SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Ruka ruku mije, optužnica obadvije

24.09.2011 u 08:00

Bionic
Reading

Srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine moglo je sačekati ishod hrvatskih izbora u prosincu, pa tek onda poslati optužnice protiv Šeksa i ostalih, hrvatsko Ministarstvo pravosuđa moglo je tu optužnicu objaviti odmah u srpnju (ili sačekati ishod izbora također). No čim dođe do predizbornih strahova i neuroza, čim guza proradi zbog budućih istraga korupcije i još gorega, i hrvatska i srbijanska politička klasa zdušno se uhvate provjerenog sredstva: Srba i Hrvata

Kada je vijest da je iz Beograda stigla optužnica u kojoj se, među četrdesetak osoba spominju gospoda Šeks, Vekić i još neki, objavljena u Hrvatskoj neki dan, došlo je do očekivane – da ne velimo planirane – reakcije. Tu se negdje zaturila jedna važna činjenica, kako to već u političkoj galami biva: ta optužnica (o kojoj kasnije) stigla je Ministarstvu pravosuđa RH još polovicom srpnja ove godine. Uzgred, stigla je iz Tužilaštva za ratne zločine, a ne iz sudskog vijeća u Beogradu, kako mediji uporno ponavljaju, stigla je u okviru međudržavnog sporazuma o razmjeni predmeta ratnih zločina. Iz nekog razloga Ministarstvo pravosuđa RH i Državno odvjetništvo RH sjedili su na toj optužnici sve do neki dan, kada se nekome učinilo da je trenutak za još jedan predizborni potez sazrio.

Zabavimo se prvo meritumom te stvari. Optužnicu o kojoj je ovdje riječ Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu naslijedilo je od bivšeg vojnog pravosuđa koje je ukinuto. To je jedna od onih serijski proizvođenih optužnica iz Miloševićevih ratova, kada se tužilo i sudilo u odsutnosti (kao i u Hrvatskoj, uostalom) bez mnogo brige za činjenice. Po svom nesretnom običaju, beogradsko Tužilaštvo samo ju je bez čitanja gurnulo hrvatskom pravosuđu, kao što je bilo i s onim zlosretnim Purdom (i još nekima). Jednom riječju – uobičajeni šlamperaj, na prvi pogled.

Na drugi pogled, međutim, stvar se donekle komplicira. Da se odmah razumijemo: svima nam je jasno da se bez Šeksa, Vekića i još nekih neke stvari nisu mogle dogoditi. Nisu ni Glavaš Branimir ni Merčep Tomica bili samostalni igrači i suvereni vladari Slavonije, Vukovara, Gospića, Pakračke poljane i sličnih zanimljivih lokaliteta. Bilo je tu – bez obzira na kaotična vremena – subordinacije i prema tome zapovjedne odgovornosti. U slučaju Glavaš Branimira stvar je presuđena i jasna, u slučaju Merčep Tomice postupak traje. Tu očito netko nedostaje. Da li je taj netko na nekoj blesavoj beogradskoj optužnici ili nije, ovdje je nevažno: ovo je problem hrvatskog pravosuđa, problem ozbiljan i bolan.


I uhićenje Tihomira Purde djelovalo je kao politička igra
Princip spojenih posuda

Dakako da je politički kut ove priče neizbježan, dapače, ključan je. Dostavljanje te nekakve optužnice iz 1992. u zatečenome stanju, bez revizije, očito je procijenjeno kao politički zgodno u ovom trenutku objema stranama: političkim klasama Srbije i Hrvatske. Evo kako: srbijanskoj vladajućoj garnituri savršeno odgovara da ostavi dojam zaštitnika 'nacionalnih interesa' tako što će se iznova udvarati nacionalistima tužeći 'ustaške koljače' itd. Hrvatskoj vladajućoj koaliciji objavljivanje te optužnice odgovara još više, s obzirom na njen trenutačno, kakbirekli, delikatan, je li, položaj. U eksploziji korupcionaških afera nije malo olakšanje prilika da se pozornost skrene na 'srbočetnike i jugokomuniste' koji, eto, opet progone 'hrvatske branitelje i vitezove' koje će, pak, gđa. Jadranka Kosor obraniti čak i 'promjenama zakona', kako se izvoljela izraziti prije neki dan, samo što nije objasnila na što zapravo time misli. Tako se, po načelu spojenih posuda, srbijanska i hrvatska politička klasa uzajamno pomažu u trenutku potrebe.

