PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Nije pomoglo Sarkozyju, Obami, a neće ni Jadranki

13.10.2011 u 10:00

Bionic
Reading

Domaća dobrobit i osobno dostojanstvo i u Hrvatskoj mnogo su važniji od uvezenih inozemnih pohvala, a sada su Jadranku Kosor počeli opominjati i oni koji su je do sada iskreno hvalili, od činovnika iz Bruxellesa do parajlija iz bijelog svijeta, koji se još uvijek premišljaju treba li uopće pomoći ovakvoj samorazarajućoj politici, koja o samoj sebi govori sve najgore, a još nije povukla nijedan pravi reformski potez

Prvo su shvatili da im samo završetak europskih pregovora neće donijeti pobjedu na izborima, a sada im i najbogatiji poručuju da se prestanu tako gorljivo razmetati nedovršenom borbom protiv vlastite korupcije. I ne samo u Hrvatskoj, već u gotovo svim drugim zemljama, i najveći vanjskopolitički uspjesi samo iznimno donose velike glasačke pobjede. Ne samo u Hrvatskoj, već i u mnogim drugim zemljama svijeta, ono što jedna zemlja neprestano ponavlja o sebi samoj, ne može ostati bez odjeka u prevažnim inozemnim krugovima. Tako ni za HDZ kraj europskih pregovora sigurno ne čini onu domaću pobjedničku izbornu kartu, a pranje zagađenog stranačkog obraza zacijelo neće zadiviti inozemne ulagače ukoliko se odlučnim gospodarskim i zakonskim reformama ne izmijeni sve loše što je Hrvatsku učinilo tako razglašenim korupcionaškim i pljačkaškim rajem. Kriminalce treba strpati u zatvor, ali istovremeno treba promijeniti sustav koji je značajni dio vrhunske vladajuće politike pretvorio u nedodirljivo mafijaško poduzetništvo.

Europa se u borbi za opstanak eura koprca u neslućenim nevoljama, a borba protiv korupcije u Hrvatskoj tek treba dobiti konačne potvrde u najvećim sudskim procesima. U neprestanim svađama s vrlo spretnim advokatima i nedopustivo brbljavim pravosudnim službama, Jadranka Kosor se našla s obje političke noge – i onom domaćom, i onom vanjskopolitičkom – u opasnom raskoraku s brojnim euroskeptičnim raspoloženjima i neizvjesnim inozemnim očekivanjima. Mnogi domaći birači, koji stalno tvrde da o pristupnom ugovoru s Europom još znaju premalo, a sami ne žele ništa novo naučiti, otvoreno oklijevaju pred osporenom Europom, strani ulagači, kako to dokazuju brojne izjave na zagrebačkom investicijskom Forumu, još uvijek iskreno ne žele da im dioničari vade mast zbog neizvjesnih poslova sa zemljom koja je samu sebe stavila na nesmiljenu optuženičku klupu. Od puke samohvale i pravedničkog busanja u prsa nema prevelike političke koristi, pa je Jadranka Kosor u nekim presudnim vanjskopolitičkim pitanjima već krenula u rat s europskim načelima, a u domaćim polemikama počela prosipati prave poplave žuči u stalnom dokazivanju da su i svi njezini politički neprijatelji podjednako primitivni, nasilni, lažljivi i podmukli kao i njezina vlastita stranka.

Tako se ono dobro i pohvalno u dobrodošloj europskoj politici rastapa u neprestanim taktičkim pogreškama, pa čak ni oni prosječno obaviješteni birači više ne vjeruju da se istovremeno može raditi i za i protiv Bruxellesa, malo hvaliti, a malo rušiti regionalnu pravosudnu suradnju, kao u odnosima s Srbijom, malo promicati, a malo osporavati otvoreno tržište, kao u slučaju nadmetanja oko konačnog vlasnika Ine, malo busati u prsa zbog naknadne obrane već rasprodanog suvereniteta (kritika inozemne privatizacije), a malo tvrditi da su prebogati inozemni ulagači ponovno spremni da nešto veliko istovare u Hrvatsku. I malo ucjenjivati pretjeranim vlastitim zaslugama (Europa od Franje do Jadranke), a onda ipak izigravati velikodušnost u odluci Vlade da konačni europski papir ipak trebaju zajedno potpisati i predsjednica Vlade i predsjednik republike, kojeg žele natjerati da misli samo onako kao što misli HDZ, a pokorno šuti o svemu ostalom o čemu se već godinama ogorčeno raspravlja u svakom hrvatskom kafiću.

