Komentatori KOMENTAR VELIMIRA ŠONJE

Još jedan sudbonosni vikend u eurozoni

Svakih nekoliko mjeseci Europa se nalazi pred nekim sudbonosnim sastankom. Početkom mjeseca studenoga održat će se sastanak G-20 koji se redovito održava dva puta godišnje. No prvo će sljedeći vikend čelnici država članica eurozone objaviti paket financijske stabilizacije koji bi trebao dobiti potporu sedam dana kasnije na spomenutom sastanku G-20. Financijske i političke tenzije ovoga su puta posebno izražene. Očekivanja da će predstojeći sastanci riješiti krizu su visoka, previsoka

Nametnuta dilema o fiskalnoj unifikaciji

Kako se sastanak približava, tako se sve glasnije čuju glasovi onih koji smatraju da će se eurozona pretvoriti u fiskalnu uniju ili će nestati u povijesnoj prašini. Međutim, ta je dilema nametnuta. Nije teško zamisliti kako Merkel, Papandreou i Sarkozy svaki vikend provode zajedno ne bi li smislili neko spasonosno rješenje za euro ili Grčku. Međutim, teško je zamisliti da Njemačka, Grčka i Francuska imaju jedan proračun ili neki sličan fiskalni bastard u kojemu svi jamče za obaveze svakome. Ni Zagrepčani ne jamče za obaveze Međimurske županije iako su Zagrepčani i Međimurci jedni drugima puno bliži nego Nijemci i Grci, a i za razliku od njih živimo u istoj državi.

Stoga će se grčki problem rješavati, a euro 'spašavati', bez fiskalne unifikacije u eurozoni. Slobodno možemo dodati: na svu sreću.

To znači da je konačno rješenje vrlo jasno. Ako nema transfera – bespovratne pomoći, visoko zadužena ili prezadužena zemlja poput Grčke mora odabrati manje od dva zla: ili će smanjiti javnu potrošnju i povećati poreze koliko je potrebno da uštedama (suficitom) smanji zaduženost, ili će proglasiti nesposobnost vraćanja duga te u pregovorima pokušati prebaciti dio tereta duga na kreditore (otpis ili reprogramiranje duga). Može se odlučiti i na neku kombinaciju ta dva načina.

Niti jedno od ta dva rješenja nije ugodno. Oba zahtijevaju znatne uštede i promjenu načina života. Samo se političko-ekonomske priče razlikuju.

Tri političke priče: fiskalna štednja, bankrot i inflacija

U prvoj priči treba rezati državne izdatke ne bi li se zadržao kakav-takav priključak na međunarodna financijska tržišta. To znači da kreditori neće trpjeti gubitak – naplatit će i glavnicu i kamatu. Takvo nešto će vjerojatno izazvati bijes naroda koji će imati osjećaj da se odriče staroga načina života u korist pohlepnih međunarodnih financijaša koji ne gube ništa, a sudjelovali su u nastanku problema. Naravno da je to površan alibi-stav koji zanemaruje činjenicu da grčki ili hrvatski deficit i dug nisu stvorili Nijemci nego Grci i Hrvati, no uvijek je ugodno prevaliti barem dio krivnje na drugoga, osobito ako nije previše simpatičan.

U drugoj se priči s kreditorima pregovara o otpisu ili reprogramiranju duga. Narod će to u početku prihvatiti s oduševljenjem, jer će se činiti da dio svoga duga rješavaju kroz gubitke financijera koji se nikada neće naplatiti. No problem je što će odmah potom vjerojatno doći do prekida priključka na međunarodna financijska tržišta. Deficit se više neće moći financirati i potreba za štednjom bit će možda još i veća od štednje koja je potrebna u prvoj priči.

Postoji i treća priča: 'tiskanje novca', inflacija. Ona za Grčku trenutno nije opcija, jer je Grčka u eurozoni i za sada ne pokazuje ozbiljniju ambiciju da izađe iz nje. Očito je da troškove izlaska procjenjuje većima od koristi. Međutim, hipotetičko postojanje treće priče mnoge je promatrače navelo na pomisao da bi se rješenje za Grčku moglo naći u povratku na drahmu i aktiviranju štamparije.

