Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Navijački urlik sa 14. općeg sabora HDZ-a

Ni kongresi Komunističke partije Kine nemaju onoliko tisuća delegata koliko ih se okupilo na Četrnaestom općem izvještajnom saboru Hrvatske demokratske zajednice. Takve gomile ne mogu suvislo raspravljati ni odlučivati o bilo čemu. Njihova jedina svrha je da aplaudiraju, ustaju, viču i pjevaju. Riječju: da navijaju

HDZ je na ritualnoj i simboličnoj razini i još jednom, po tko zna koji put, poručio da ga ne zanima racionalna rasprava nego urlanje i da ga ne zanima građanin nego egzaltirana rulja, a rulja nije jamac nego protivnik demokracije, čak i ako ne doživljava erekciju u desnoj ruci nego, prividno nedužno, ali jednako antipatično, lupa dlan o dlan kad je sretna i kad s drugim želi dijelit sreću tu.

No to je samo govor tijela. Bilo je i nešto znakovitih, mada ne i novih, verbalnih ispada, budalaština s kojima bi bilo neumjesno polemizirati kada uspjeh HDZ ne bi počivao na upravo na monumentalnoj, sveopćoj neumjesnosti.

Hvalisanje Europskom unijom. Kao da prije nekoliko dana ministar vanjskih poslova nije ponosno priznao – onako neduhovito kako to samo on zna – da je hrvatska diplomacija u pregovaračkom procesu posezala za piruetama i akselima, nesvjestan da su lukavstva na razini Milke Babović bila potrebna upravo zato što je za HDZ Europa samo propagandno-predizborni trik, a ne sustav demokratskih i humanističkih vrijednosti ili sasvim preciznije: HDZ zna da je Europa sustav demokratskih i humanističkih vrijednosti i baš zato je doživljava kao sklisku i opasnu ledenu površinu.

Beogradske instrukcije. Nije bitno što bajka o instrukcijama krivotvori činjenice o vremenu u kojem je Hrvatska bila članica jedne (od 1974. de facto) konfederacije u kojoj je imala pravo veta i u kojoj se nijedna odluka nije mogla donijeti bez njezine suglasnosti, nego je bitno što ta bajka prikriva najvažnije pitanje: imaju li građani ikakve koristi od toga što vladajuća elita ni od koga ne traži instrukcije?

Čuvajmo Hrvatsku. Identifikacija stranke s državom bila bi samo drskost kada ne bi bila simptom jednopartijskog mentaliteta i kada ne bi bila zastrašujuća prijetnja jer – osim što podrazumijeva da je domoljublje važnije od pojedinačne sudbine i da je žrtvovanje važnije od udobnosti – znači da i fiskalni prihodi imaju prioritet nad prihodima i egzistencijom građana. Upornom državotvornošću HDZ nesvjesno prikriva spoznaju da je pogriješio što se upustio u stvaranje države jer se pokazalo da to nije zastavama ukrašeno zabavište nego tek ustanova koja je dužna štititi život, imovinu i građanske slobode, pored ostalog i tako što će sankcionirati korupciju, prolazak kroz crveno svjetlo i ratne zločine.

Utoliko je i hvalisanje borbom protiv korupcije skandalozno, kao da je elementarno poštivanje zakona, to temeljno i najvažnije obilježje države i javnog poretka, spektakularan uspjeh i kao da nije banalna i svakodnevna zadaća policije i pravosuđa. Kada HDZ u jednom priopćenju kaže da je predsjednica Vlade 'omogućila istinsku borbu protiv korupcije', implicira da je predsjednica Vlade to mogla i onemogućiti, ali je ipak bila toliko dobrohotna pa je 'omogućila'. Također, ta je borba mogla biti i lažna, ali eto, HDZ i njegova predsjednica bili su toliko velikodušni pa su odlučili da ipak bude 'istinska'. Čini se da od javnosti očekuju zahvalnost zato što policiju i pravosuđe ne sprečavaju u primjeni zakona. Što bi tek bilo da nisu tako milostivi?

Doktor Tuđman. HDZ još uvijek nije došao do stupnja do kojeg je došla Komunistička partija SSSR-a na svom Dvadesetom kongresu. HDZ još uvijek nema svoga Hruščova koji će osuditi Staljinove zločine. Nije sve u političkom opstanku. Ponekad treba riskirati i sjetiti se moralnog opstanka. Ponekad treba posegnuti i za općeljudskim, civilizacijskim kriterijima jer na ovom malom svijetu i u ovoj maloj Europi ne može se dovijeka vladati tako što će se podilaziti instinktima krezubog primitivca iz Poskokove Drage ili samoobmanama borniranog malograđanina sa zagrebačke špice. Dok HDZ to ne shvati, Hrvatska neće dobiti toliko potrebnu, nenacionalističku – znači demokratsku – stranku desnog centra. Nacionalizam ne spada ni u ljevicu ni u desnicu, jer i nije politika nego dijagnoza. Nešto sasvim obratno od hipohondrije. Pacijent ne umišlja da je bolestan nego umišlja da puca od zdravlja.

