Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Pobuna protiv kapitalizma kojeg u Hrvatskoj zapravo - nema

Nazvati kapitalizmom sustav u kojem je država najveći poslodavac i u kojem je ozbiljno poslovanje praktično nemoguće bez sprege s političkom elitom spada u agresivnu glupost i neznanje koje ide na ruku vladajućoj oligarhiji. Utoliko su zagrebački prosvjedi 15. listopada zapravo pričuvni predizborni skupovi vladajuće stranke

 

'Protiv kapitalizma, za neposrednu demokraciju'. Ta je parola viđena na Jelačićevom trgu u subotu 15. listopada 2011. Ona govori čitava poglavlja o ulici kao mediju gdje su moguće samo demagoške simplifikacije i gdje je nemoguće artikulirati suvisli politički zahtjev ili političku vrednotu, a kamoli politički program.


Prije svega, sporno je i nejasno što prosvjednici podrazumijevaju pod 'kapitalizmom'. Protive li se poretku koji jamči nepovredivost vlasništva i slobodnu razmjenu rada, roba, ideja i novca na tržištu, ili se protive samo neželjenim nuspojavama kapitalizma kakve su, primjerice, financijske i burzovne spekulacije koje su, kako se čini, osnovni uzrok svjetske ekonomske krize? Razlika je isuviše važna. Ukoliko se prosvjednici protive poretku koji jamči nepovredivost vlasništva i slobodnu razmjenu rada, roba, ideja i novca, tada su dužni artikulirati jasnu i nedvosmislenu alternativu. Na to ih obvezuju iznimno važni povijesni i moralni razlozi. Kapitalizam se dosad suočio s dva neprijateljska politička sustava: s komunizmom i fašizmom te njihovim mnogim razblaženim podvarijantama u koje spadaju i jugoslavensko samoupravljanje i postjugoslavenski nacionalizmi. Kada se netko protivi kapitalizmu, dužan je ograditi se od tih alternativa jer u suprotnom riskira implicitno solidariziranje s fašizmom i komunizmom te preuzima odgovornost zazivanja patnje i smrti, čak i ako je samo neodgovorni neznalica koji zna što ne želi, a ne zna što želi. No ako mu i oprostimo taj moralni i intelektualni propust i ako pođemo od pretpostavke da se kapitalizmu protivi iz humanističkih i demokratskih pobuda, tada je – ako želi biti moralno odgovoran – dužan predložiti i obrazložiti alternativne mehanizme za koje drži da će učinkovitije od kapitalizma i parlamentarne demokracije štititi građansku slobodu i blagostanje. Prosvjednici ne pojašnjavaju ništa i ne nude ništa osim prividno dopadljivih, ali banalnih i beskorisnih demagoških fraza.

Konačno, prosvjedovati protiv kapitalizma u Hrvatskoj 2011. godine je tragikomično, jer u Hrvatskoj kapitalizma nema. Nejasno je bune li se prosvjednici protiv ustavnog poretka koji formalno jest kapitalistički ili protiv stvarnog stanja koje se dade klasificirati kao hibrid državnog socijalizma, klijentelizma i kleptokracije.

Nazvati kapitalizmom sustav u kojem je država najveći poslodavac i poduzetnik i u kojem je ozbiljno poslovanje i poduzetništvo praktično nemoguće bez sprege s političkom elitom spada u agresivnu glupost i neznanje ili svjesno iskrivljavanje činjenica koje ide na ruku vladajućoj oligarhiji, onoj istoj koja je nasmrt uplašena od stvarne uspostave kapitalizma u Hrvatskoj. Utoliko su zagrebački prosvjedi 15. listopada – kao i parole protiv ulaska u Europsku uniju koje odražavaju najintimnije sklonosti HDZ-a – zapravo pričuvni predizborni skupovi vladajuće stranke. Činjenica da toga prosvjednici najvjerojatnije i nisu svjesni svjedoči da se politički život u Hrvatskoj odvija u okolnostima nerazmrsive zabune i monumentalnog nesporazuma.

Naizgled privlačna ideja

'Neposredna demokracija' naizgled je vrlo privlačna ideja, no njezin temeljni nedostatak jest što je tehnički i praktički neprovediva osim ako netko ne misli da bi se za svaku zakonodavnu odluku trebao raspisivati referendum ili da bi zakoni trebali biti izvikivani na ulici. Postoji, doduše, jedan kanton u Švicarskoj koji je toliko mali da nema parlament, već se prema potrebi svi stanovnici okupe na trgu i raspravljaju pitanja iz nadležnosti kantona, no to je samo bizarni kuriozum, a možda je i urbana legenda. Tako se ne može upravljati modernom državom. U povijesti je zabilježen i pokušaj da se u tvornicama i četvrtima neposredno biraju vijeća koja bi obnašala vlast, ali ako se prisjetimo da je ruska riječ za vijeće sovjet, prisjetit ćemo se i kako je i pod koju cijenu trajao i skončao taj eksperiment.

