Komentatori PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Plaža koju su ukrali Štrumfovi

Književnica Olja Savičević Ivančević piše kolumnu 'Izgubljeno-nađeno' koja će biti objavljivana dva puta mjesečno na tportalu

Prvi dan u ured za izgubljene i nađene stvari svratila su dvojica klijenata.
Prvi je došao ne bi li našao plažu, a drugi je tražio dijalekt.

'Tražim onaj uski pojas od-mora između dva pakla, rekao je više indisponirano nego teatralno Prvi Klijent. 'Tražim plažu kakva više ne postoji.'
Mačak, uredski stručni savjetnik, za kojeg se činilo da spava, skočio je na pult i rastvorio katalog.

U katalogu nađenih plaža imamo Plaže za siromašne i Plaže za bogatije. Plaža za siromašne ima podjednak udio morskog žala, šodera, čikova od cigareta, čepova i koštica od šljiva. Na nju je, nakon deset ujutro, nemoguće staviti ručnik, ali zato postoji plažni objekt s ćevosima i glasnom muzikom. Golih sisa nema, samo dlakavih. Pogled na more zahvaća i nepravilan niz bespravno izgrađenih kuća te bivšu tvornicu i/ili škver. Posjetitelji su uglavnom lokalna čeljad, ostali hrvatski građani te nepoželjnici iz siromašnijih susjednih zemalja. Nema krošnjastih stabala, a kamoli suncobrana. Gosti nisu UV-osviješteni i prže se premazani maslinovim uljem.

Plaža za bogatije uključuje nasuti riječni žal ili prirodni pijesak, svejedno, jer je ionako zazidana suncobranima i ležaljkama, tijela su u nešto boljoj formi, nezdravo preplanula i djelomično plastificirana, tu je i miris kokosa, masaža na plaži, gumene igračke i polugole tehno manijakinje te manijaci. Pogled na more na Plaži za bogate zahvaća i restorane s natpisom mooring, kao i poludjele skutere i glisere koji će vas prije ili kasnije sigurno ubiti for the fun. Posjetitelji su uglavnom stranci koji puno vole jastoge, dok hrvatski građani te nepoželjnici iz onih susjednih zemalja koje su još jadnije od naše, ovdje imaju pristup kao konobari, eskort dame i čistači kemijskih zahoda.

'Ali', rekao je Mačak zaklapajući katalog, 'ne znam zašto bi itko kod nas u Uredu za izgubljene stvari tražio takve plaže kad ih imate na svakom koraku.'
'Može potpitanje?! Ne čini li i vas to nekako socijalno osjetljivim?' pitao je klijent. 'Te razlike?'
'Da, zapravo', rekao je Mačak. 'Cilj svakog pravednog društva trebao bi biti: sve plaže za siromašne pretvoriti u plaže za bogate - i naplaćivati ulaz!'
'Ali gdje će se onda kupati siromašni kupači, najobičniji građani bez love? Mislim, kad sve te plaže budu na plaćanje?'
'Imate pravo, treba misliti i na njih', rekao je Mačak, 'makar zbog higijene, a i da ne bude uličnih nereda, to je gnjavaža. Mislim da bi naši vlastodršci trebali osigurati po jednu masovnu plažu za siromašne u industrijskoj zoni u svakom gradu uz more.'
'Nešto kao masovnu grobnicu za uboge?' pitao je Prvi Klijent.
'Upravo tako! Ontološki ste u pravu', rekao je Mačak tapšući Prvog Klijenta.
'Dakle, nemate ništa za mene, najobičniju klasno neobilježenu plažicu?'
'Nemamo bog zna što, ali evo za vas imamo jednu simboličku plažu', šapnuo je Mačak. 'Žalo iza maloga porta, ispod borove šumice, gdje plivaju neki ljudi s maskama i disaljkama, domaći i strani, nitko ne dreči iz plažnog objekta, jer ga ni nema, pa smetaju cvrčci, a noću zrikavci. Pogled na more uključuje obližnje otoke i ponekog Čeha na lufteku. I nečija majka uvijek nosi termosicu i napolitanke za svih.'

Dok je Prvi Klijent ozaren prelazio preko uredskog praga noseći pod miškom svoju pronađenu Izgubljenu plažu, protegla sam se iza gomile poslovnih knjiga i ščepala Mačka za brk: 'Jesi li mu to upravo dao Uspomenu na najdražu plažu mog djetinjstva?!'

Matej Grgić/tportal
Olja Savičević Ivančević autorica je romana 'Adio kauboju' za koji je dobila tportalovu književnu nagradu
'Pa dobro kako ti misliš tako radit?' pitao je Mačak. 'Smisao za biznis ti je nula. Osim toga, monami, sve su te Najdraže plaže iste.'
'Nek ti bude', rekla sam, 'ali tek da znaš - ta je plaža sasvim mala i postoji samo kad je oseka. Mogao bi bit problem kad dođe plima, pa plaže nestane…'

Nekoliko sati kasnije u ured ulazi frajer u japankama, kratkin gaćama i s oćalama s bilin okviron na glavi.