U mirnodopskim vremenima – a to dokazuju i svi veliki inozemni primjeri – nema tako uspješne vanjske politike koja bi mogla nadomjestiti, natkriliti i poništiti unutrašnjopolitičke promašaje, a čak i u najdemokratskijim zemljama, veliki vanjskopolitički ideali, u vremenima ogorčenih predizbornih bitaka, ustupaju mjesto tvrdokornim predrasudama, koje čuče u duši svakog prosječnog birača. Nicolasu Sarkozyju – kako kažu sva relevantna ispitivanja – u očekivanju neposrednih predsjedničkih izbora neće gotovo ništa pomoći što se u obaranju Gadafija konačno dokazalo kao veliki europski predvodnik, dok je Obama samo kratkotrajno uživao u uzletu osobne omiljenosti nakon što je maknuo i smaknuo Osamu bin Ladena. Za francuske glasače je od priče o nasilnoj zaštiti vrlo neizvjesne arapske demokracije trenutno mnogo važnije kako će riješiti probleme nezaustavljivih imigranata (a Libija je samo pogoršala neke od tih problema), za američke prosvjednike na Wall Streetu Afganistan nije obrana vlastitog tla, već rat za profite domaćih izrabljivača, baš kao što je i hrvatska europska priča, kako kažu neka od posljednjih ispitivanja, samo za vrlo malen broj Hrvata (neki tvrde – oko tri posto) presudan razlog zbog kojeg će ponovno birati HDZ.

Ipak, i u takvim stranačkim nadmetanjima postojano raste broj onih koji bi već danas na referendumu glasovali za pristup EU (prema Crobarometru 58 posto). Čak i ovakva osporena i razapeta Europa, bez obzira na lošu promidžbu, zakašnjela objašnjenja i zavjereničko ponašanje elita, ipak i u ovakvoj Hrvatskoj, koja je još zaglavljena na Balkanu, stiče sve više pristalica. U ovom trenutku ni Hrvatskoj, a ni Europi ne trebaju nekritički apologeti 'europskog režima', baš kao ni maoistička zapomaganja nedoučenih studentskih ljevičara. Ovoj zemlji ne trebaju ni državne sluge, ali ni intelektualni anarhisti, a najmanje od svega Vladino šamaranje sa susjedima i obnova etničkih i povijesnih predrasuda.

Obnova starih mitova koristi samo 'jastrebovima'

Baš kao i u SAD-u ('pokret čajanki'), takva obnova starih mitova, iznevjerenih parola i povratak u doba bezgrešnog političkog začeća koristi samo onima koje se kolokvijalno naziva 'jastrebovima', i pristalicama 'odlučne politike i čvrste ruke', onima koji bi – čak i u crkvenim krugovima – prekinuli diplomatske veze sa Srbijom ili pak sazivali kojekakve dragovoljačke mitinge i studentske plenume na kojima bi se o svima drugima raspravljalo metodom prijekog suda. I zbog toga je toliko opasna politika bubetanja kojoj se trenutno priklonio HDZ. Kada se gubi potpora, politika postaje sklona traženju onih domaćih i stranih neprijatelja, kojima se pripisuju samo zlurade namjere, krive procjene i neutemeljene optužbe, u neprestanom strahu da oni koji se tako ogorčeno bore za političko preživljavanje ne bi ostavili dojam nekakvih popustljivih oklijevala, koja ipak podupiru europske kompromise, jednaka mjerila za sve i sporazumna dogovaranja i pregovaranja sa svima.

Bez obzira na to što je 66 posto Francuza u početku odobravalo bombardiranje Libije, nakon šest mjeseci gotovo isti postotak (68 posto) više ne želi Nicolasa Sarkozyja, a premda je odlučnom uporabom specijalnih jedinica, bespilotnih izviđača i pametnih raketa Barack Obama u pojedinačnom 'ratu protiv terorizma' postigao skoro sve o čemu je George Bush tek mogao sanjati, američkog predsjednika podupire samo oko 40 posto Amerikanaca. I za njih su, baš kao i mnoge Hrvate, domaća dobrobit i osobno dostojanstvo mnogo važniji od uvezenih inozemnih pohvala, a sada su Jadranku Kosor počeli opominjati i oni koji su je do sada iskreno hvalili, od činovnika iz Bruxellesa do parajlija iz prebogatog bijelog svijeta, koji se još premišljaju treba li uopće pomoći ovakvoj samorazarajućoj politici, koja o samoj sebi govori sve najgore, a još nije povukla nijedan prevratnički potez koji bi je preoblikovao u 'društvo bez korupcije' i uspješno tranzicijsko gospodarstvo.