GOLA DIPLOMACIJA

Što je više kleveta i laži

22.09.2011 u 07:57

Bionic
Reading

Ova i ovakva Europa, postala je najčvršći – a možda i jedini - predizborni štit za mnoge iz vladajućih krugova koji su se desetljećima uporno spoticali o osnovne europske vrijednosti, dok bi i Jadranka Kosor konačno trebala shvatiti da joj politika prešućivanja neospornih istina, a prozivanje izmišljenih neprijatelja, donosi više dodatne štete, negoli nove političke koristi. Sela gore, a baba se češlja, kako bi to rekli u balkanskom susjedstvu

I u Hrvatskoj postaje sve manje važno ono što se otvoreno reklo, a sve presudnije ono što se namjerno propustilo, a ipak moralo izgovoriti. Jadranka Kosor je presudnu riječ gospodarstvo samo ovlaš izgovorila tek u zadnjoj trećini svog mitingaškog govora u zagrebačkoj Areni, a potpuno propustila spomenuti skandal s crnim fondovima, dok su Milanović i Kukuriku koalicija prigodom predstavljanja svog programa bili vrlo rječiti kada se radilo o prizivanju novog izvoza, novih investicija, novih kapitalnih objekata, novih radnih mjesta i nove industrijalizacije, ali su jedva spomenuli kako će otplatiti bezbrojne dugove, a osigurati novi rast, bez bolnih rezova i korjenitih reformi. Za Jadranku Kosor je bilo najvažnije iznova odjenuti Tuđmanovo odijelo kao provincijalnu europsku modu, a za članove Kukuriku koalicije obećanje da neće provoditi čistke, smjene, protjerivanja i rastjerivanja. I tako je HDZ 'ostao nepomirljivo hrvatski', a Jadranka Kosor postala 'europska heroina', i tako su SDP i tri dodatne koalicijske stranke konačno naučili kako prije izbora ljude ne treba strašiti reformskim, ideološkim ili socijalnim isključivostima.

Kosor se stalno razmeće Europom, a zapravo zagovara neku imaginarnu licitarsku zajednicu iz provincijalnog i parohijalnog zapećka. Malo europskog demokršćanstva, a malo 'izvornih hrvatskih vrijednosti', kao da se ipak radi o vrlo različitim svjetovima. Baš kao u podjednako neprihvatljivim vremenima nasilnih masovnih mitinga, na kojima sve što se ima reći, može reći samo veliki vođa, Jadranka Kosor je prvo izgubila svaku političku uvjerljivost, a onda i govornički dah u pokušaju da na iznuđenom stranačkom skupu u zagrebačkoj Areni još jednom dokaže kako se i njezino izdanje hrvatske duhovne obnove svodi na vrlo bojovni obračun sa svekolikim neprijateljima. Europa kao Europa, samo kao neposredni politički cilj, a ne konačni svjetonazor, dok Milanović i družba, ipak žele dokazati da su i u Hrvatskoj moguće solidarne ideje nordijske socijaldemokracije, pa čak i u braku s Čačićevim 'državnim neoliberalizmom', po američkim receptima Rooseveltovog i Obaminog New Deala. Razvoj treba razvijati, a ne usporavati nametnutim rezovima, ljudi prvo trebaju raditi, kako bi i poslodavci mogli govoriti o zaradi.

Kosoričine opsjene

Kosorica želi uhititi one kojima se još ništa nije uspjelo dokazati, a uporno prešućuje one koji već sjede u istražnim zatvorima, pa tako proizvodi novu 'prekrojenu povijest' u kojoj se osam godina jedne jedine Vlade (promjena nekih ministara ne znači promjenu Vlade) nasilno sažima u dvije godine njezinog osobnog uspona, a gotovo sedamnaest godina HDZ-ovog državnog samovlašća, vrlo umjetno pokušava ogoliti na vrijeme 'od Tuđmana do Oluje' i vrijeme od 'Jadranke Kosor do Europe', dok sve što je bilo u sredini, a što se zvalo Ivica Račan, treba ocrniti, obezvrijediti, omalovažiti i zaboraviti, a sve ono što se još zove Ivo Sanader, prešutjeti, prebrisati, zaboraviti i pokopati bez ostatka. Hrvatska traje tek dvadesetak godina, a ova vladajuća nomenklatura želi prvo progutati, pa onda ispljunuti gotovo polovicu njezinog realnog povijesnog vremena, u ime nekog imaginarnog početka 'poštenja i čistih ruku' (Šeks), u kojem se u ime najmoćnijih tek najavljuju neke osnovne demokratske tekovine (neposredni izbor stranačkih čelnika), kao vrlo zakašnjela revolucija poslije temeljite destrukcije općeg stranačkog ugleda.

