Komentatori POVIJESNI KUT 'HRVATSKIH KRALJEVA'

Krvavi spektakl bez mitologizacije

Prvi dojam je da su 'Hrvatski kraljevi' ipak nešto što je snimano ponajprije za dečke o dečkima koji se vizualno impresivno, a i prilično krvoločno međusobno ubijaju, a u pauzama jašu lijepim krajolicima, šeću (povremeno čak i u ženskoj pratnji), primaju poklonstva, obilaze crkve te se goste pečenom prasetinom za trpezom. S povijesnog aspekta prezentacija nije zabrinjavajuća

O autorici

Zrinka Nikolić Jakus diplomirala je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala i doktorirala na Srednjoeuropskom sveučilištu (Central European University - CEU) u Budimpešti te na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu s temom dalmatinskog gradskog plemstva.

Kad se student povijesti suoči prvi put s izvorima za ranosrednjovjekovnu povijest, prvi dojmovi su vjerojatno pomalo razočaranje u smislu - zar je to sve. O pojedinim vladarima imamo samo po koju rečenicu. U tri stoljeća samo trima vladarskim suprugama znamo ime. Za veliki dio ne znamo ni točan početak ni kraj vladavine.

Uspostavljanje približno pouzdane genealogije vodeće dinastije velik je problem. Zvonimir je prvi i posljednji kralj o kojem pouzdano znamo kada je i gdje krunjen. Ali ne znamo tko su mu roditelji. O cijelim društvenim skupinama, npr. gradskom srednjem sloju nema nikakvih podataka.

Posao je povjesničara koji se bavi ranim srednjim vijekom kao posao televizijskog detektiva koji rekonstruira slučaj iz malog broja tragova, ali bez satisfakcije priznanja ubojice na kraju epizode. S druge strane, ovo je razdoblje zbog traženja nacionalnih korijena isto tako privlačan poligon i za ljubitelje i graditelje mitova zbog čega najava serije pa čak i sama spektakularna špica s oživljavanjem kamenih spomenika hrvatskih vladara može izazvati skepsu radi li se možda i o oživljavanju mitologizacije koju ti spomenici bradatih grdosija sa sobom neizbježno povlače. U tom smislu možemo biti mirni.

Oprezan pristup

Autor serije školovani je povjesničar koji bi, da se ne bavi poslom kojim se bavi, sada vjerojatno sjedio u nekom institutu ili predavao na nekoj visokoškolskoj ustanovi. Povjesničari ne moraju biti zabrinuti oko prezentacije povijesnih sadržaja u seriji. Nema ishitrenih zaključaka i oprez u donošenju izričitih sudova o ljudima i događajima navest će ljude od struke da odahnu iako će možda upravo to ići širem gledateljstvu na živce – što uopće na kraju znamo i možemo znati?

Prema do sada viđenom, scenarij je odmjeren, slijedi novije znanstvene spoznaje od kojih će neke širem gledateljstvu biti možda iznenađujuće, ali su u znanstvenim krugovima već poznate i prihvaćene. Ono što će eventualno izazvati kritičko podizanje obrva kod znanstvenika isto je ono što bi izazvalo jednaku reakciju među nekim kolegama i na ozbiljnim znanstvenim skupovima. Ozbiljnost, a i spektakularnost pristupa – ponajprije za ljude iz struke koji znaju o kome se radi, pojačava i dojam velikih imena svjetske historiografije konzultiranih i intervjuiranih za potrebe serije kao što su npr. Jacques LeGoff ili Rosamond McKitterick što je otprilike kao da ste angažirali Placida Dominga da komentira povijest hrvatske opere ili sir Alexa Fergusona povijest hrvatskog nogometa. Njihova će fizička pojava (LeGoffa i kolega) u hrvatskoj obrazovno-znanstvenoj seriji vjerojatno u znanstvenicima i nastavnicima povijesti izazvati sličan adrenalin kao kaskaderske scene pada s tvrđave ili raskoljavanje nečije lubanje u slow-motionu za šire gledateljstvo.

