Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Rado ide Srbin u agenciju

Srbijanska je vlada osnovala agenciju za ispitivanje pomorskih nesreća. Nije smiješno – iz dva razloga

Srbija, kao što je poznato, nema izlaz na more. Nemaju ga još neke države, Švicarska i Mađarska, na primjer, pa Austrija itd. To, međutim, ne znači da takve države ne trebaju tijela koja bi se bavila stvarima pomorskim, pa i nesrećama. Naime, kako vele stručnjaci za međunarodno pomorsko pravo, nesretna okolnost da neka država nema more ne znači i da ne može imati brodovlje koje vije njenu zastavu. Brod mora imati matičnu luku u kojoj je registriran i može viti zastavu države čija tvrtka ili pojedinac su njegovi vlasnici. Na primjer: ima čovjek iz Srbije jahtu, domoljubno je nastrojen i hoće srbijansku bandijeru na svome brodu. Brod mu je registriran u Opatiji, na primjer, ali je na njemu zastava Srbije. Nije smiješno, kažem: ovo je samo teorijski primjer primjene međunarodnog pomorskog prava.

Pretpostavimo sada da dotični srbijanski državljanin svojom jahtom koja se zove, recimo, 'Krajina' ili 'Kosovski zavet' ili 'Velika Srbija' načini neko čudo i pokoru poput Tome Horvatinčića u, recimo, crnogorskom ili hrvatskom teritorijalnom moru. Budući da jahta vije srbijansku bandijeru, država Srbija javlja se kao zainteresirana strana u nastalim pravnim posljedicama: krivnja, šteta, odštete itd. Zato, teorijski gledano, država Srbija treba imati jednu ovakvu agenciju. U slučaju da veći, trgovački brodovi viju srbijansku zastavu i bave se općim ili specifičnim pomorskim trgovačkim prometom, potreba je još veća.

To bi, dakle, bila teorija. U životu, pak, trenutačno – koliko je ovdje u Beogradu stručnjacima poznato – Srbija nema trgovačkih brodova pod svojom zastavom. Za jahte i manja plovila nismo sigurni, jer – opet, koliko je poznato – nema pomorski registar plovila. To, naravno, ne znači da jednoga dana brodovi pod srbijanskom zastavom, registrirani u Genovi (na primjer), neće ponosno ploviti oceanima, južnim i sjevernim morima, nakrcani začinima, čajem, zlatom, mirisima, kontejnerima i tamjanom. Nitko im ne brani. Treba, dakle, za taj slučaj imati i odgovarajuću vladinu agenciju za ispitivanje nesreća na moru. Je li to bilo jasno?

Sinekure za netijake i rodijake

E, sad: kojekakve vladine agencije postale su noćna mora Srbije. Ima ih već oko 130 (sto i trideset) za sve i svašta: od Bezbednosno informativne (BIA, prepakirana Udba) do Agencije za stambene probleme, koja se upravo osniva. Sve su podjednako beskorisne i suvišne, premda neki misle da spadaju u preduvjete za pridruženje Europskoj uniji. Stalno pitam razne ljude iz te struke bi li Srbija bila sigurnija država ako bismo tu BIA-u (sadašnju Udbu) zatvorili iznenada, otjerali njene službenike doma i zaključali njene objekte, a dragocjenu elektronsku opremu, vozila itd. dali običnoj policiji. Nitko se nije usudio reći da bi bilo neke razlike. Kao što ta BIA ne postoji zbog sigurnosti države, kao ni SOA, POA, VOA i već sve te Karamarkove tvorevine u Hrvata, tako ni ostale agencije u Srba nemaju stvarnu svrhu. Ima, recimo, Radiodifuzna agencija; ona ima svoj Savjet kojim predsjedava stanoviti pop, svi imaju po barem tisuću eura plaće i od njih je niškoristi. Slično je i s drugim agencijama. Kakav bi trebao biti posao Agencije za stambene probleme? Da ih rješava? Ne budimo neozbiljni.

Legendarni skeč pythonovaca 'Ministarstvo smiješnog hoda'
Ako ste (s pravom) naslutili da je riječ o stvaranju sinekura – tako je. U Srbiji funkcioniraju samo tri industrije: država, kockarnice i Parking servis (pauk). Država je najveća i sve uspješnija industrija, jer se hrani krvlju naroda, jer drugih izvora prihoda nema. Budući da je trenutačno na vlasti koalicija s tankom parlamentarnom većinom, treba nahraniti mnogo gladnih usta. Agencije su idealno rješenje: dovoljno je progurati kroz Skupštinu zakon o osnivanju, što nije teško jer se svi ugrađuju, a dalje ide samo od sebe. Nađe se mjesto za šogora, snahu, netijaka, rodijaka, za bivšu i za sadašnju švalerku i njihovu rodbinu i svojtu. Svi sretni do izbora, a zatim tko pobijedi, postavlja svoje, takvo je pravilo igre. S obzirom da je pravilo igre takvo, nitko ga neće kvariti – bilo vlast bilo oporba, valjat će i njima.

Kad već imamo agenciju, ona treba direktora, zamjenike i pomoćnike i pomoćnike zamjenika i pomoćnika. Treba prostorije, uredsku opremu, telekomunikacije i vozila. Treba savjet agencije u kojem sjede viđeniji ljudi iz Prokuplja, Vraćevšnice, Žitorađe i sličnih mjesta gdje trebamo glasačku potporu. Mjesta se dijele po stranačkim kvotama, uz obavezno sudjelovanje Crkve. Tanka parlamentarna većina znači da i oporba ima svoja prava u sastavljanju raznih agencija. Tako su svi sretni – osim poreznih obveznika koji niti ne znaju što ih je snašlo.

Sustav je, dakle, veoma pametno smišljen i funkcionira glatko i podmazano. Ima samo jedan mali problem: gospodarstvo je na umoru, porezni prihodi padaju, a kamate rastu, država je prezadužena, građani također, trgovačka mornarica slabo plovi, auti se ne kupuju, stanovi još manje. Svi su u političkoj klasi dakako toga svjesni – ali bliže se izbori. Pa sad, jedna nova agencija manje ili više...
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još