Nažalost, nema Hrvatska ni oporbu. U vrijeme kongresa HDZ-a oporbeni političari su otišli na plac što, začudo, čak nije ni bilo neduhovito. Pokušali su poručiti da se bave stvarnim interesima građana što je kakav-takav simbolički napredak, ali su u narednih dvadeset i četiri sata sve upropastili kada su se zbog Janafa digli na zadnje noge.

Kad dužnik prodaje imovinu

HDZ nešto petlja s Janafom i, kako se čini, namjerava ga prodati. A što može drugo kada nema novca? Sasvim je opravdano da dužnik prodaje imovinu kako bi vratio dugove jer će u suprotnom upasti u vrtlog sve većih dugova ili posegnuti za krađom. I državi kada je dužna ostaje da prodaje imovinu, ali ako je beskrupulozna, posegnut će za fiskalnim ovlastima i opljačkati građane i/ili će zadužiti još nerođene naraštaje. SDP-Milanović je povodom te jednostavne računice izjavio da će prodajom Janafa Hrvatska izgubiti energetsku neovisnost. Pritom zaboravlja da Hrvatska, kao zemlja bez nafte, ugljena i rijeka sa stabilnim vodostajem (ne računajući himničnu Dravu), nikada i nije bila energetski neovisna i, što je najgore, ne pojašnjava kakve bi koristi – ne računajući domoljubne konvulzije – građani od te neovisnosti mogli imati. Oglasio se i HSLS-Kosor rekavši da je naftovod 'krvotok'. Tako je po kratkom postupku, a da Budiša nije ni stigao spomenuti 'tlo', likvidirano hrvatsko višestranačje. Kada 'socijaldemokrati' državu doživljavaju kao obitelj i jauču zbog prodaje 'srebra' i kada 'liberali' u državi vide živi organizam kojim kola krv – mada zasad šute o tlu – i kada u tome ne vide smrtnu prijetnju demokraciji, znači da između njih i HDZ-a nema nikakve razlike i da su de facto postali članovi HDZ-a, one iste stranke koja poima državu kao obitelj i organizam. Zato što ne zna – ili baš zato što zna? – da su takve metafore smrtna prijetnja demokraciji.

A Janaf? Ma dovraga i Janaf! Zašto ga ne prodati ako bi to značilo kakvo-takvo umanjenje proračunskog deficita? Nije li poštenije da država vlastite financijske nevolje rješava prodajom svoje imovine nego da astronomske troškove i proračunski deficit prebacuje na teret siromašnih građana i opustošene privrede? Ili bi građani trebali nasjesti na jeftinu moralnu ucjenu s obiteljskim srebrom, krvožilnim sustavom i tisućgodišnjim snom o hrvatskom Janafu, ne bi li u toj općoj zabuni samopoštovanje zamijenili domoljubljem i udobnost kretenizmom? Sve zato da bi proračunske dugove, prihode i rashode doživjeli kao 'svoje' i da bi nastavili otplaćivati onaj isti deficit i one iste dugove koje je politička elita i stvorila kada su se njezini povijesni pothvati i pohlepa pokazali preskupima. Treće rješenje u kojem bi građani bili pošteđeni fiskalnih nasrtaja i istodobno uživali što su Janaf i ostale banke i Ine 'naši' (iako nije jasno u čemu se sastoji taj užitak) matematički je nemoguće. Ako građani ne žele da im država otme i posljednju lipu i ako ne žele da im praunuci vraćaju državne dugove, s olakšanjem trebaju pozdraviti prodaju Janafa i svega što se dade prodati. To i tako nije njihovo nego državno, a kakve koristi imaju od toga što je država, pak, 'njihova' valjda su već shvatili. Kakav god tuđinski kapitalist i eksploatator bude otkupio 'obiteljsko srebro' sa svojim zaposlenicima, neće postupati gore nego što vlast i oporba postupaju s građanima Hrvatske, niti će ikoga uvjeravati – kako kaže stara poljska poslovica – da pada kiša dok mu bude pišao na glavu, onako kao što politička elita uvjerava građane da im je od životne važnosti hoće li Janaf biti u vlasništvu Kurte, Murte, Zagreba, Bruxellesa, Beča ili nekog drugog Beograda, samo zato što eliti nije u interesu da građanima ponudi jeftinu i poslušnu pravnu državu kojoj se isplati plaćati porez.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još