Komentatori KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Hrvatsko proljeće – 40 godina poslije

Proteklog tjedna na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održan je skup 'Hrvatsko proljeće – 40 godina poslije', a moderator skupa bio je profesor na ovome fakultetu i kolumnist tportala, dr. Tvrtko Jakovina, koji nas u ovom tekstu podsjeća na događanja iz listopada 1971. i analizira što je od hrvatskog proljeća ostalo danas

Polovicom listopada 1971. Socijalistička je Republika Hrvatska vrila. Vodeći političari bili su Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo. Mladi i obrazovani, artikulirani, bili su toliko različiti od generacije političara koja je sve do šezdesetih godina vladala cijelom zemljom. Američki konzularni službenici čudili su se kako je impresivna i popularna bila skupina komunističkih rukovodioca u Zagrebu. Britanski su diplomati Miku Tripala zbog argumentacije i kvalitete rasprava, da je slučajno Englez, lako zamišljali u parlamentu u Londonu. Hrvatski reformski pokret, kako se ponegdje nazvalo Hrvatsko proljeće, tražio je jasnije račune u gospodarstvu, federiranje Federacije, više prava za republike. Širina pokreta otvorila je mogućnost mnogima da javno progovore. Uz Savez komunista Hrvatske, koji je procese otvorio, a dijelom i dozirao, otvorili su i usporedne centre u Matici hrvatskoj i među zagrebačkim studentima. Oni su potom dobili vlastito ubrzanje i kretanje. Hrvatsko je proljeće dodirnulo mnoge: od majstora u tvornicama, do sveučilišnih profesora.

Svi, naravno, nisu bili sretni erupcijom nacionalizma, ali je i to bio indikator zapretenosti osjećaja koji su mnogima bili važni. Hrvatska je bila usamljena u Federaciji, mnogi nisu imali razumijevanja za njezino traženje 'čistih računa'. Tko koga izrabljuje u složenoj, federalnoj, državi, bilo je vječno pitanje Jugoslavije. Je li zajedničko tržište ono koje najviše koristi upravo najbogatijima, pa onda i Hrvatskoj, dok nerazvijeni moraju jeftino prodavati sirovine ili je izdvajanje za Kosovo i Bosnu i Hercegovinu toliko da se nerazvijeni hrvatski krajevi ne mogu razvijati, ostalo je sporno, neizračunato, sve do danas.

Šef Jugoslavije, Josip Broz Tito, za čiju su se potporu borili proljećari, pripremao se tada za uzvratni posjet predsjedniku SAD-a Richardu Nixonu. U Zagreb je došla Mirjana Krstinić, hrvatska članica SIV-a, jedna od četiriju osoba koje su činile najužu pratnju Predsjednika Republike na putu u Ameriku. Razgovaralo se o gospodarstvu, mogućnost ulaska američkog kapitala u Jugoslaviju. U zemlju su došli i predstavnici Boeinga. Nezamislivo danas, tada se razgovaralo o kupnji glodalica od Prvomajske, suradnji s avioindustrijom u SOKO-Mostaru, motora od tvornice Rade Končar, amortizera s Kosova. Titov put nije bio običan. Znalo se da će biti nezadovoljnika iz emigracije, pa i konzervativnih krugova u Americi, koji će ga napadati. Fizički je tijekom putovanja doista i napadnut i ozlijeđen visoki jugoslavenski diplomat u Kaliforniji – Hrvat, kojeg su nokautirali četnički protestanti, ali se od svega nije pravilo pitanje.

Emigraciju su dodatno uzbudila zbivanja u zemlji, baš kao što je Nixonu tada više no ranije trebala samostalna i cjelovita Jugoslavija. Vjerojatno je zanimanje SAD-a pojačao povećani pritisak Sovjetskog Saveza. Jugoslavenske su tajne službe govorile kako zbog zanimanja za Sredozemlje Sovjeti sada sve više gledaju prema Sloveniji i Hrvatskoj. U Mađarskoj je Varšavski ugovor održao štapske vježbe s naslovom 'bratska pomoć Jugoslaviji'. Tito je odbio dopustiti sovjetskom izaslanstvu sa 17 ambasadora da se spusti na jugoslavenski teritorij, navodno na proputovanju. 'Mi ne bismo znali kad dolaze da predahnu, a kad bi došli da nas okupiraju', komentirao je.