'Skužajte', rekao je Drugi Klijent. 'Jeste vi jutros zajebali mog glupjeg rojaka i uvalili mu pokvarenu plažu?'
'A jesmo', rekla sam.
Mačak, koji je dotad energično štambiljao ugovore, šmugne ispod pulta.
'A jeste, a. Pa koji van je k, skoro me kolpalo kad san sinja šta ste mu uvalili!'
'Žao nam je gospodine, ali to je viša sila, kad dođe plima plaža jednostavno nest…'
'Aj, aj, ne sviri, lako ću ja za oplimu, ali ko je vidija našen ćoviku prodat plažu s ovin izgorenin Ćehon na lufteku. Ćeha bi nekako i podnija, pa eventualno ćak i da je Bosanac, ali jeba vas, da vas jeba i luftek i luftić. Oli ste rebambili, pa jel vi mislite da dica i stariji judi mogu izdržat taj presing deminutivima!'
'Pa recite djeci da nije to luftek nego da se to zove duše…k. Ups. Bojim se šjor da ne postoji dalmatinski izraz za taj napuhani plutajući predmet koji pluta.'
'E, a šta san ja drugo reka! Asti sto. Šta nema u dalmatinskon, boje da ne postoji. Izbaci fakin lufteka sa sinboličke plaže i daj niku Ćekinjicu u plastićnon kanuu!'
'A zašto ste se vi gospodine tako uspizdjeli oko toga?' upitam na neutralnoj ijekavici štokavskog standarda.
Ja iman dicu!'

'Ee?'

'Već deset godina, ovi me Štrunfovi i ostale žmorfije u crtanima taru sa svojin nazovi slengon. A naš će se lipi jazik di ća slaje zvoni skroz izgubit, a to niko u dušmanskon Continental filmu ne ferma njanci pola posto.'
'Hoćete reći da su vam Štrumfovi i ostali likovi iz crtanog ukrali jezični idiom? Pa dajte dječici da lijepo čitaju knjige', predložila sam na neprovokativnom učiteljskom hrvatskom književnom jeziku. 'Strane crtiće, pardon, crtane filmove, neka gledaju na engleskom, talijanskom, njemačkom s titlom… A vi roditelji ih naučite njihov jezik, pričajte s njima, čitajte im, eto, primjerice, čitajte im dijalektalnu poeziju…'
'Apsolutno! Ali, ako mene pitate', javio se Mačak ispod pulta, 'izbjegavajte novoklapske pjesme. Više su štete napravile dijalektu nego što bi ikad mogli Štrumfovi.'
'A brale, je brumaješ! Mora da si Purger!' Drugi će Klijent prijeteći.
'Eto ga na, dobro kaže savjetnik, to vam ne smeta', stala sam u obranu uredskog stručnog savjetnika Mačka. 'Pjesme napisane isforsiranim dalmatinskim idiomom kakav uopće ne postoji nit je ikad postojao, eto to je krivo učenje jezika. Jezik na kojem misliš i sanjaš naučit ćeš doma, a ne iz filmova, a pogotovo ti ga neće ukrast Štrumfovi koji govore kaj', očitah mu bukvicu na nimalo uzbudljivom, gotovo aseksualnom jezičnom standardu.

I tu se ćovik s oćalama, Drugi Klijent, malo zamisli: 'Znaći nemate ovdi ništa za mene, onako ispo banka, neke naše lipe šesne starovinske rići, a koje još nisu pokupovale te kvazi-klape?'
'Ma imamo, kako ne!' stavi mu Mačak utješno šapicu na rame. 'Imamo vam mi Štrumfove na lokalpatriotskoj čakavici! Poslali smo nekidan molbu za sinkronizaciju na splitsko-dalmatinski u Split i Zagreb i interesantno - dobili smo identičan rezultat koji u oba slučaja ima podjednako malo veze s jezikom koliko i s mozgom!'
Malom kandžom skrivenom pod svilenom šapom savjetnik Mačak gurne pred Drugog Klijenta transkript.
'Ajme majko, pa ovo je debakl. Po ovo ti nima nikakvoga smisla', zavapi Drugi Klijent.
'Normalno da nema', kaže Mačak, 'ali dobro zvuči. Uostalom, ako ti ko iz Zagreba kaže da pretjeruješ, samo ga zamoli da ovo pusti svojoj djeci. I da tako nastavi sljedećih deset godina.'

Transkript:

Štrunfeta: Momentalno gaštapani pantaganan konkulani?
1. Štrunf: A mašklin lata sić, a tovar prajac tić.
Pape Štrunf: Puca škina, puca stina, pukla rebatina!
2. Štrunf: A mašklin lata sić, a tovar prajac tić.
Štrunfeta: Jel te kokolaje ćikolata fina?
Pape Štrunf: Bonaca lina, bocun vina, mater, sidro i bjondina!
1. i 2. Štrunf: A mašklin lata sić, a tovar prajac tić.
I nek ti koćeta bude bloketa.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još