Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Kosovska eskalacija

Da će se stvar na Kosovu ovako odvijati kao danas, bilo je jasno već tjednima – ako ne i mjesecima – svakome tko je u stanju čitati i slušati bez gnjeva i pažljivo. Cijela ova današnja i – to je izvjesno – buduća drama tek je proizvod hinjenih strasti, ali zato iskrenih pojedinačnih političkih i financijskih interesa prikrivenih smokvinim listićem 'ustavnosti' i 'domoljublja'. Taj tužni cirkus u Srbiji gledamo još od 1987. i Miloševićevog krunisanja, hvala lijepa

Bilo je, naime, odmah razvidno da će se proces preuzimanja onoga što Kosovari zovu državnom, a Srbi administrativnom granicom nastaviti nemilosrdno i po vlastitoj inerciji. Međunarodna zajednica, Velike Sile oko onog Krležinog Zelenog Stola, dakle, odlučila je priznati stvarnost na terenu i konačno staviti točku na tu gnjavažu. Tako su u petak ujutro helikopteri KFOR-a (od kojih je jedan hrvatski) desantirali na dva glavna granična prelaza, Jarinje i Brnjak (ne želite ni znati gdje je to), policiju Eulexa (europska policijska i pravosudna misija na Kosovu) i pogranične policajce i carinike Republike Kosovo. Hashim Thaci, premijer Kosova, slavodobitno je obavijestio parlament da je operacija uspjela itd. Uspjela je zasad, do petka popodne, recimo; ima tu još jedna strana koja se pita, jer drži teren i ima strategijsko zaleđe u Srbiji – kosovski Srbi sa Sjevera. Oni su još u četvrtak izašli na ceste i kritične točke; tamo su napravili barikade od šljunka i kamenja iz kamiona-kipera i uspostavili straže za koje se nitko ozbiljan ne bi zakleo da su baš goloruke. U petak ujutro već su u većim grupama bili oko ta dva granična prijelaza, nazočni, mada pasivni. Dok se ovi redovi ispisuju (petak rano popodne), incidenata nema. Naši izvori s lica mjesta kažu da je situacija 'napeta', ali mirna. Jedini je incident manji požar kod Jarinja, na ničijoj zemlji između vojnika KFOR-a i granice sa Srbijom, iza bodljikave žice; vjerojatno je netko ubacio mali molotov-koktel. Sve u svemu, situacija sliči na onu pred kavansku tučnjavu: razmjenjuju se ritualne uvrede, prijeti se po principu 'Drž’te me, ubit ću ga!' i 'Ja ću poći, a vi mi ne dajte'. Nikome još tu nije do ozbiljne kavge. Eulex i KFOR zatvorili su granične prelaze i rekli Srbima da će ih otvoriti kad oni sklone barikade sa cesta – pa neka vide.

Šumska desnica

Tu sad, dakako, postoji i taktički problem na licu mjesta: ti granični prelazi izolirani su od kosovskog 'mainlanda', kako su Amerikanci zvali NR Kinu donedavno, od zaokružene cjeline pod kontrolom Prištine, južno od Ibra. Do njih se stiže preko teritorija koji Srbi drže svojom uvjerljivom etničkom većinom. Ostaju, dakle, helikopteri ili oklopne kolone za opskrbu i zamjenu smjena na graničnim prijelazima. To – kao što je poznato od ranije – nije nikako zgodno; skupo je i opasno, ako je okolno pučanstvo neprijateljski nastrojeno, kao što jest. Osim toga, postoje i 'alternativni' putevi na sjever Kosova, šumski. Jednim takvim putem na sjever je, izbjegavši granične prelaze, stigla i ekipa iz Beograda: Šešeljevi radikali i njihova pratnja iz ekstremno desnih grupacija Obraz, Naši 1389 i istih takvih kao i oni. Eno ih te harangiraju lokalne Srbe cijeli dan, obećavaju im potporu do smrti (njihove, naravno; ne svoje), Kosovski zavjet, Ustav i preambulu itd. Tu im se, dakako, pridružio i patrijarh Irinej: odslužio je 'moleban' (nešto kao missa solemnis) i pozvao ih da se žrtvuju za vječni život i kosovski zavjet, sve pazeći da ne ogriješe dušu. Sve smo to već čuli u ovih dvadeset godina, više puta. Znamo kako je završilo.