Prosvjednici ni s čime nisu pojasnili što podrazumijevaju pod 'neposrednom demokracijom' pa nam ostaje samo da pretpostavimo da žele dokinuti posrednu, dakle parlamentarnu i višestranačku demokraciju. Kako bilo, opisane nejasnoće i potreba da se u dešifriranju uličnih zahtjeva poseže za pretpostavkama dovoljno govore o tome da je 'neposrednom', uličnom demokracijom, nemoguće definirati čak i sâm pojam 'neposredne demokracije', a to je nemoguće zato što je na ulici, u najboljem slučaju, moguće artikulirati samo protivljenje i odobravanje, a i to samo povodom djetinjasto jednostavnih, najčešće lažnih dvojbi.

Ulica je proceduralno nepodobna za raspravu pa tako i za donošenje razumnih i odgovornih odluka. Na ulici je nemoguće predlagati dnevni red, davati i oduzimati riječ, voditi zapisnik, utvrditi kvorum, brojati glasove, a bez te pravničke gnjavaže ne može funkcionirati ni vatrogasno društvo, pa čak ni HDZ. Na ulici je moguće samo glasati se, ne i glasovati. Iako uživa glas vrhunaravno demokratske ustanove, ulica je gruba negacija demokracije, a njezina krajnja i logična konzekvenca je linč. Na ulici nikada nije donesena nijedna legitimna odluka iz jednostavnog razloga što demokracija nije urlik gomile, nego zakonom uređen postupak. Pravo na javno okupljanje je sveto i neupitno građansko i demokratsko pravo, ali, kao i – jednako sveto – pravo na korištenje zahoda, ono je samo forma koja ne jamči upotrebljiv sadržaj, nego neodgovorno praznoslovlje koje zlorabi naivnost očajnih.

Ne radi se, dakako, o tome da su kapitalizam i višestranačka parlamentarna demokracija nešto samo po sebi dobro i pravedno. Ljudski rod ne samo da nije sposoban stvoriti pravedno društvo, nego ima trajnu sklonost da politiku, vlast i ekonomsku razmjenu preobrazi u zločin, a demokratski kapitalizam zasad je ponajbolji poznat mehanizam obuzdavanja te sklonosti, ili sasvim jednostavno i precizno: on je najmanje zlo.

Nije li jednostavnije izaći na izbore


Istina je, burzovne i bankarske spekulacije napuhale su financijski balon koji je izazvao svjetsku ekonomsku krizu. Treba li zato čitav sustav baciti niz vodu? Nije li bolje afirmirati njegove postojeće i uhodane parlamentarne i pravosudne ustanove koje će zakonima i sudskim postupcima stati na kraj zloupotrebama? Je li grčku krizu izazvao kapital ili pomahnitala i korumpirana država – ona ista nespretna ustanova u kojoj prosvjednici vide spas kada viču na 'krupni kapital'? Treba li izmišljati demagošku, neodrživu i utopijsku neposrednu demokraciju ili je dovoljno jednostavno izići na izbore i glasovati za manje zlo? Dok god glasujete s gađenjem, postoji realna nada u izvjesni boljitak. Kada god u glasačkoj kabini s oduševljenjem, zanosom i vrućom vjerom odabirete neku stranku, budite sigurni da ste izabrali siromaštvo i patnju. No to ste već valjda shvatili, zar ne?

Treba li težiti boljem društvu? Treba. Kako? Tako što ćemo paziti da postojeće, nedvojbeno loše društvo ne postane još gore. Je li to isuviše skromno i defetistički? Možda, ali to je naša, ljudska mjera, upravo onako kao što smo smrtni i kao što ne možemo letjeti ni prolaziti kroz zidove. Zar je tako teško pomiriti se s tim? Kada je Jaroslav Hašek u svojim slavnim Doživljajima dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu spomenuo 'Stranku umjerenog napretka u granicama zakona', bio je sarkastičan, ali to djelo je nastalo u Prvom svjetskom ratu, prije no što su raznoliki fantasti i avanturisti klasama i nacijama obećali med i mlijeko samo zato da bi pobili desetke milijuna ljudi. Nakon tog iskustva danas znamo da umjereni napredak u granicama zakona ne samo da ne zaslužuje ironiju, nego da je upravo to ono najbolje i najviše što možemo očekivati od države i poretka, politike uopće.

Nikad – zapamtite to i pomirite se s tim – nikad nećemo živjeti u savršeno pravednom poretku, ali ako se odamo iluziji savršene pravde, jamačno ćemo živjeti u neusporedivo gorem poretku, i to takvom koji će od prethodnog biti točno onoliko gori koliko je u njega uloženo laži, demagoških floskula, simplifikacija, obećanja, strasti, razbijenih izloga i ljudskih života.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još