Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Hrvatsko-srpski odnosi: jedna duga mučna talačka kriza

Jesu li političke elite uvjerile svoje birače da su loši hrvatsko-srpski odnosi nešto poželjno, ne bi li u održavanju tih loših odnosa imale ispriku kako 'samo' slijede 'narodnu' volju? Ako je tako, a sve upućuje da jest tako, na djelu je duga i mučna talačka kriza koja je izazvala stockholmski sindrom: taoci su se zaljubili u svoje otmičare i postali suučesnici

Već izvjesno vrijeme u medijskom optjecaju je fraza 'lider u regiji', 'regionalni lider', odnosno 'lider u regionu'. Ni prvi ni zadnji put da se u medijski prostor ubacuje besmislica za koju nitko ne zna što bi zapravo trebala značiti. Nepoznato je imaju li druge regije svoje lidere, a ne zna se ni što bi lider trebao raditi kada bi ga imale i kako bi se druge zemlje prema svojem lideru trebale odnositi. Lider u čemu i po čemu? Kulturi, junaštvu i prirodnim ljepotama? Skakanju i loptanju? Proračunskom deficitu? Gluposti? Demokraciji i blagostanju?

Tko god se dosjetio te fraze znao je, ili je bio dužan znati, da će već samo njezino spominjanje neminovno izazvati nervozu i sumnjičavost susjeda. Vjerojatno zato hrvatski i srpski političari i njihovi mainstream mediji nemilice i koriste tu frazu. U obje zemlje uvriježeno je mišljenje da biračko tijelo neobično cijeni nepomirljivost i ratobornost prema susjedima. Ovdašnji političari, koji su negdje nekad čuli za Bismarcka i njegovu Realpolitik, uvjereni su da hrabro sagledavaju stvarnost i njezine zadanosti kada izlaze u susret navodnim željama svojih glasača pa koriste svaku priliku da svoju ratobornost demonstriraju povremenim diplomatskim skandalima kada već ne mogu nečim žešćim.


Usput rečeno, željezni i namrgođeni Bismarck uložio je velik trud u održavanje europskog mira. To je jedina prava Realpolitik. Njemačka politička elita postala je ratoborna tek nakon njegove smrti kada je započela trku u naoružanju s Velikom Britanijom čiji ishod je bio Prvi svjetski rat.

Reklo bi se da političke elite, kada prema susjedima vode glupu i provokativnu politiku, ne čine ništa drugo nego poštuju demokratsku volju i uzimaju u obzir političku stvarnost. One dakle polaze od pretpostavke da njihovi glasači cijene neprijateljstvo kao vrednotu i da pristaju na sve posljedice tog neprijateljstva, poput neizvjesnosti, nesigurnosti, ugrožavanja privredne i kulturne suradnje i razmjene i, u posljednjoj konzekvenci, da pristaju na mogućnost nekih novih ratova. Šteta što u svojem pažljivom i skrupuloznom osluškivanju volje građana ne prepoznaju potrebu za mirom, demokracijom i blagostanjem. Možda zato što građanima takvo što nikada nisu iskreno ni ponudile?

Zamislimo situaciju u kojoj birači drže da su krađa ili nepoštivanje prometnih znakova vrline. Hoće li se onda političari početi zalagati za krađu i nepoštivanje prometnih znakova? Hoće li se zalaganje za nepovredivost vlasništva i sigurnost u prometu smatrati političkim samoubojstvom? Hoće li oni političari koji 'uzimaju u obzir' tu 'političku realnost' sebe samodopadno doživljavati kao mudre državnike? Ili će se, pod pritiskom međunarodne zajednice, deklarativno zalagati za nepovredivost vlasništva i sigurnost u prometu, ali će u žaru predizborne borbe ipak ozareno sakupljati glasove veličanjem kradljivaca i vozača koji autocestama voze brzinom od preko dvjesto kilometara na sat?

Gdje su granice podilaženja glasačima, dakako, pod pretpostavkom da glasači doista imaju tako unakažen sustav vrijednosti? Nesumnjivo postoje ljudi koji su skloni mržnji, sukobima, krađi i prebrzoj vožnji, no da nije tako civilizirana društva ne bi svojim moralnim i pravnim pravilima ni imala potrebu da suradnju, mir, nepovredivost vlasništva i sigurnost prometa štite i promiču kao pravne i moralne vrednote.