Beogradska se vlast tu, naravno, našla u neprilici. Beograd se, naime, zafarbao u ćošak kao Paja Patak (Paško Patak) svojom blesavom preambulom za onaj smandrljani Koštuničin ustav iz 2006: da Kosovo zauvijek ostaje neodvojivi dio Srbije. Na toj bedastoći sada desno šovinističke stranke muče i maltretiraju Tadićevu administraciju, što je i dovelo do ove trenutačne krize na sjeveru. Sve je – podsjećamo – počelo od tih carinskih žigova: da što će na njima pisati. Što god na njima pisalo, šovinističkoj desnici valjati neće, kao što vidimo. Ne piše 'Republika Kosovo', ali piše 'Carina Kosova'; gotovo, dovoljno: 'Priznali ste Kosovo! Prekršili ste Ustav! Izdaja!' Beograd se grči kao crvić na udici, vlastitom krivicom, dakako: prepustili su političku stratešku inicijativu nacionalističkoj oporbi i sada tek reagiraju, umjesto da vode igru i podviknu. Ovakvim scenama kao danas i sutra-prekosutra, oporba će ih šetati po terenu kao Đoković Nadala (oprostite na metafori!) i nitko im neće biti kriv – osim oni sami sebi. Umjesto da su ustrajali na istinitom iskazu – da je Kosovo 1999. izgubio Slobodan Milošević i točka! – oni se uvijaju i izvode bedastoće.

Preuzimanje graničnih prijelaza od EULEX-a
Sada Vlada Srbije apelira na tamošnje Srbe da 'mirno protestiraju' i da se uzdaju u Beograd, da ne 'nasjedaju provokacijama' (radikalskim, to se podrazumijeva); ne kažu im ništa o budućnosti, što ide na ruku upravo radikalima i nacionalističkoj oporbi. Nema nikoga da upita što je alternativa: rat s Kosovom i velikim silama? Pa to su već probali. Podjela Kosova? O tome Beograd šuti, a Priština odbija i samu pomisao; može im se. Egzodus Srba, kao nakon 1991. i 1995? O tome svi šute i ta šutnja zabrinjava. Ako se stvari nastave odvijati ovim spontanim smjerom i ovom inercijom – egzodus će se pojaviti kao sve vjerojatniji ishod.

Ima li ovdje zdravog razuma?

Svemu tome slabo pomaže angažiranje Rusije, kao čuvenog 'srpskog saveznika i uzdanice'. Pokušali su u Savjetu sigurnosti UN jučer, ali nije uspjelo. Onda je, opet jučer, na međunarodnom savjetovanju o sigurnosnoj politici u Beogradu, po svojim ispadima čuveni ruski veleposlanik u Srbiji Aleksandr Vasiljevič Konuzin, Skandalmacher prvoga reda, izveo još jednu svoju cirkusku točku: ustao je i održao jedan nadahnuti govor na temu da Srbija, za razliku od Rusije, je li, za Kosovo ne mari. 'Ima li ovdje Srba?' pitao je toržestvenim tonom; da gdje su oni na Kosovu dok ih Rusija brani u UN-u? I tako dalje i tome slično, svih petnaestak minuta; onda je ostentativno napustio skup. U svakoj normalnoj državi Aleksandr Vasiljevič (nije u rodu s generalom), građanin Konuzin, bi za tren oka bio proglašen personom non grata, još od onog domjenka na koji je pozvao Cecu Ražnatović i onog Sinišu Vučinića, tzv. četničkog vojvodu – da ih vide Boris Tadić, premijer Cvetković i cijeli vrh države. Bilo je to diplomatsko poniženje koje se ne pamti ni za Staljinovih vremena, ali su ga Tadić i njegovi šutke progutali, kao i ovo sada.

Na što će cijeli ovaj kraval na Sjeveru Kosova ispasti – ne zna više nitko. Neka je utjeha u očevidnoj istini da nikome tamo nije do izginuća; tko bi ginuo i poslušao patrijarha: da se 'žrtvuje' - za što? Za prihode Marka Jakšića i Milana Ivanovića iz Kosovske Mitrovice, njihovih bezvratih ćelavaca i vlasnika koncesija, kockarnica, švercera i partnera kosovske albanske mafije? Za podizanje rejtinga Koštunice i Šešelja u Srbiji? Nadati se da su ljudi ponešto sačuvali od zdravog razuma nakon 25 godina silovanja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još