A raskoljavanja lubanja, rezanja vratova i sličnih stvari ima svakako puno. I spektakularne su. U vizualnom smislu ovo je povijest za generacije odgojene na kompjutorskim igrama, 'Gospodaru prstenova' ili 'Igri prijestolja'. Za trenutak se prisjetite Gondora, a u sadašnjim okolnostima, hrvatski vladari koji podsjećaju na vladare Gondora, uopće nisu loša pomisao. Čak ni za povjesničare.

Promo foršpan serijala
Strah od stereotipizacije srednjeg vijeka


No, šalu na stranu. Nezahvalno je, a i pomalo nepošteno prema autoru i ekipi, govoriti o dojmovima nakon filma prije gledanja serije kojoj film predstavlja zapravo samo najavu i koji bi zapravo trebao više predstaviti standarde produkcije i najsenzacionalnije scene. Osobito primjene kompjutorske tehnologije u rekonstrukciji srednjovjekovnih crkava i samostana, a i kaskaderski odlično izvedene scene bitaka i opsada. Sigurno je da serija sadrži puno više scena koje objašnjavaju svakodnevni život, običaje, rituale te uz materijalni i duhovni svijet hrvatskog ranosrednjovjekovlja.

Ipak, ako film treba biti na neki način uvod i svojevrsni sažetak serije, prvi dojam bi bio da su 'Hrvatski kraljevi' ipak nešto što je snimano ponajprije za dečke o dečkima koji se vizualno impresivno, a i prilično krvoločno međusobno ubijaju, a u pauzama jašu lijepim krajolicima, šeću (povremeno čak i u ženskoj pratnji), primaju poklonstva, obilaze crkve te se goste pečenom prasetinom za trpezom. Dojam je isti u prikazima svakodnevnog života malih ljudi koje predstavljaju opet sedmorica momaka (čini se, predviđeni i kao dobrodošao humorističan odmak od ozbiljnog sadržaja) koji se također mlate i goste, naravno više uz žitne kaše i grahorice nego prasetinu, uz značajno naglašeno pljuvanje, podrigivanje i ostalo što već s tim ide te si u međusobnim druženjima trijebe uši.

Svakako, da se razumijemo, sve je to istina (i osim možda zadnjeg detalja nije nešto neuobičajeno i u nekim puno nam bližim razdobljima od dalekog srednjeg vijeka), ali istina su također i zadarske dame koje u jedanaestom stoljeću čitaju i nabavljaju knjige, domaći teolozi koji raspravljaju s kolegama iz inozemstva o istančanim razlikama u liturgiji, ljudi kojima je puno važnije hoće li smjeti oženiti sestričnu u trećem koljenu nego tko će biti metropolit, multikulturalnost i multijezičnost gradskih društava u kojima ste uz rizik izlijevanja sadržaja noćnih posuda na glavu (iako treba reći da je prenapučenost naših gradova više karakteristika kasnijih stoljeća), mogli računati i na puno brži rad sudova nego danas. A i seksa je bilo nešto. I ne samo bračnog. Svakako ste imali puno više šanse nego danas umrijeti prije tridesetpete te oplakivati smrt djece, ali ste mogli doživjeti i pozne godine života i dočekati unučad, a također po najnovijim antropološkim istraživanjima izgleda da su ljudi u ranom srednjem vijeku prosječno bili u nešto boljoj fizičkoj formi i zdraviji nego oni nekoliko stoljeća kasnije, u renesansi. U tom smislu, za bojati se više stereotipizacije srednjeg vijeka nego mitologizacije.

Naravno, naći će se i onih koji će se manje ili više opravdano pitati zašto se ne uzimaju neki sadržaji iz hrvatske povijesti kasnijih stoljeća o kojima ima puno više podataka, a koji bi također mogli biti akcijski atraktivni i sadržajno zanimljivi hrvatskom gledateljstvu (možda i jeftiniji). Osobno se nadam da će se autor serije možda jednom primiti mletačke opsade Zadra 1346. godine o kojoj je sačuvan prvorazredan opis koji omogućava rekonstrukciju mnogih detalja kako same opsade tako i života u gradu i međuljudskih odnosa. U očekivanju serije i usprkos navedenim primjedbama, preporuka je gledati. Dečki su tu. I spektakularni su. A sad očekujemo i žene, starce i djecu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još