Prisjećanje na konačni pad proljećara
Dok je Tito putovao, u Zagrebu je počeo studentski štrajk, a marginalni pozivi da Hrvatska zatraži učlanjenje u UN i odmah otiđe u MMF po kredite, dobile su nevjerojatne razmjere. Kraj još jednog reformskog nastojanja dolazio je kraju. Do tada je u zemlji bilo nekoliko abortiranih reformskih pokušaja, ali je ovaj bio poseban. Masovnost, pa i sposobnost onih koji su smijenjeni, nisu se mogli ni lako zamijeniti, niti lako zaboraviti. Smjene su slijedile i drugdje, u Srbiji godinu dana kasnije, smijenjen je i Kavčič u Sloveniji, Crvenkovski u Makedoniji, ali dubina zahvata u Hrvatskoj bila je bez presedana.

Četrdeset godina kasnije više nema Boeinga kao partnera u gospodarstvu. Titov je Trg i dalje u središtu Zagreba, a rasprave o važnosti Hrvatskog proljeća kao da se odvijaju bez četiri desetljeća dugog protoka vremena. Oni koji su tada bili važni, sve do danas nastoje jedinstvenom učiniti ono što se tada događalo. Često se ističe da je Ustav 1974. upravo rezultat onoga što su proljećari tražili. To je dijelom točno, ali je isto tako jasno da su na Ustavu 1974. radili upravo oni koji su ih naslijedili. Studentski vođe iz 1971. na političkom su planu u neovisnoj Hrvatskoj uglavnom propadali. Matičari, ako su se i aktivirali u politici ili su to željeli, također nisu postigli puno. Nije puno učinio ni najtalentiraniji dio proljećarskih vođa: Tripalo, Savka, Srećko Bijelić; bili su tek saborski zastupnici. Hrvatski komunisti koji su naslijedili Savku i Tripala, krajem osamdesetih i početkom devedesetih otišli su u mirovinu i, uz minimalne izuzetke, posve nestali iz javnog života. Njihova je odgovornost to što su vrijeme 'hrvatske šutnje', kako se naziva vrijeme nakon 1971., pretvorili u razdoblje o kojem se nije željelo puno misliti, pa i onemogućili da se najbolje iz toga vremena preuzme za demokratsko razdoblje.

Aktivna u Hrvatskom proljeću, koji su napravili važnu političku karijeru, bila su tri političara, svi 1971. prilično marginalni: Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ivica Račan. Nijedan od njih, napose ne Tuđman i Račan, nisu imali razloga previše glasno raspravljati o Proljeću, previše se vraćati na zbivanja sedamdesetih. Jednom je smetala konkurencija dojučerašnjih prijatelja s kartanja, Savke i Tripala, pa i Budiše, a Račanu jer je tada bio na suprotnoj strani. Račan se, doduše, ispričao u ime SKH-SDP za krive ocjene proljećara, no puno dalje od toga nije išao. Zato je i do danas Hrvatska ostala bez monografije o 1971., bez biografija najvažnijih protagonista. Tek su nešto bolje opisani međunarodni aspekti i uloga studenata. Razlog raspolućenih rasprava o onom što se zbilo u vrijeme Hrvatskog proljeća vjerojatno i jest zbog ambivalentnog odnosa dviju najvažnijih stranaka i njihovih lidera.

Hrvatsko proljeće možda je u glavama nekih bilo nastojanje ka suverenoj Hrvatskoj. Iskreno, tada to malo tko ističe, ali mnogi raspravom o ravnopravnosti i pravednom životu u Federaciji postavljaju pitanja koja su bila važna kada je Hrvatska postajala samostalna i danas, kada ulazi u Europsku uniju. Prava i odgovorna politika i znanost baš bi o tome govorila puno i dugo. A mi kako da smo povukli ono najgore iz vremena 'hrvatske šutnje': raspravljamo o marginalijama, nikada o meritumu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još