Nije ovo prvi put. Podsjetimo se samo da smo od 1991. do danas o zločinima nad Hrvatima često doznavali iz malobrojnih srbijanskih slobodnih medija i obrnuto: više smo doznali iz Ferala i Arkzina o zločinima nad Srbima nego od srbijanskih državnih medija. Srbijanski i hrvatski državni i nacionalistički mediji umjeli su pronositi priče strave i užasa o 'ustašama' i 'četnicima' respektivno. Mogli smo čitati u Srbiji o tome kako 'ustaše prave burek od srpskih očiju i ogrlice od prstića srpske dečice', o tome što se zapravo događalo u Osijeku i Vukovaru nismo mogli pročitati ništa, mada se itekako događalo. Drugi primjer: jedan vješto izvedeni masakr Hrvata (Joševica Glinska, kraj studenoga 1991, preko dvadeset pobijenih unutar pol sata) istražili su beogradski nezavisni novinari i dostavili Haagu, hrvatskoj vlasti i – kasnije – Tužilaštvu za ratne zločine. Sve je bilo tu: precizni opis događaja, imena počinitelja, iskazi preživjelog svjedoka, drugih svjedoka, očevid itd. Haag to nije zanimalo. Hrvatska je vlast ekshumirala tijela nakon Oluje i ostala šutjeti. Beogradsko je Tužilaštvo za ratne zločine primilo k znanju i – ništa. Sve vrijeme toga rata imali smo dojam da se Franjo i Slobo odlično razumiju: kako bi se stvari malo primirile, jedna od strana izvela bi neki zločin, čudo i pokoru – kao po dogovoru. Ne znam, možda je to tek moj dojam zbog mojega PTSP-a i toga, ali mi se tada tako činilo.

Ovaj je slučaj, kao i prethodne tjeralice i uhićenja (Ganić, Jurišić, Purda, Divjak), međutim, već malo jasniji. To što smo o nestašlucima ('ustašlucima'; hvala, Viktore!) Tomice Merčepa doznavali iz Ferala i Arkzina, a ne iz srbijanskog šovinističkg i ratnohuškačkog tiska, moglo je biti i slučajno. Oba ratnohuškačka tiska – srbijanski i hrvatski, to jest – bila su tada žedna krvi vlastitog naroda, svaki put kada bi ispalo da neki ljudi i dječica nisu bili 'poklani i masakrirani' kako je bilo javljeno, 'patrioti' i 'domoljubi' prolijevali su gorke patriotsko-domoljubne suze. Ovaj put, međutim, čovjek nekako ne može odoljeti dojmu da 'ruka ruku mije, a rit obadvije'. Taj nacionalizam je čudo, misle obje naše političke klase, mora biti da je tome tako, čim su i Franjo i Slobo tako dobro uspjeli... Čim, dakle, dođe do predizbornih strahova i neuroza, čim guza proradi zbog budućih istraga korupcije i još gorega – obje se političke klase zdušno uhvate provjerenog sredstva: Srba i Hrvata. Srbijansko je Tužilaštvo za ratne zločine moglo sačekati ishod hrvatskih izbora u prosincu, pa tek onda poslati tu svoju optužnicu, hrvatsko je Ministarstvo pravosuđa moglo tu optužnicu objaviti odmah u srpnju (ili sačekati ishod izbora također). Desilo se, međutim, ovako. Promislimo malo o tome.