PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Split na opako

Bionic
Reading

Može li se u Splitu obnoviti izgubljeno pamćenje na velikane i događaje koji su taj grad činili prepoznatljivim i gradu vratiti njegov duh, neka su od pitanja na koja odgovor traži i Olja Savičević Ivančević, spisateljica koja svoj rodni Split danas vidi kao naopaki grad

Zaista, cijeli sistem njihovog društvenog života bio je bez usporedbe.
Kakva slava! Kakvo stoljeće!

Samo, to stoljeće je trajalo

Svega osam godina.
(B. Brecht: Iščezla slava divovskog grada New Yorka)

I tako, djevojka nikad ne zna što će je sljedeće zadesit. Eto, jučer pogledam kroz prozor, a dolje na ulicama ljudi hodaju naglavačke. Prošli put sam se tako zapanjila prije dvadeset godina, onda kad su jednog jutra svi, naprasno, počeli govorit pravilno, kao da su se s pravilom rodili i kao da nikad u životu nisu rekli: izvini, zdravo, ćevap i ostale prostačine koje normalnom građaninu ne prelaze preko usana. Tako se od nekidan, kroz prozor gledano, svi ponašaju kao da su oduvijek naopaki, kao da je najnormalnije da im je guzica gore, a glava dolje, i kao su baš na dlanovima napravili prve korake u životu.

Tad sam shvatila, po ko zna koji put, da sa mnom nešto nije u redu. Izvrtala sam se, pravila stoju, dubila na glavi, ali bilo je prilično neprirodno, pa sam ipak odlučila ostati s nogama na zemlji i ne izlazit, bar neko prvo vrijeme, iz ureda, među normalan svit.

Inače, osim navedene izokrenutosti, dolje na ulicama, pred Uredom za izgubljene stvari, sve je bilo uobičajeno: ptice su i dalje cvrkutale, sunce se bućkalo u bistrom pješčanom plićaku, zvonici su se domunđavali s neboderima, bogatuni u sjajnim automobilima gazili naivne pješake na zebrama, dječica su se nasmrt mlatila pred školama, Cemex je pućkao otrove iz dimnjaka, a ljeto iz Splita nije željelo otići iako nam je jesen već došla - zato ove godine imamo dva godišnja doba odjednom i sve se u gradu čini još ljepše i slađe i sjetnije i bolesnije nego inače.

Oni koji su čitav život radili kopaju po smeću, oni koji su čitav život krali bacaju im smeće i sitniš s prozora. Ipak, oni koji kopaju po smeću ljube one koji kradu. Ubijeni se moraju sramiti svoje smrti, ljubljene ubojice su na slobodi.

Dolje pod uredskim prozorom ljudi glavama stružu zemlju i njihove se misli mogu čuti: što se događa? cijelu sam mladost učio, cijeli sam život radio kao pas, plaćao sam porez, nikad nisam ukrao žvaku… zašto ne mogu djetetu kupiti knjige? trebaju li djetetu knjige uopće? zašto imam diplomu, nemam posao? zašto oni koji su mi uzeli pravo na sve to i dalje sjede u gradskim i saborskim foteljama? zašto ću ja ponovo glasati za njih? zašto samo prodani ljudi normalno žive? sišu li gastal? spavaju li noću? kada se ekipa iz zatvora preselila u fotelje? gdje smo mi bili za to vrijeme? zašto me gaze budale? zašto me progone luđaci? smijem li sve ovo misliti? kakve će biti posljedice? hoće li me razapeti javno ili, po novom običaju, tajno, bezimeno, noću, iza kantuna, kukavički, kako već kurve razapinju poštene ljude?

Dok sam tako osluškivala i razgledavala taj divni, naopaki svijet, u kojem se mozgovi sudaraju s tlom, u Ured je uletio zajapuren i zapuhan kolega uredski savjetnik Mačak – na prednjim šapama. Stražnjim je šapama, a bome i repom, strgao sa zida gole Yoko i Lenona i poster Amy Winehouse i zastavu Jamajke i pjesmu Đure Sudete u kojoj se spominju ananasi, te izvadio iz ladice sliku Tuđmana na Rivi i križ od pola metra, zidni, te ih plasirao poviše pulta.

'Evo dolaze dvojica iz gradskog vijeća! A one ćemo pizdarije vratit na zid kad nam klijenti budu zeleni', objasnio je u duhu hrvatskog neoliberalnog kapitalizma.
'U tom slučaju bilo bi puno bolje da si na zid, između Tuđmana i križa objesio pršut', kažem ja.
'Ajde, upristoji se, kako to stojiš na nogama, ka da nisi normalna, odma će posumnjat da s tobom nešto nije OK', kaže Mačak i okrene me na tjeme.

Ona dvojica iz gradskog vijeća obrišu ruke o tepih i rukuju se s Mačkom stopalima, pa ne gubeći vrijeme priupitaju: 'Care, može li se kako kod tebe nabavit Izgubljeno Pamćenje? Oni narkomani, pederi, urbani jugoslaveni i ostali pisci, novinari stalno pišu da je grad propa i izgubija pamćenje. Više ćemo obolit na živce od toga…'

'A šta vam treba pamćenje? Da ga malo refrešate? Za turiste?' pita Mačak.

'Ma kakvi refrešamo. Nego neko će doć i uzet kod vas to Izgubljeno pamćenje i moga bi onda taj manipulirat na izborima. A to ne želimo. Mi bi to pamćenje, da vam pravo kažem, eliminirali, samo smeta bezeze, stvara nepotrebnu zbrku.'

