Komentatori KOMENTAR MARKA SANČANINA

Centar grada je mrtav, živjela periferija!

Recentna zagrebačka povijest pokazuje, a sociološka i geografska istraživanja potvrđuju, kako grad gubi intenzitet života u centru, pa se izvorna živa urbanost zapravo događa na njegovim rubovima

Dok periferija obiluje novim urbanim fenomenima - od novih tipova prostora za masovnu potrošnju i zabavu do najdivljijih i najdivnijih stambenih rješenja - i dok broj stanovnika raste (premda djecu čuvaju bake jer često nema jaslica), gradski se centar skuplja i okamenjuje u naslagama povijesnih i kulturnih klišea rapidno gubeći stanovnike. Od posljednjeg popisa stanovništva, u Donjem gradu je 9000 duša manje. Zašto se onda toliko buke diže oko imena trgova i ulica koji opet moraju mijenjati nazivlje? Zašto se moramo kočoperiti u svom tijesnom kulturnom, ideološkom i političkom kaputu kad god se neki vrag događa u centru, bila to Horvatinčićeva skalamerija ili brutalna lokalizacija kulture šatorima i kletima s kobasicama? Kako to da smo toliko fiksirani na centar kad je očito da je baš periferija mjesto na kojem se događa grad? Zašto onda ne bismo livadetinu s dva pobodena gola, šatorom za pečenu prasetinu i armiranobetonskim križem nazvali nekim dičnim simbolom nacionalnog i kulturnog identiteta?

Periferijski glasovi za muljaže u centru

Moderni Zagreb, kapitalistički ili socijalistički, nikad se nije bavio periferijom jer se ona opirala kontroli urbanističkog plana, beskorisna za igru reprezentacije kojom će se kupiti politička baza. To je zajednički stav onih koji na periferiju gledaju s prezirom i onih koji joj se dodvoravaju. Milan Bandić je stoga odličan primjer jer se njegova biračka baza nalazi upravo na periferiji. U centru je debelo gubio, ali je njegovo šljapkanje mokasinkama po blatu i nalog da se ima postaviti dovoljna količina križeva i golova urodilo plodom na biralištima zagrebačke periferije. S obzirom na današnjeg gradonačelnika i njegov urbani menadžment sa šeretskim osmijehom, ostaje pravilo da se na periferiju ide po glasove kako bi se legitimirali reprezentativni marifetluci u centru. Danas se periferiji ne nude opsežni planovi sanacije i rekonstrukcije, već samo izdvojeni komunalni standardi poput asfalta, nogometnog igrališta, škole ili trgovačkog centra. Ukratko, sve ono što je egzistencijalna potreba. Odličan pokazatelj našeg odnosa prema periferiji, kako prostornoj tako i kulturnoj, jesu štandovi i šatori na trgovima centra. Ovi benigni privremeni objekti neizravno govore o stereotipima koje imamo spram periferije i kulture lokalnog, ali i o našoj bezidejnosti oko gradskog centra.

Marko Sančanin
Prizor iz Kozari boka
Žbukanje tradicijom


Iako građani urbanog središta snebivajući se odmahuju na 'seljačiju', oni vide samo jednu stranu istine. U pravu su kad kažu da je trgovanje javnim prostorom i ambijentalnim kvalitetama Donjeg grada najobičnija prevara pješaka i građanina. Manje su u pravu kad gladeći srebrninu dok srču ajngemahtec nariču za zlatnim dobom autentičnog purgeraja. Međutim, slijepi su kao krtice ako misle da žbukanje urbane kulture tradicijskim pastišom služi tamo nekom stanovništvu periferije. Pretvaranje urbane svakodnevice u neprekidan vašar primjer je trženja gradskog centra koji jednako ide nauštrb kulturnog identiteta periferije, jer podcrtava predrasude koje nisu utemeljene. Štandovi i kobasice, naime, već neko vrijeme nisu oznaka gradske periferije (na kojoj žive 'seljaci'), već planetarni recept za turistički mise-en-scene gastronomske potrošnje. Dok se pretendira na vlastite građane kao turiste, veliko je pitanje koliko stanovnici periferije sudjeluju u tom socijalnom iskustvu. Cjelogodišnje pretvaranje gradskog centra u populistički miks svega i svačega ne proizvodi nikakvo autentično iskustvo nego uprizoreno društveno događanje u kojem je osjećaj zajednice usidren u zajedničkoj potrošnji. Prostorna posljedica toga je pretvaranje pješačkih zona u uske prolaze u kojima će ti netko ugurati debrencinku u uho ili izmasirati stopala himalajskim travama.

Je li stvarna namjena ovakvog socijalnog eksperimenta doista susret svekolikog gradskog puka? Dolaze li građani periferije u grad koji smatraju svojim ili se pomalo osjećaju kao turisti koji moraju trošiti ako se uopće žele osjećati građanima? Ili uopće ne dolaze? Osjećaju li se inferiorni prema stanovnicima centra jer po 'autentičnu' kulturu moraju ići u centar?

Damjan Tadić / CROPIX
Bliži se blagdansko doba, kad će kobasice ponovno preplaviti centar Zagreba
Dubrava i Britanac


Zaboravlja se, međutim, da je autentična kultura sajmova upravo bila karakteristika periferije jer je ovaj nakinđureni, privremeni i eksperimentalni urbanizam proistekao iz nedefiniranih stanja gradskog ruba. Ipak, danas se na periferiji događaju neki sasvim drugi eksperimenti. Točnije, stvar se otela kontroli i postaje problematična jer se gradski rub pretvara u strogo kontrolirane potrošačke i logističke zone s prometnim čvorištima koji na sebe privlače neviđenu količinu najrazličitijih i dosad nespojivih funkcija. Za to vrijeme zagrebački centar, iz čijih su izloga protjerane kavane, simboli noćnog urbanog javnog života, svira tamburicu na svojim pločnicima. No pritom loše svira, jer baš kao što Britancu nedostaje kulturna i ekonomska ležernost Jakuševca, štandovi s kobasicama samo su blijeda kopija autentičnog kulturnog iskustva jedne Dubrave 90-ih kada se u Konjšćinskoj mogao kupiti lažni Armani, vidjeti zadnji model Maserattija i pojesti janjevačku verziju sudžuka.

Svu ovu zbunjenost 'centar - periferija' proizvodi naše uporno nijekanje činjenica da Zagreb više nije centriran kao što je bio prije 60 godina. Htjeli mi to ili ne, grad se događa negdje drugdje. Tamo gdje prestaje biti 19-stoljetno urbano središte ili socijalistički grad, a moderna se metropola pretvara u krivudave ulice obasjane plamenom industrije i neonom trgovačkih parkova. Nulta točka razvoja zagrebačke periferije treba biti svijest o tom drugačijem urbanitetu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još