Toliko o riječima koje su izrečene, i riječima koje nisu izustili, iluzijama i opsjenama, obećanjima i prešućivanjima, o kojima se danas toliko gorko raspravlja, prečesto u znaku općeg razočaranja, a nerijetko u pogrešnoj poruci, da ni jedni, a ni drugi nemaju što reći, a još manje učiniti i promijeniti. Jer i prije, i poslije riječi, ipak postoje mnoge stvari (izbor mjesta i način ponašanja, govor tijela, sigurnost istupa, izbor govornika, odnos prema slušateljima) koje ipak govore da se radi o izboru između dva svijeta i vremena. Dok je Jadranka Kosor ponovno odabrala Arenu, faraonski projekt faraonskog stila vladanja (danas više uprava niti za HDZ ne stigne oprati prozore), kako bi obnovila partijsko jednoumlje, stranačku disciplinu i bitku za spašavanje vlasti, Kukuriku koalicija je svoj program objelodanila u okrugloj dvorani Tvornice kulture, gdje su govornici bili tek središnji dio vrlo raznolike sredine, a ne nedodirljivi propovjednici iznad zaluđene mase, koja ima pravo urlati, ali nema prava glasovati.

Kuka i prijeti, izmišlja i podmeće: od faraonske Arene, do svinjogojskih farmi

Na jednoj strani stadionski slet, a na drugoj demokratski forum, na jednoj jedini vođa, a na drugoj objedinjeni nezadovoljnici, od kojih svaki ima svoje ime i prezime. Možda je Milanović govorio predugo, ali su u Tvornici kulture govorili i drugi, možda je Milanović izbjegao neke teške odgovore, ali on je ipak na licu mjesta odgovarao na pitanja novinara, dok je Jadranka Kosor na susrete s javnošću poslala samo svoje provjerene trbuhozborce. Kukuriku koalicija je već objavila sve što je željela objaviti, dok je Jadranka Kosor još jednom čak i pred najodanijim članovima stranke odgodila objavu svog vlastitog programa na njihovom posljednjem masovnom skupu. Oporba se želi identificirati s Europom kakva ona jest, Jadranka Kosor obnavlja Hrvatsku kakva je ona bila, kada je još bila vrlo daleko od Europe, oporba govori o novim industrijama, tehnologijama i radnim mjestima, Jadranka Kosor traži glasačku zahvalnicu za sve svoje iznuđene darove iz prenapuhanog državnog proračuna.

Tako se ipak čini da i iza izgovorenih riječi i preskočenih istina, ipak stoje neki simboli, svjetonazori, znakovi i putokazi, koji govore da Hrvatska neće birati između dvije polovine istog ustajalog kolača. Jadranka Kosor obećava ono što ne treba obnavljati, Kukuriku koalicija nudi ono za što se tek treba izboriti. I tu treba tražiti onaj osnovni hrvatski paradoks: ova i ovakva Europa, postala je najčvršći – a možda i jedini predizborni štit - za mnoge od onih iz vladajućih krugova koji su se desetljećima uporno spoticali o osnovne europske vrijednosti, dok bi i Jadranka Kosor konačno trebala shvatiti da joj politika prešućivanja neospornih istina, a prozivanje izmišljenih neprijatelja, donosi više dodatne štete, negoli nove političke koristi. U Hrvatskoj ponovno odjekuju neki davni partizanski stihovi ('što je više kleveta i laži, HDZ je miliji i draži'), dok ojađena Premijerka tako gorljivo, a tako uzaludno, u tom ponovno prerađenom Tuđmanovom šinjelu, sve glasnije i ogorčenije kuka na sve moguće strane. Kuka i prijeti, izmišlja i podmeće, od faraonske Arene, do svinjogojskih farmi, dok su domaća ispitivanja javne omiljenosti HDZ-a i međunarodna gospodarska predviđanja za Hrvatsku sve lošija i lošija. A sada je i Polančec srušio mit o kolektivnoj nevinosti ove Vlade. Sela gore, a baba se češlja, kako bi to rekli u balkanskom susjedstvu.