Komentatori PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Ministarstvu nema tko pisati

Sve i da ste ponajbolji pisac ili pjesnik, to je u hrvatskom društvu otprilike isto kao da ste najbolji igrač mini-golfa ili najbolji sakupljač znački. Pisci su 'neiskoristivi', nemoš s njima niš, malo je onih koji se daju upotrijebiti za postizanje političkih bodova ili pak onih na kojima se da namlatit neka grdna lova

Usnula sam san. Mirno jutro u nekoj nedalekoj budućnosti, 2020. u Uredu za izgubljene i nađene stvari, jutro koje ničim ne najavljuje zaplet koji će uskoro uslijediti.

U stražnjoj sobi, iza paravana, završila sam s glancanjem jednog prekrasnog izgubljenog sjećanja i prešla na donje police na kojima su u kartonskim kutijama na poliranje čekala Izgubljena Poštenja - bila su u baš kritično lošem stanju i, s obzirom da ih nitko nikad nije tražio, samo su bezveze zauzimala prostor. Mačak je upirao da ih podijelimo ubogima pa da postanu još siromašniji, ali ni ubogi u ovoj zemlji nisu što su nekad bili i gađali su nas onim bocama iz kontejnera, na sreću plastičnim.
Prisjećajući se tog nemilog događaja, skidala sam krpicom s Izgubljenih Poštenja skorene upljuvke i suze te u tom šugavom poslu nisam ni primijetila kad se kroz vrata ušuljala Osoba iz Ministarstva.

Trgnula sam se tek kad sam začula riječ 'pisac'. Otkad to nisam čula. To mora da je vic, pomislim.
'Imate li pisca, spisateljicu, može čak i književnika? Bilo kakvog? Ako nema druge, može i pisac znanstvene fantastike ili esejist? U krajnjem slučaju, bili bismo zadovoljni i s ludom pjesnikinjom?'

Mačak je u nevjerici kolutao očima. Danas 2020. u RH lakše je naći telegrafista, nego pisca, pa makar i u Uredu za izgubljene stvari.

'Vi'te', nastavila je vesti Osoba iz Ministarstva, 'mi smo spremni tom autoru omogućiti pravo na pisanje kao profesiju, češće apliciranje za stipendije, što znači potencijalno više dobrih knjiga i prijevoda za našu kulturu, te umjesto nekadašnjih smiješnih promila izdvojiti za hrvatsku književnost taj famozni 1 % iz kulturnog proračuna. Jedan posto, pazite!'

'Problem je', zavapila je Osoba iz Ministarstva, 'što nema tko aplicirati. Svi su pisci otišli trbuhom za kruhom u neka druga zanimanja ili hobije koji nisu tako zahtjevni. Gdje su ona lijepa vremena kad su pisci i pjesnici pisali iz ljubavi i umirali mladi od tuberkuloze! Danas više nitko ne piše knjige osim nekolicine zvrknutih skribomana i starleta, ali ne možemo njih poslati u inozemstvo na neki sajam ili festival! Izdavači se snađu i s kuharicama i priručnikom za mačke (oprostite na indiskreciji!), ali mi smo ipak nekakav servis za kulturu i iako nam se nekad činilo obrnuto, danas smo htjeli-ne htjeli postali svjesni da zapravo mi postojimo, izmišljeni smo zato da bismo pomagali, servisirali književnost i ostale umjetnosti. Za to, kako bih rekao, primamo plaću.'

'A čujte, imamo jednu što je nekad pisala knjige, pa ako još hoće bit pisac…', rekao je Mačak ciljajući na mene.
'Odlično, baš takva nam treba, spasili ste nas! Evo vizitka, ovo je naša adresa! Neka pošalje svoj životopis, što prije, molim vas!'

I Osoba iz Ministarstva je nestala, vitlajući aktovkom, niz ulicu.
+++
Sa životopisom nije bilo problema, imala sam onaj iz 2011, dok sam još bila nekakva spisateljica. Izvučem ga ispod starudija i pokažem Mačku. Na požutjelom printanom papiru pisalo je:

Curriculum vitae (ili Kako sam bila pisac u Hrvatskoj)

foto: Nikola Ivančević
Olja Savičević Ivančević
Prvi novac u životu zaradila sam s dvanaest godina za objavljenu priču. Od honorara za prvu pjesničku zbirku, kad sam napunila četrnaest, kupila sam BMX bicikl. Na fakultetu sam zarađivala za bonove pišući kolumne, pričice i prikaze knjiga za lokalni dnevnik, u gimnaziji i na fakultetu pisala sam tekstove za glazbu - većinu autorskih prava sam prodala (odrekla ih se). Kasnije je 'živjeti od pisanja' značilo: pisati prozu, poeziju, prikaze i preporuke knjiga, kolumne, tekstove za radio, surađivati na scenariju, pisati songove za kazališne predstave; gostovanja i čitanja u Hrvatskoj i diljem regije za putne troškove i dnevnicu i nešto zapadnije za pristojan novac, povremeno vođenje radionica kreativnog pisanja… Osim toga napisala sam mnoštvo kratkih priča po narudžbi za razne portale, tjednike, magazine, zbornike, i imala sreću što je veći dio onoga što sam napisala preveden i objavljen u drugim zemljama, što znači i honorare od stranih izdavača; dobila sam neke novčane nagrade i stipendije. Da sam bilo kojem zanimanju posvetila toliko vremena, rada i postigla ekvivalentan uspjeh, bila bih vjerojatno uistinu 'uspješna'. Radim ono što najviše volim, posao koji jesam izabrala, ali svejedno - nisam odmakla jako daleko od one beemiksice.