Problem sa štamparijom je u tome što je inflacija porez za onoga tko koristi novac. Dakle, 'tiskarsko rješenje' nije ništa drugo nego zamjena za fiskalnu prilagodbu i/ili dogovor o restrukturiranju duga između kreditora i dužnika. Uvijek postoji onaj tko na kraju plaća čak i ako je to plaćanje zamagljeno inflacijom. Osim ako nekim čudom centralna banka ne uspije otkupiti sve državne obveznice, a da pritom ne izazove inflaciju, što je malo vjerojatno.

Plastičan opis veličine grčkog duga (Al Jazeera)
Tri nove komplikacije 2011.


Prema tome, očito se radi o vrlo ozbiljnom problemu. Problem s Grčkom i eurom poprimio je dodatne razmjere zbog toga što su od izbijanja krize u Grčkoj (kraj 2009/početak 2010) političari u Europi odbijali mogućnost da neka država nije u stanju platiti svoj dug. To se promijenilo tek u srpnju 2011, kada je dogovoreno prvo reprogramiranje duga: ono je trebalo olakšati sadašnji teret otplate duga Grčkoj za 21 posto. Međutim, nakon što je izgubljeno 18 mjeseci da se shvati kako nema rješenja bez smanjenja vrijednosti grčkoga duga, izgubljena su još tri mjeseca koliko je bilo potrebno da se shvati kako otpis 21 posto sadašnje vrijednosti duga nije konačno rješenje. Dvadeset i jedan posto nije se pokazalo dovoljnim da riješi grčki problem, ali se pokazalo dovoljnim da unese novu dozu rizika u financijski sustav eurozone.

Naime, od srpnja do listopada dogodile su se tri komplikacije koje kreatori politike u eurozoni nisu ranije predvidjeli. Prvo, usporio se gospodarski rast, ne samo u Grčkoj nego u čitavoj Europi. Rodilo se pitanje hoće li to biti samo usporavanje do nultoga rasta, ili druga recesija u samo tri godine, te kako će moguća recesija utjecati na održivost državnih financija i bankarskih bilanci u cijeloj Europi? Drugo, počelo se postavljati pitanje koje su banke najviše kupovale grčke obveznice: neće li i te banke upasti u poteškoće ako Grčka, ili možda neka druga država, ne isplati svoj dug? Treće, počelo se postavljati pitanje koje bi se još države mogle naći u istoj situaciji kao i Grčka, pa ne uspjeti vratiti dug? I kod kojih se banaka nalaze obveznice takvih zemalja?

Akteri na financijskim tržištima mrze pitanja bez odgovora. Pitanja bez odgovora znače povećan rizik, a povećan rizik znači gubitak. Upravo se to dogodilo: gornja su pitanja za sada bez odgovora. Problemi francusko-belgijske banke Dexia samo su naglasili usku povezanost državnih i bankarskih financija. U tom trenutku, vjerojatno kao kompenzacija za crne oblake koji su se nadvili nakon propasti Dexie, svijetom se proširila vijest da su Europljani (čitaj: Nijemci i Francuzi) na pragu konačnog rješenja krize.

Konture znamo, no to neće biti konačno rješenje


Danas se prilično dobro znaju konture rješenja koje će biti ponuđeno sljedećih dana. Sedamnaest država članica eurozone proširilo je mandat i financijske potencijale Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF). Taj državni fond (čije obveze jamči 17 članica eurozone), a čiji potencijal iznosi fantastičnih 440 milijardi eura (10 puta hrvatski BDP), po novome, osim što može kupovati državne obveznice, može i dokapitalizirati banke. Ta mogućnost nije važna zbog francuskih ili njemačkih banaka koje, ako zatreba, mogu biti dokapitalizirane od strane njihovih vlada. Važna je zbog grčkih, ciparskih i možda još nekih banaka (portugalskih?), čije vlade nemaju resurse za dokapitalizaciju.

