Komentatori KOMENTAR MARKA SANČANINA

Lešinari nad baštinom moderne

Kada društvo i njegove institucije dignu ruke pred materijalnom i kulturnom ostavštinom druge polovice prošlog stoljeća, licemjerno je kriviti tek lopuže ostrvljene na zapušteni spomenički inox i čelik zbog njegove cijene na tržištu sekundarnih sirovina. Kao u onom starom vicu: ne znaju djeca što je tona

Ono malo domaćih turista i znatiželjnika koji su ove godine posjetili spomenik na Petrovoj gori (muzej, partizansku bolnicu i obnovljenu partizansku tiskaru u kojoj je u svibnju 1945. otisnut prvi broj Vjesnika) bili su prilično iznenađeni stanjem u kojem se nalazi spomenički kompleks. Tijekom par godina, vrijedne ručice nepoznatih štovatelja čelika potpuno su oljuštile metalnu ovojnica na zgradi – spomeniku kipara Vojina Bakića. Očerupana konstrukcija, bez ikakve zaštite, stoji na suncu i ledu. Radi se o pločama od najkvalitetnijeg nehrđajućeg čelika od kojih svaka, s obzirom na dimenzije te cijenu nehrđajućeg čelika na na tržištu sekundarnog čelika, vrijedi više stotina kuna.

Kako se kalio čelik

Moglo bi se sad odatle krenuti s već pomalo dosadnim raspravama o našoj nebrizi za kulturnu baštinu ili nemaru za možda ponajboljeg hrvatskog kipara druge polovice prošlog stoljeća. Razvukao bi se razgovor i o aktualnoj borbi hrvatskog antifašizma i hrvatskog antiantifašizma. Dakako, o našim superjunacima Josipoviću i Karamarku sve najbolje, ali svaka se nova epizoda nestrpljivo očekuje. Također je opravdano oplesti po dežurnom kulturnom ministarstvu. Tamo je uredska hrastovina onih koji odlučuju o kulturnim prioritetima uglavnom prekrivena čipkama i alkarskim šubarama, pa je kulturna ostavština modernog razdoblja naše povijesti u prilično nezahvalnom položaju. Doduše, u slučaju Bakićevog muzeja na Petrovoj gori, to i nije sasvim točno jer nadležni odjel u Karlovcu odlično surađuje s Općinom Vojnić, pa su posljednjih godina uložena znatna sredstva u zaštitu i obnovu spomeničkog kompleksa. Ali što to vrijedi kad su iz obnovljene partizanske tiskare noćni posjetitelji ukrali tiskarske strojeve?

Zato je prava je tema ono što se doista događa na terenu. Sve druge teme zapravo se ne događaju, nego samo borave u medijskom prostoru, u glavama ustaša i partizana, na izbornim plakatima i u ladicama ministarstva. Jedino što postoji za nas laike je prerada sekundarnog čelika. I to posvemašnja i neselektivna. Iščupali smo iz podova, izrezali i odvezli u nepoznatom pravcu više od polovice strojeva zaštićenog industrijskog kompleksa Gredelj u srcu Zagreba. Čistimo parkove od brončanih spomenika naših poznatih kipara. Možda najuspješniji primjer 'čišćenja' dogodio se prije par godina u Tordincima kod Osijeka kada je netko od nas preko noći maznuo stroj za razminiranje težak 36 tona. Tko može ostati ravnodušan na golemost ovog čina?

Ali ovu situaciju treba promatrati kao historijsku činjenicu koja ima svoj poslovični kontinuitet u onom starom vicu o krađi željeza: seoski milicajac uhvati Cigu te ga optuži da je ukrao 10 metara pruge. 'Nisam ja, djeca su!' branio se Cigo. 'Pa kako su djeca mogla ponijeti onoliko željeza?' urla organ. A Cigo će spremno: 'Pa što su djeca znala, šefe?!' U tome je sažet razlog posvemašne pljačke (željezne) imovine. Djelomični alibi kradljivaca jest činjenica da ne znaju da kradu nešto vrijedno – odnosno, ono što kradu doista izgleda kao da nikome ne treba.

Bakićev spomenik završio je i na omotu debi albuma američko-novozelandskog benda Unknown Mortal Orchestra
Mrtvi kapitali

Kradljivci sekundarnog čelika samo su posebna vrsta grobara materijalne i kulturne ostavštine naše modernizacije. Uzimaju ono što je ionako 'mrtvo': oronuli industrijski pogoni, napuštene tvornice u bankrotu, u korov obrasli spomenici i drugi mrtvi socijalni i materijalni kapital. Njihovo neznanje pritom nije slučajno, nego je naslijeđeno i uzgojeno. Naš odnos prema zajedničkoj materijalnoj kulturi impliciran je i našim odnosom prema sveopćoj kulturi života u zakonom organiziranoj zajednici. Baš kao što i državu shvaćamo kao obitelj ili pleme, dakle organski, organski shvaćamo i materijalnu i kulturnu ostavštinu. Siječemo je poput šume, koristimo za razne druge namjene, zloupotrebljavamo radi kratkoročne koristi.

Dvije antičke glave ugrađene u zid konobe kod Trilja govore kako kultura sadašnjosti lešinari po izumrloj kulturi. Tako i ovo naše današnja prebiranje po razvalinama vlastite recentne kulture pomalo podsjeća na urođenike koji su trup srušenog aviona ugradili u oltar svoga hrama. Iako bi po svim zakonima pamćenja morali nešto više znati o ostavštini proteklog stoljeća, mi se nalazimo u zrakopraznom prostoru kulturnog i političkog identiteta u kome ne prepoznajemo vlastiti odraz. Možda se jednostavno radi o tome da modernu kulturu nikada nismo ni prihvatili. Da je modernizacija u nas bila plimni val, a danas, kada se more povuklo, u blatu pored kokošinjca i sjekire zabodene u panj, ostali su dijelovi raspadnutog broda koje ne znamo sastaviti jer ih ne raspoznajemo. Nema razlike između cjepanice i knjige ako nam je cilj naložiti peć.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još