Danas imam status freelancera, slobodnog umjetnika. Mogu zaraditi onoliko koliko sam zarađivala dok sam predavala u školi, možda i preko toga - ako radim dvostruko više, nemam plaćen godišnji odmor, pravo na kredit i nemam bolovanje (u praksi je to toliko komplicirano ostvariti da je pošteno reći da tog prava nema), i – najvažnije od svega – u pravilu ne znam kad će mi zarađeni novac sjesti na račun. Za mene je svako guranje kartice u bankomat ravno lutriji.

Za jedan glazbeni poluhit, zahvaljujući ZAMP-u, zaradila sam dvostruko više nego za nagrađivanu zbirku poezije koja je nedavno doživjela treće izdanje, a za samo tri epizode sapunice koje sam natipkala doslovno u tri dana, dobila sam podjednako novca koliko je iznosio honorar za čitan, hvaljen i prevođen roman koji sam pisala skoro dvije godine (ne računajući nagradu, jer to se dobije valjda jednom, dvaput u životu).

Svako malo se pojavi neki dobri čovjek koji tvrdi da On 'plaća porez za te parazite pisce iz svog džepa'. Džep pisca, koliko god plitak, još uvijek plaća taj isti porez, s tim da je ovo valjda jedini posao na svijetu gdje ne vrijedi koliko para toliko muzike, već koliko muzike toliko para. Tu te nitko neće platiti za vrijeme u kojem zvjeraš kroz prozor ili na facebooku.
Od tih tekstova, knjiga koje pisci pišu, manje ili više posredno ili direktno priključeni žive: izdavači, urednici, knjižari, knjižničari, čistačice u knjižarama i knjižnicama, tajnice, novinari u kulturi, kulturtregeri, službenici u Ministarstvu kulture, prevoditelji, lektori, korektori…, dakle svi imaju kakvu-takvu plaću ili bar siguran honorar osim proizvođača, autora.
Također, nitko od nabrojenih ne bi svoj posao radio besplatno ili, kako se to ljepše kaže, 'iz ljubavi', osim pisca, niti bi to itko od njih očekivao.

Izdavači dobivaju novac od potpora i otkupa za naše knjige, protiv čega nemam apsolutno ništa. Ali - od tih novaca autor ne vidi ni kune - ne znam jesu li toga u Ministarstvu kulture svjesni i, ako jesu, haju li za to? Iz iskustva mnogih kolega, mogu reći ono što svi znaju: većina izdavača se ne pridržava ugovora, honorari su u odnosu na uloženi trud i vrijeme sramotno mali, često kasne mjesecima i autori su često primorani više puta moliti svoj novac. Poznajem pisce koji već godinama čekaju mizeran honorar gledajući kako njihov izdavač, navodno vječno pred bankrotom, otvara još jednu prodavaonicu knjiga. Osim toga, mnogi autori nikad ne saznaju koliko je njihovih knjiga dotisnuto i prodano, mogu samo vjerovati na riječ izdavaču. (Ovo se ne odnosi na pojedine manje izdavače, zaljubljenike u dobru literaturu, vrstu koja izumire i koja je u sličnom položaju kao autori.)

Ukoliko se ne radi o piscu koji je ujedno i afirmirani novinar-kolumnist, a takve kod nas možemo nabrojati na prste jedne do dvije ruke, svi ostali su u poziciji da se od njih očekuje da budu počašćeni što su dobili priliku napisati tekst za dnevne ili tjedne novine, pa ukoliko ste postali kakvo-takvo književno ime, možete očekivati i da će vam ponuditi npr. besplatno pisanje za kulturni podlistak (ako koji postoji).

Summa summarum. Sve i da ste ponajbolji pisac ili pjesnik, to je u hrvatskom društvu otprilike isto kao da ste najbolji igrač mini-golfa ili najbolji sakupljač znački. To vas neće sačuvati od neobjavljivanja, skromnog honorara ili od otkaza. Pisci su 'neiskoristivi', nemoš s njima niš, malo je onih koji se daju upotrijebiti za postizanje političkih bodova ili pak onih na kojima se da namlatit neka grdna lova… bla, bla, bla…


'Eto, tu sam stala, nisam dovršila, jer sam u tom momentu postala užasno desperatna. Od tog trenutka pišem isključivo za dušu, vratila sam se spomenarima', rekla sam.

'Taj tekst ti je, ako mene pitaš, odvratno patetičan, ali istinit. Mora upalit', rekao je Mačak. 'Malo popravi kraj, pa pošalji u Ministarstvo. I čekaj – daj pošalji im i one kartonske kutije s Poštenjem, da ih se riješimo, oni će sigurno znat što i kako s njima.'
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još