Bez brzih dokapitalizacija banaka od kojih su privatni investitori nakon velikih gubitaka digli ruke, nastupa potpuni financijski kolaps u kojemu države vuku banke, a banke vuku države – spirala koja se ubrzava prema dnu. EFSF je jamstvo da se takva spirala može prekinuti: on uskače injekcijama novog kapitala bankama nakon što su privatni investitori izgubili novac i kada je vlada bankrotirala, ili se toliko približila neplaćanju da više ne može spašavati banke na svom teritoriju. Dakle, sljedećih dana možemo očekivati objavu pravila i vremenskih rokova prema kojima će nacionalne vlade i EFSF dokapitalizirati banke ne bi li se spriječio i njihov kolaps kada neka država prestane plaćati svoje obaveze. Prema tome, dobra je vijest da sistemski važne europske banke neće propasti ni u najcrnjem scenariju (iako će njihovi sadašnji vlasnici izgubiti svoje uloge proporcionalno gubicima). Predstojeći bi summit trebao donijeti konačnu potvrdu ove teze i detaljan opis interventnog mehanizma.

Iako će rješenje zasnovano na EFSF-u biti važno za sadašnju i buduću financijsku stabilnost eurozone, to neće biti konačno rješenje aktualne krize. EFSF ne daje odgovor na glavno pitanje: koje su države nesolventne i koliki postotak njihovoga duga treba restrukturirati da bi im se omogućio izlazak iz krize? To je pitanje na koje nitko ne može znati odgovor unaprijed i koje je politički izvanredno osjetljivo. Zbog toga ćemo na odgovor morati pričekati još najmanje nekoliko nervoznih mjeseci.

Tko je zaboravio na ekonomski rast?

U cijeloj je priči ekonomski rast ostao pomalo zaboravljena tema. Izgleda da se ljudi na ulicama bune protiv financijske pohlepe, no veća je vjerojatnost da se zapravo bune zbog (pre)visoke nezaposlenosti i besperspektivnosti u uvjetima u kojima se krize nižu jedna za drugom kao na pokretnoj traci.

Dežurni teoretičari zavjere i htjeli-bi-biti političari olako su – vjerojatno pod dominantnim utjecajem anglosaksonskih medija i događaja u SAD-u, aktualne probleme povezali s financijskim institucijama. Međutim, priča je u Europi posve drukčija od krizne priče u SAD-u 2007-2009.

Naime, moć financijskih institucija i korporacija u SAD-u je uistinu ugrozila demokraciju. No u Europi je mali broj država – Island, Irska te djelomično Velika Britanija i Slovenija - ušao u krizu potaknutu krizom banaka. Među tim državama samo su dvije u eurozoni – Irska i Slovenija. U svim drugim članicama eurozone stvari ili izgledaju više-manje u redu - naravno, koliko je to moguće u ovakvim uvjetima (to se odnosi na Nizozemsku, Njemačku, Austriju, Slovačku, Estoniju, Maltu, Luksemburg, Finsku, Francusku), ili su problemi locirani u državnim financijama uz prilično zdrave banke koje su nastavile financirati države ne bi li ublažile udar fiskalne krize, a samim time i sebi olakšale poziciju (Grčka, Cipar, Italija, Španjolska, Portugal, Belgija).

Stoga se postavlja pitanje što je produktivnije za pokretanje gospodarskog rasta i stvaranje novih radnih mjesta: razbijanje stakala na poslovnicama banaka, ili dovođenje državnih financija u red ne bi li se razumnim oporezivanjem i učinkovitom državnom potrošnjom stvorio okvir za konkurentno poduzetništvo? Drugim riječima, pravo pitanje glasi: u kojem pravcu treba usmjeriti pritisak: prema bankama, ili prema vladama? Poruka je da univerzalni odgovor ne postoji, jer se okolnosti razlikuju od zemlje do zemlje.

Na još dubljoj razini, možemo postaviti pitanje što je veća prijetnja europskoj demokraciji? Banke, ili loši političari i korumpirani politički sustavi juga Europe? Što o tome misli prosječni Nijemac i zašto se on ne buni protiv banaka? I što bi Nijemac mogao dobiti pobunom protiv Deutsche Bank, ako mu je cilj izvesti što više Mercedesa i alatnih strojeva u Kinu? Poanta je da zrelom društvu treba puno više argumenata od ad hoc ponuđene teorije zavjere da bi identificiralo svoje prioritetne probleme. Prioritetni problemi u mnogim europskim državama, kao i u Hrvatskoj, jesu visoka porezna i neporezna opterećenja, neučinkoviti državni izdaci, visok javni dug i kreatori politike bez kredibiliteta koji ne uspijevaju stvoriti ambijent za jačanje konkurentnosti i ozbiljnije pokretanje ekonomskoga rasta.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još