Navedeni primjer prikladno ilustrira smisao i sadržaj demokratskog legitimiteta. Demokracija nije jednostavan statistički zbroj bilo koje budalaštine koja se većini (možda) vrzma po glavi. Demokracija nije puka kvantiteta. Ona je kvaliteta. Da bi neki politički program, politička odluka ili bilo koje političko očitovanje imali legitimitet nije dovoljno da ih podržava većina. Preduvjet legitimiteta je utemeljenost političkih odluka i političkog ponašanja u razumu i elementarnim vrijednostima kakva je, nadasve, nepovredivost tjelesnog i mentalnog integriteta svakog pojedinca. Mir, suradnja, nepovredivost vlasništva i sigurnost prometa samo su izvedenice te temeljne vrednote jer su mržnja, sukobi, krađa i prebrza vožnja izravni nasrtaj na čovjekov integritet. Taj nasrtaj nije i ne može biti legitiman i ne postoji takva glasačka većina, niti postoje tako glasne Čavoglave ili tako glasna Guča koje bi ih učinila legitimnima.

Jesu li političke elite u Hrvatskoj i Srbiji taoci svojih ratobornih građana pa izazivaju povremene diplomatske skandale zato da bi se dodvorile biračima?

Građani kao taoci

Ili su građani taoci svojih političkih elita kojima odgovara začarani krug krhkih hrvatsko-srpskih odnosa? Odnos Srbije prema Kosovu da i ne spominjemo.

Ili su političke elite uvjerile svoje birače da su loši hrvatsko-srpski odnosi nešto poželjno, ne bi li u održavanju tih loših odnosa imale ispriku kako 'samo' slijede 'narodnu' volju? Ako je tako, a sve upućuje da jest tako, na djelu je duga i mučna talačka kriza koja je izazvala stockholmski sindrom: taoci su se zaljubili u svoje otmičare i postali suučesnici.

Doista, teško je ostati priseban u zatočeništvu koje traje dulje od dvadeset godina, posebice kada otmičar svoje žrtve uvjerava da im je vratio slobodu i dostojanstvo ili da im je ostvario snove, pritom ih drži zatvorene u klaustrofobnoj prostoriji i neprestano im pušta odgovarajući televizijski program i prepoznatljivu glazbenu pratnju. Stvar postaje komplicirana kada drugi otmičari, koji su u susjednoj klaustrofobnoj prostoriji otprije zatočili svoje taoce, napadnu prve otmičare radi podjele plijena, pa u općoj pucnjavi nastradaju i taoci koji više nemaju izbora nego da se priklone otmičarima i posvete uzajamnom istrjebljenju. Na sigurnoj udaljenosti nalaze se snage reda koje su zauzele perimetar i povremeno šalju svoje pregovarače i stručnjake za talačke krize. Nekako uspijevaju uvjeriti otmičare da prestanu barem s međusobnom pucnjavom. Čitav pothvat traje dugo pa vođe otmičara umiru ili zbog unutarnjih sukoba bivaju izručene snagama reda tek toliko da se dobije na vremenu. Kod novih vođa snage reda uspijevaju ishoditi humanije postupanje s taocima pa otmičari ponekad njihove želje i interese nevoljko uzimaju u obzir. No taoci su se već toliko zbližili sa svojim otmičarima da su brigu za vlastite interese počeli doživljavati kao uvredu svojeg dostojanstva i svojeg 'bića'. Ipak, snage reda povremeno provjeravaju poštuju li otmičari elementarna prava svojih talaca pa otmičari popuštaju što taoce zbunjuje, ali ih otmičari diskretno tješe da je to samo taktički trik. Vrijeme čini svoje i otmičari uviđaju da je čitav pothvat zapravo propao, ali se to ne usude reći taocima koji su u međuvremenu postali otmičari i sada svoje taoce, bivše otmičare, sile na svađu s protivnicima iz susjedstva gdje također vlada slična konfuzija. Zato se bivši otmičari, sada taoci, povremeno dovikuju s bivšim otmičarima (sada taocima) iz susjedstva i razmjenjuju uvrede i doskočice jer više nemaju ideja kako bi otmicu produljili unedogled. Prekasno je za odustanak. Kao i u svakoj talačkoj krizi, nitko se ne usuđuje učiniti prvi korak i nitko više i ne zna da je drukčiji život uopće moguć. Na koncu, kada je već tako, doista je najvažnije samo to da nitko ne puca.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još