Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Ti ljudi više ni lagati ne znaju

Manji je problem to što se besadržajnim ponavljanjem mantre o HDZ-u koji 'krade' ili o 'crvenom' SDP-u politička elita demaskira kao skupina nesposobnjakovića bez znanja, stila, hrabrosti i ukusa. Pravi je problem u tome što se stranke uopće ne obraćaju građanima i njihovim stvarnim interesima. S druge strane, ne postoji kritična količina ljudi spremnih na osnivanje novih političkih stranaka koje bi izišle iz začaranog kruga nacionalističkog i antikorupcijskog praznoslovlja i rastumačile građanima da su 'nacionalni interesi' dosjetka za raspirivanje jeftinih emocija

Prošloga tjedna se u saborskoj raspravi oporba okomila na Vladu jer Vlada, navodno, ne štiti takozvane nacionalne interese. Jasno, Vlada se potrudila obrazložiti da štiti nacionalne interese s posebnom pozornošću i ustrajnošću.

'Nacionalni interes' tipičan je primjer politikantske fraze lišene svakog sadržaja, ali se u javnom govoru ponavlja toliko često da proizvodi lažni dojam da je riječ o nečem od životne važnosti. Patetični ton kojim se izgovara implicira da bi povreda tih nacionalnih interesa izazvala neku nepojmljivu katastrofu.

Nitko, dakako, ne zna što ta sintagma zapravo znači, a i ne može znati, jer, prije svega, nacija je pojam koji se dade definirati na bezbroj načina, od zajednice krvi i tla, kako su je zamišljali istočnoeuropski provincijalci u devetnaestom stoljeću, preko heterogene zajednice državljana, do podle izmišljotine čija je jedina svrha diskriminacija. I pojam 'interes' samo je prividno jasan i jednostavan. Jedini interes o kojem se u parlamentu može legitimno raspravljati je interes građana, dok su 'državni' i 'nacionalni' interesi floskule kojima se prikrivaju interesi političke elite, čiji pak interesi ne samo da su u suprotnosti interesima građanima, nego su im potencijalno najveća prijetnja. Demokratski mehanizmi i postoje zato da bi zaštitili građane od političke elite i spriječili je da svoje interese krije iza patetike Države i Nacije, riječju, da bi ograničili i obuzdali njezinu moć. Kada se stvari tako sagledaju, postaje bjelodano da je jedina svrha rasprave o 'nacionalnim interesima' u kontekstu vlasništva nad Inom, a i u svakom drugom kontekstu, obmanjivanje javnosti.

Naime, u toj se halabuci nitko nije udostojao upitati postoji li ikakva korelacija između vlasništva nad Inom i cijene goriva. Drugim riječima, nema odgovora na jedino pitanje koje se građane doista tiče: hoće li gorivo (i ostali derivati) biti jeftinije ako je vlasnik kontrolnog paketa Ininih dionica država ili netko drugi? Ako je državno vlasništvo jamstvo da će gorivo biti jeftinije (jasno, pod uvjetom da je povoljna cijena ekonomski opravdana), tada je građanima u interesu da ta tvrtka bude državna i tada ni pod kojim uvjetima nije smjela biti prodana. No ako je jamstvo povoljnije cijene goriva vlasništvo nekog drugog, tada je vlada bila dužna prodati svoje dionice boljem gospodaru. Ako će pak i u jednom i u drugom slučaju cijena naftnih derivata biti ista, onda je, dovraga, savršeno svejedno čija jest i čija će biti Ina. Sve to pod pretpostavkom da je jeftino gorivo u interesu građana, a slobodni smo pretpostaviti da jest. Svi drugi kriteriji su banalna politikantska prevara kojom se građane pokušava uvjeriti da od zaštite 'nacionalnih' interesa imaju ili da bi mogli imati koristi. Pretpostavka da će građani s posebnim užitkom plaćati skuplje gorivo samo radi mističnog zadovoljstva time što je Ina 'njihova' ili u vlasništvu 'njihove' države možda je osnovana, ali više ne spada u sferu politike i ekonomije, nego u kliničku dijagnozu.

Antonio Bronić
Velimir Srića s gitarom na braniku hrvatskog centra
Saborska rasprava iskorištena je i za predizborne trikove. SDP uvjerava građane da ne bi trebali glasati za HDZ zato što je njegov bivši šef u istražnom zatvoru (kao da je to najveći grijeh HDZ-a), a HDZ uvjerava građane da ne bi trebali glasati za SDP zato što je Ivica Račan svojevremeno popušio vutra, mada je to bila možda jedina hrabra odluka koju je uopće donio u životu. Toliko od 'ljevice' i 'desnice'. 'Centar' se odlučio za Velimira Sriću s gitarom, pa što bude.

