ukupne hrvatske obradive površine ograničene nevjerojatnih pedeset posto ispod onoga što se sada obrađuje ili bi se realno moglo obrađivati.

Ako je to točno, i mali Đokica bi otprve vidio da tu neki evropski interesni krugovi podrezuju krila hrvatskoj konkurenciji, koja, žalibože, ionako jedva da ima čime letjeti. A to znači da je glasanje HDZ-a protiv sporazuma o pridruživanju EU-u itekako imalo smisla, koliko god stajalo da je baš ta stranka poslije poduzela sve da se ta otvorena pitanja bagateliziraju i ignoriraju. Ima li onda boljeg dokaza o infantilnosti zahtjeva za isprikama koje sada uporno, iz dana u dan, iznuđuje Kosorova?

Time se radi tobožnjih viših državnih interesa ušutkuju sasvim legitimne rasprave, iako je jasno da su baš time realni hrvatski interesi bačeni u zapećak i zaboravljeni.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još