Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Nek se Matica hrvatska pozabavi i Pakračkom poljanom

Kada se obaraju na komunizam i kada pritom, tek simetrije radi, osude i fašizam, ovdašnje nacionalne elite izbjegavaju suočenje s alarmantnim moralnim imperativom, a to je osuda nacionalizma i suočenje s njegovim kataklizmičkim učincima

Iza izjednačavanja fašizma i komunizma za kojim su posljednjih tjedana opet posegnuli neki lažni politički i moralni autoriteti ne stoje samo poslovične predizborne budalaštine, nego i želja da jedna činjenična i vrijednosna zabuna ostane trajna i ukorijenjena.

Fašizam je bio tako jedinstven, tako zločinački i tako siloviti nasrtaj na ljudsku civilizaciju i sve njene vrednote da je nepodoban za usporedbu s bilo kojim svjetonazorom i bilo kojom političkom doktrinom. Izjednačavati ga s bilo kojom ideologijom ili oblikom vladavine znači dati mu status tek jednog od mnogih sustava političkih vrijednosti i tako ga na zaobilazan način opskrbiti legitimitetom.

Učinci komunizma bili su tragični i totalitarni, ali ne treba zaboraviti da je na ideološkoj razini komunizam bio tipično dijete europskog prosvjetiteljstva i racionalizma. Fašizam je već kao sama ideja, već na razini zapisanog i izgovorenog bio zločin. Nikad i nije uspio postati ideologija jer je bio tek košmar iracionalizma, kriminalnih nagona i malograđanskih predrasuda.

Marxov Kapital bio je kritika kapitalizma s kojom se možemo i ne moramo slagati, ali je Hitlerov Mein Kampf bio zločinački manifest rasne i etničke isključivosti koji je mogao privući samo ološ i koji je privukao samo ološ.

Komunizam je pokušao biti alternativa kapitalizmu. U tome nije uspio, degenerirao se u totalitarnu diktaturu koja je u Sovjetskom Savezu i Kini odnijela milijune života i na koncu se urušila sama u sebe. Ipak, počeo je kao humanistička nada koja je privukla znatan dio europske intelektualne elite i siromašnog europskog radništva. Slična su bila i humanistička ishodišta velikih monoteističkih religija, ali ih se upravo zato – unatoč inkviziciji, vjerskim ratovima, spaljenim knjigama i moralističkoj isključivosti – nerado izjednačava s totalitarizmom.

Fašizam je bio apokaliptična alternativa ljudskosti, u čemu je zamalo uspio. Njegovo slamanje bilo je imperativ opstanka čovječanstva. Pobjedi koju je čovječanstvo izvojevalo 1945. komunisti su dali nemjerljiv doprinos, ne samo svojom hrabrošću i odlučnošću nego i svojim internacionalizmom u kojem su milijuni našli utočište pred ludilom fašističkog etničkog i rasnog ekskluzivizma. Bez svoga savezništva s komunizmom zapadna liberalna demokracija ne bi preživjela Drugi svjetski rat.

Kada se relativizira fašizam, relativizira se i njegovo temeljno ishodište, a to je zabluda o značaju rasnih i etničkih dioba i kriminalna ideja o vrednijim i manje vrijednim rasama i etničkim grupama. Od pretjerane ljubavi prema vlastitoj etničkoj grupi do uvjerenja da je ta grupa superiorna u odnosu na ostale samo je mali korak. Ili je, pak, ta ljubav samo logična posljedica uvjerenja o superiornosti? Fašizam nije ništa drugo nego nacionalizam doveden do svoje krajnje i logične konzekvence. Relativizacija fašizma otvara pukotinu kroz koju bi se i nacionalizam mogao prokrijumčariti kao legitimna ideologija i moralno neupitni svjetonazor.

Sanjin Strukic/24sata
Ministar policije u posljednje vrijeme se identificira kao zaštitnik žrtava komunizma
Infantilno izjednačavanje


Pothvat izjednačavanja komunizma i fašizma u Hrvatskoj ima i neke specifičnosti. Kako otvorena rehabilitacija takozvane NDH nije politički oportuna, ta se zločinačka tvorevina relativizira i rehabilitira pokušajem da se i jugoslavenski socijalizam prikaže i proglasi zločinačkim. Po tom infantilnom narativu NDH je bila desna greška, a poslijeratna Jugoslavija lijeva greška, kao da NDH nije namjeravala pobiti trećinu svoga stanovništva i kao da se milijuni ljudi rođeni nakon pedesetih godina više ne sjećaju svog bezbrižnog djetinjstva i mladosti. Od toga bacanja u zajednički koš koristi može imati samo NDH jer se tako jedan psihopatski režim, saveznik Trećeg Reicha, izjednačava s epohom u kojoj je Hrvatska doživjela industrijalizaciju, urbanizaciju, sekularizaciju, oslobođenje žena od patrijarhalnog primitivizma i masovnu dostupnost srednjeg i visokog obrazovanja, a Zagreb je postao nezaobilazni toponim europskog kulturnog i intelektualnog života. Besprimjerna četverogodišnja strahovlada nastala po zamisli Adolfa Hitlera izjednačava se s četrdeset godina mira i napretka koje su Hrvatskoj donijele epohalnu modernizaciju i integraciju u europsku kulturu, pa čak i državnost, što je najmanje bitno, ali ima ljudi kojima je bitno. Brutalnost i zločini prvih godina komunističkog režima svakako zaslužuju povijesnu i etičku osudu i svaka nevina žrtva zaslužuje najveću moguću sućut, ali stavljanje komunističkih zločina u isti kontekst s fašističkima ima isključivu svrhu da relativizira fašizam i obezvrijedi internacionalizam i antifašizam kao nominalno komunističke, ali nadasve čovječanske i civilizacijske vrednote.

Svjesno se ignorira činjenica da se početkom pedesetih godina jugoslavenski režim odrekao staljinizma, da je de facto postao saveznik Zapada i da se svojom kontinuiranom liberalizacijom nepovratno udaljavao od totalitarnog sovjetskog bloka. Od 1990. se u javnosti, publicistici i školskim programima te notorne činjenice sustavno prešućuju, između ostalog i zato da bi protivnici bivšeg režima stekli oreol demokratskih disidenata. Onoliko koliko je Jugoslavija bila neusporediva sa sovjetskim satelitima u Istočnoj Europi, toliko su Adam Michnik, Leszek Kołakowski, Tadeusz Mazowiecki, Andrej Saharov, István Bibó, Václav Havel i Milan Kundera neusporedivi s našim lokalnim antikomunističkim žabama koje sada dižu nogu ne bi li se demokratski potkovale i ukrcale na vlak u koji ne pripadaju ni politički ni moralno, a ponajmanje intelektualno. Spomenuti istočnoeuropski velikani borili su se za slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su ovdašnje žabe kreketale o malim ili velikim, neovisnim etničkim državama čija jedina svrha je bila upravo potiranje demokracije, ljudskih prava i svih europskih političkih, moralnih i kulturnih vrednota.

Iza lokalnog antikomunizma nisu stajale demokratske nego isključivo nacionalističke pobude koje su u padu Berlinskog zida prepoznale prigodu za rušenje mostova i gradova i – izgradnju zidova. Poništena su sva civilizacijska dostignuća bivšeg režima, od pravne sigurnosti, preko socijalne osjetljivosti do kreativne privredne i kulturne sinergije koja je svojom raznolikošću anticipirala ideju Europske unije. Svaki građanin imao je jamstvo da ga nitko neće protjerati, ubiti ili uvrijediti samo zato što je Hrvat, Srbin ili Bošnjak i da će svatko tko pokuša nešto slično zasluženo završiti u zatvoru. Civilizacijski i demokratski značaj te vrednote nemoguće je dovoljno naglasiti. Nije bilo višestranačja i do sredine osamdesetih godina postojale su granice u slobodi govora i zato je taj režim nesumnjivo bio loš, ali zamijenjen je još gorim, onim koji bi bio još i gori da zbog svoje slabosti nije bio primoran prihvatiti antifašističke i demokratske vrednote na što ga, na svu sreću, povremeno podsjećaju službenici zapadnoeuropskih veleposlanstava.

Kada se obaraju na komunizam i kada pritom, tek simetrije radi, osude i fašizam, ovdašnje nacionalne elite izbjegavaju suočenje s alarmantnim moralnim imperativom, a to je osuda nacionalizma i suočenje s njegovim kataklizmičkim učincima. No za to su nedorasle upravo zato što su nacionalne i zato što u tome ne vide intelektualno i moralno samoograničenje koje ih, osim stida, lišava i vjerodostojnosti. Paradoksalno je da se netko tko je pristao da nacijom suzi svoje obzore – i netko tko grčevito i opsesivno čuva uskoću tih obzora – ostaje slijep za sunovrate te iste, 'svoje' nacije i za tragične posljedice domoljublja u koje se zaklinje. No, dokle god lokalni autoriteti u domovini vide vrhunaravnu vrednotu i dokle god u nacionalizmu ne ugledaju univerzalno zlo koje ponekad ovom, ponekad onom zastavom prijeti ljudskim sudbinama, neće uspjeti prepoznati univerzalnu ljudsku tragediju ni u bilo čijoj, bilo kojoj, svakoj pojedinačnoj žrtvi. Dok se Matica hrvatska ne počne baviti Pakračkom poljanom, Lorom i stotinama nestalih građana Siska – kao što bi se Matica srpska trebala baviti Vukovarom i Srebrenicom – njene osude komunističkih zločina ostat će na banalnoj razini lažnog morala.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još