Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Povraćanje od povrata

Već danima traje u Srbiji debata oko nacrta zakona o restituciji, povratu imovine koju su komunisti nacionalizirali ili jednostavno oduzeli kad su došli iz šume i uzeli vlast

Vlada je prije nekoliko godina pozvala one koji misle da imaju pravo na povrat da podnesu dokumentirane zahtjeve. Posljednji rok, produžavan više puta, bio je kraj 2006. Oko 110 tisuća građana podnijelo je 76 tisuća zahtjeva: od toga se 97 posto odnosi na poljoprivredno, građevinsko i šumsko zemljište, više od 11 tisuća kuća, oko 5,5 tisuća stambenih zgrada, tri tisuće stanova, 958 mlinova, 837 tvornica, 303 hotela, 107 tiskara, 42 hidroelektrane itd. Ukupna vrijednost bila bi između 100 i 221 milijarde eura, prema procjeni Porezne uprave. Razlika se objašnjava drugačijim metodama procjene primijenjenim na ionako nejasnu stvarnu vrijednost te imovine. Naravno da pretendenti hoće naplatiti ili dobiti više, a država bi im ponudila manje.

Udruge bivših vlasnika, naravno, inzistiraju na povratu u naturi, država, pak, sklonija je nagodbi o obeštećenju u novcu, ako može u državnim obveznicama. Nacrt zakona, međutim, postavlja stanovita ograničenja: Božidar Đelić, idejni tvorac nacrta, objašnjava da država neće – niti može – nikome dati više od pola milijuna eura, u gotovom ili u naturi i kvit. Tako će, veli on, većina pretendenata biti zaštićena od one manjine koja je zaista bila strašno bogata. Problem je u tome što tu bogatu manjinu čine prije svega vjerske zajednice, što nas suočava sa stanovitim moralnim dilemama. Idemo redom.

Prije svega, riječ je o imovini oduzetoj ili nacionaliziranoj nakon listopada 1944, što smjesta otvara nove moralne probleme, na koje je ukazala židovska zajednica u Srbiji (sličan problem postoji i u Hrvatskoj, hvala lijepa). Naime, kvislinški režim Nedića i Ljotića u Srbiji već 1942. hvali se po Berlinu da je Srbija prva država očišćena od Židova (Judenrein), što je – na našu žalost i sramotu – bila istina. Vojvodina, podijeljena između NDH (Srijem), Mađarske (Bačka i Baranja) i Reicha (Banat) slijedila je uskoro. Sva naknadna tumačenja – da je pitanje židovske imovine riješeno nakon rata na razne načine itd. – slabo drže vodu i uglavnom su konfuzna. Uostalom, slično je i s imovinom Talijana prognanih ili vlastitom voljom izbjeglih (optanata) iz Istre i drugih krajeva, kao što vidimo iz tog spora oko onog samostana. Razboriti ljudi više puta su ukazivali da bi povrat imovine imao krenuti od 6. travnja 1941. i u Srbiji, ali i inače na teritoriju bivše Jugoslavije.  

Budući da antikomunisti po prirodi stvari predvode kampanje oko restitucije u svim našim novonastalim postkomunističkim državama, za očekivati je da pokušavaju zamazati i marginalizirati neugodne istine iz Drugog svjetskog rata, ipak su nacisti i fašisti bili i ostali najbolji i najžešći antikomunisti. Ni Joe McCarthy nije im bio ravan.

Upozorenje čitatelju (kao na kabelskim TV serijama): daljnji tekst sadrži politički nekorektne stavove, može iritirati antikomuniste, ljepoduhe, srčane bolesnike i osobe slabih živaca!


Dakle, ti partizani i komunisti došli su iz šume dobro organizirani, vojno moćni i podržani od većine pučanstva kao osloboditelji. U skladu sa svojim ideološkim i političkim programom, oni su proveli nacionalizaciju i eksproprijaciju, pretvorivši svaku značajniju imovinu u državnu. To im se kasnije olupalo o vruće i nabrijane glave, ali to je drugo pitanje. Nakon ideološko-fanatičnih lutanja (kolektivizacija itd.), posvadili su se s Rusima i uzeli se u pamet, polako, ali sigurno. Od industrijalizacije i elektrifikacije, međutim, odustali nisu – na našu sreću. Jesu komunjare oteli sve što Švabo nije oteo, ali su – po prirodi stvari – morali graditi nešto na tome preostalome, pak su i gradili. Uzmimo tvornicu, bilo koju: nakon nekog vremena došla je pod upravu koliko-toliko sposobnoga 'tehnomenadžera' (to je znala biti strašna uvreda nekada!), a komesar u jahaćim čizmama tiho je umirovljen ili premješten u Udbu, da manje smeta. Josip Broz Tito (onaj iz Kumrovca) i njegova klika spretno su plivali i svoju državu polako bogatili i sređivali. Mi, stariji građani 'treće dobi', sjećamo se jako dobro kako je to išlo: malo pomalo, ali sigurno i stalno. Ta neka tvornica, oteta od nekoga, nije propala kao što danas privatizirane tvornice masovno propadaju u rukama tatova i kriminalnih likova, već je u nju bilo ulagano i rasla je. I tako dalje.

Vratimo se sada srbijanskoj restituciji. Tko će izračunati razliku između date tvornice u nađenom stanju 1945. i te iste sadašnje tvornice, ako ju tajkuni već nisu upropastili? To je moguće, ako se netko potrudi: zatečeno je to, ulagano je toliko i sadašnja je vrijednost tolika, molim. Srbijanski ministar Đelić računa otprilike po toj nekoj logici. Ne možete, računa on, tražiti sadašnju vrijednost za ondašnju tvornicu. Ajmo se nagoditi, ljudi smo, dogovorit ćemo se. Još gore ako je uspješna tvrtka u pretvorbi i privatizaciji propala zaslugom kriminalnih tipova (primjera ima i previše). Tu će tek biti cirkusa i kravala, polako samo (javljat ćemo uredno).

E, sad: crkve i vjerske zajednice ustale su na stražnje noge, jer da su ovakvim nacrtom zakona prikraćene za jako mnogo njiva, šuma itd. Tu mi se čini da im netko treba podviknuti. Za razliku od kapitalista i industrijalaca do 1941, popovi niti su orali, niti su kopali, niti su mrdali svoje debele popovske guzice. Oni su živjeli i bogatili se na osnovi društvenog ugovora kojime im je garantirano bogatstvo, a da zauzvrat podržavaju Krunu i Sablju u okviru istog Trojstva Oltara, Krune i Sablje. Crkve to rade i danas, da se odmah razumijemo, u svim balkanskim zemljama. U dvije riječi, kod nas tek treba izvesti Francusku revoluciju iz 1789. i staviti popove gdje spadaju.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još