Ponajmanji je problem to što se izvještačenim, besadržajnim i djetinjastim ponavljanjem mantre o HDZ-u koji 'krade' ili o 'crvenom' SDP-u politička elita demaskira kao skupina nesposobnjakovića bez znanja, stila, hrabrosti i ukusa. Problem je u tome što se stranke uopće ne obraćaju građanima i njihovim stvarnim interesima, demagoški podilaze emocijama rulje i naivno posežu za banalnim pučkim (kastavska 'belica,' inače otrovna kiselina), domoljubnim (rat plus branitelji) ili urbanim ('cool' plus gitara) mitovima. Ti ljudi više ni lagati ne znaju. Kada uvjeravaju, oni ne uvjeravaju slušatelje, nego sami sebe. Na njihovim licima čitaju se dosada i premorenost od vlastite praznine. Da se ne bore za vlast, izazivali bi sažaljenje.

S druge strane, ne postoji kritična količina ljudi spremnih na osnivanje novih političkih stranaka koje bi izišle iz začaranog kruga nacionalističkog i antikorupcijskog praznoslovlja i rastumačile građanima da su 'nacionalni interesi' dosjetka za raspirivanje jeftinih emocija, da je borba protiv korupcije rutina za koju su plaćeni policija i pravosuđe – da bez te rutine država zapravo i ne postoji – i da je, uostalom, ta ista korupcija izravna posljedica 'zaštite nacionalnih interesa' i vremena u kojem ova ista oporba nije radila ništa nego je svojom šutnjom i pukim postojanjem osiguravala Tuđmanu privid višestranačkog legitimiteta.

Forma čuva slobodu


Ipak, nije sve tako crno. Demokracija i budućnost Hrvatske nisu u rukama ovih zbunjenih i neuvjerljivih mediokriteta. Demokraciju iz (zasad daleke) perspektive čuvaju ustavne institucije i pravna infrastruktura koja je formalno demokratska. Ono najvrednije u hrvatskom višestranačju još uvijek nije njegov sadržaj, nego samo njegova forma, činjenica da uopće postoji i da je zapisano u Ustavu i zakonima. To nije malo. Ako i jest malo, zasad bolje ne može, a moglo je biti neusporedivo gore. Forma čuva slobodu. Demokracija je apstraktna, depersonalizirana i ne ovisi o osobinama Kurte ili Murte, nego o proceduri koja jamči da i Murta i Kurta uvijek mogu izgubiti izbore.

Drugim riječima, političko tržište učinit će svoje. Ako u kvartu postoje dva pekara i obojica prodaju loš kruh, prije ili kasnije će se netko od njih uplašiti za svoj opstanak i potrudit će se da njegov kruh bude barem malo bolji. Jasno da bismo svi željeli da obojica prodaju izvrsna svježa peciva, ali zasad u Hrvatskoj takvog pekara jednostavno nema.

Postoje izvjesni znaci da bi politička konkurencija mogla početi proizvoditi učinke. Predsjednica Vlade najavila je izmjenu Ustava kojom bi se odredila gornja granica proračunskog deficita. Bilo je krajnje vrijeme da država samu sebe ograniči u trošenju nepostojećeg novca, što ima gotovo jednako civilizacijsko i demokratsko značenje koliko i, primjerice, ustavno ograničenje da građanin smije biti lišen slobode samo u iznimnim, Ustavom i zakonom predviđenim slučajevima. Ako je zaštita temeljnih ljudskih prava postala neupitna civilizacijska tekovina pa je, jednostavno rečeno, državi strogo zabranjeno da ubija i prebija, nastupilo je vrijeme da se državi zabrani i potkradanje, dakle da se ograniči njezina fiskalna svemoć. Od toga zasad ne treba očekivati previše, ali svako putovanje počinje prvim korakom.

Predsjednica Vlade spominjala je i povišenje donjeg praga obveznog ulaska u sustav PDV-a s dosadašnjih 85 na 170 tisuća kuna godišnjih prihoda, a za neke kategorije poduzetnika i nastup obveze plaćanja PDV-a po realizaciji. To su male i stidljive porezne olakšice, ali njihovo značenje je, u kontekstu fiskalne pohlepe HDZ-a, od povijesnog značenja. Po prvi put Vlada je učinila nešto konkretno u zaštiti interesa malih poduzetnika i obrtnika, nešto što će im olakšati egzistenciju, a možda će djelovati i stimulativno na one građane koji su se dosad ustručavali otvoriti obrt zbog nepodnošljivih fiskalnih i parafiskalnih obveza. Ne može se dovoljno naglasiti simbolička važnost tog zakonskog prijedloga jer je njime, po prvi put u svojoj povijesti, HDZ postupio kao autentična stranka desnog centra. Ono što je najvažnije jest da sama narav višestranačja (nažalost, ne i argumenti oporbe) primorava HDZ na odustajanje od svojih civilizacijski i demokratski neodrživih ishodišta i na popuštanje pred zahtjevima stvarnosti i interesima građana. Ako želi opstati. A želi.

To je samo još jedan dokaz da se tajna superiornosti višestranačke demokracije ne krije u moralnim i intelektualnim vrlinama političkih elita, nego u njihovom strahu od gubitka vlasti – ili u strahu da se vlasti neće dokopati. Taj je strah jamstvo naše slobode.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još