'A jbg, gospodo', reče Mačak, 'Izgubljeno pamćenje grada Splita nemamo, ali imamo vam specijalnu ponudu: Izgubljeni duh grada Splita, što vam zapravo dođe slično, ako ne i isto, kao Izgubljeno pamćenje. A evo, imamo na popustu i Izgubljeni duh grada Zagreba.'

'A ne bi to, božesačuvaj, da Zagreb. Al dajte taj Izgubljeni duh grada Splita, baš me ono zanima.'

'Ne! ' zavičem, onako posađena na ćivericu 'Jeste li vi vlast da bi služili gradu i svim njegovim građanima ili ste vlast da bi od građana ukrali grad, kako simbolički tako i doslovno?'

'Majebetinećunedilju, glupo li je ovo - pa da bi od građana ukrali grad, naravski! Zar to još neko dovodi u pitanje?' odgovori Prvi Vijećnik.

'Ma muči, Prvi Vijećniče, ne moš tako istinu govorit, nije u redu!' prekori ga Drugi Vijećnik, pa upita Mačka frćkajući očima prema meni: 'Jebentinećunedilju, šta je sad ovo?'

Mačak me pogleda s nerazumijevanjem: 'A ovo. Vaza, kineska, ništa ne vridi.'

'Al govori', kaže Drugi Vijećnik.

'Pokvarila se, ne obraćajte pažnju', reče Mačak, pa brzo nastavi 'Poslat ćemo Vam sutra u Banovinu Duh grada Splita, nije baš u najfriškijem stanju, ali nebriga vas, ionako!' 'Samo', dodao je Mačak, 'dužan sam vas upozorit da ne bi bilo reklamacije, grad je kad mu uništite duh kao i zub kad mu ubiju živac, prvo poružni i potamni, pa se kvari i ubrzo propadne…'

'Ma ne brigaj se ti oko toga, kupit ćemo mi našem gradu novi duh, porculanski, bit će ko I-b-i-z--a!'
'O, nou', prostenjala sam bolno, al vijećnici su već otrčali na dlanovima, tapšući jedan drugog nogom po stražnjici.
'Tukačo, da bi tukačo, skoro si sve pokvarila. Pa uzet ću neki stari feralić ili amforu iz regala, reć da je unutra duh grada, i mijenjat ga, recimo, za Bene ili za Žnjan' objasnio mi je Mačak, vizionar. 'Šta je to njima, još koji kvart spizdit ibudžabe.'

'Ne možeš tako živit Mačak. Da ti citiram pokojnog Stevea Jobsa', rekla sam, 'Ne možeš povezati točkice gledajući unaprijed; možeš ih povezati jedino gledajući unatrag. Dakle, moraš vjerovati da će se točkice nekako povezati u budućnosti. Moraš vjerovati u nešto – svoju hrabrost, sudbinu, život, karmu, štogod…'

'Meni su karma, život, put i sudbina kuna i euro' reče Mačak. 'To su točkice koje želim povezati u budućnosti!'

Toma Bebić

Spustili smo feralić na pult, no kad smo krenuli brisat prašinu i protrljali ga, eto ti čuda. Kao iz Aladinove čarobne lampe počeli su iz feralića izlazit šaroliki duhovi grada Splita i spuštat se na trgove i ulice. Uskoro su ih sasvim preplavili. Iako su ljudi na ulicama još uvijek hodali naopako, iako su naopako bile postavljene sve stvari u gradu, kuće i kampaneli još su uvijek stajali s krovovima prema nebu, stabla s krošnjama prema nebu, a među tim krovovima i krošnjama polako su jedan po jedan promicali i Toma Bebić i Miljenko Smoje i Mare Mulica i Roko i Cicibela i Dino Dvornik, i Boris i Zdravka i Genda i Robi K. i Dorin dnevnik i Viva Ludež i Zuppa i Runjić i Tartaglia i Trumbić i Dioklecijan i Bajamonti i Bulat i Marko Marulić i Sv. Duje i Ivo Tijardović i Mala Florami i nekoliko starih postava Hajduka i RNK Split, Daleka i Đavoli i I smij i suze starega Splita i Popadić i TBF i Gazi ih Tamara i aktivisti Inicijative za Marjan i Pašticada i rožata i Uvodić i Meštrović i KK Jugoplastika i Tarzan i Ciga i dame iz Đardina i gejevi na Katalinku i ST burek i Kantun Paulina i Joško Kulušić i Slobodna prije Kutle i pjesme prije Lore, jutro na peškariji i splitski pjesnici, i pisci-novinari i moja baba koja je živila kraj pumpe na Plokite i oni isprid banke i O, staro groblje na Sustipanu i oni iz Zanata i konobarica u Tri volta i Vasko Lipovac i Emanuel Vidović i oni iz Hvaranina i don Frane Bulić i Karlo Bulić i Ljubo Karaman…

A dica su ih s prozora malo pljucala, ali oni su duhovi Splita – koji su gradili grad, navikli su da ih svaka budala pljuca, da ih se odriču i klone, pa se na dicu nisu ni osvrtali, svi su išli na noge, pomalo, kolafjaka, i ja sam pomislila da ima šanse, da će možda još sve bit u redu, jer šta je deset ili dvadeset trulih godina u životu jednog takvog grada. Ako ste i vi kojega sreli, ne vraćajte ga, umjesto da prošlost i sadašnjost brišete, samo dopišite: