Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Naši i vaši veleposlanici

Hrvatski ambasadori i hrvatska diplomatska mreža još nose kratke hlače, ali su od bitke za priznanje, do prijema u EU, često bili mnogo uspješniji od svojih nedodirljivih hrvatskih gospodara, a moralniji od većine hrvatskih političkih stranaka. Gotovo uvijek bez potpore javnosti, na stalnoj vjetrometini između Markova trga i Pantovčaka, u ovim mučnim i teškim vremenima, kada još treba smišljati najbolja moguća objašnjenja za najgore domaće promašaje

U poslovičnom 'kadrovskom feudalizmu' najmoćnijih hrvatskih čelnika, ponovno gromko odjekuju priče o vrhovničkim sukobima u izboru hrvatskih veleposlanika. Tuđman je imenovao osobne veleposlanike u znaku vlastite nedodirljivosti, dok su već u danima prvih čarki između Mesića i Račana, imenovanja hrvatskih veleposlanika obilježili mnogi tajni i javni sukobi za prevlast u imenovanju 'vlastitih ljudi'. Pa tako i ovom najnovijom prigodom, kada oni koji u pravilu neoprostivo kasne u redovitoj obnovi diplomatske mreže (Vlada i Ministarstvo vanjskih poslova) iznenada zagovaraju nekakvu novu neodgodivu žurbu, a predsjednik Republike pokušava dokazati da se i pod pritiskom politikantskih iznuda ipak neće odreći svojih izvornih Ustavnih ovlasti.

Premijerka se žuri u posljednji vlak ugurati neke od svojih političkih miljenika, predsjednik odbija u uobičajenoj političkoj trgovini u četiri oka, a bez pravih provjera i razloga, pristati na još jednu politikantsku podvalu, po oprobanom stranačkom receptu: nama Washington, Berlin, London, Bruxelles i Rim, a o onom ostalom ćemo se dogovoriti, tek kada se nagodimo i oko imenovanja novih vojnih i obavještajnih čelnika. Mi vama krumpir i salatu, a vi nama meso, kako bi vi mogli putovati kako vam drago, a mi donositi sve bitne vanjskopolitičke odluke. Vi nadzirete načela, a mi kontroliramo ljude, vi predstavljate zemlju, a mi odlučujemo o njezinim interesima, vi ste predsjednik, a mi smo gospodari Hrvatske.

Uglavnom je ovako, ružno, mučno i tužno ili barem nekako slično, godinama izgledala ta kadrovska trgovina, bez obzira na to što su svi ovi primjeri, gradovi i zemlje izmišljeni tek kao metaforično pomagalo. Uvijek iza zatvorenih vrata, a prečesto u znaku beskonačnih afera, koje su većinsko mišljenje razočaranih Hrvata pretvorile u opći prezir prema diplomaciji, diplomatima i ambasadorima. Umjesto potvrde priče o časti i odgovornosti, samo javni prezir i gnušanje, dok o pravim poslovima, zadaćama i uspjesima pravih hrvatskih diplomata u pravilu nitko ništa ne zna i gotovo nikada ne govori. Dok je Tuđman ohrabrivao neke veleposlanike (Vranitzany, Žužul, Bekić), da u domaćoj i inozemnoj javnosti što češće istupaju u borbi za osnovne hrvatske ciljeve, ova nomenklatura u očevidnom strahu od mogućih intelektualnih usporedbi, unaprijed želi ograničiti sve veleposlaničke istupe. Dok se prije znalo tko je uspio o nečemu važnom i presudnom, ova hijerarhijska skupina sve zasluge pripisuje samo sebi samoj. Dok su prije izvješća veleposlanika bitno određivala neke buduće vanjskopolitičke poteze, danas se tek u krugovima stranačkih 'spin doktora' i osobnih vanjskopolitičkih savjetnika odlučuje o redoslijedu tema i rasporedu poziva, posjeta i priznanja.

Strah i trepet državnih tajnika

U dva uzastopna mandata (Beč i Sofija) i dvije suprotstavljene Vlade (Račan i Sanader), a u vrijeme čak četiri ministra vanjskih poslova (Picula, Žužul, Kolinda Grabar Kitarović i Gordan Jandroković) imao sam čast punih osam godina obnašati ovu iznimnu, složenu i odgovornu dužnost. U tom zanimanju nema mjesta (ili ga ne bi trebalo biti) ni za zgubidane, ni za rasipnike, a niti za samoljubive zvijezde, bez obzira na to što u Hrvatskoj ova profesija još nije postala profesijom, a već se pretvorila u ozloglašenu privilegiju, u znaku skandala, podmetanja i neznanja. To su još vrlo krvavi poslovi u ime zemlje koja je predugo previše obećavala s balkanskom figom u džepu, uporno prolijevala prevrelo mlijeko i uzaludno vraćala pastu u tubu, u uzaludnoj nadi da će odmah dobiti ono što nije zaslužila, u nemoćnom bijesu, kada bi joj oholo uskratili i ono što je stvarno zaslužila.

Dražen Breitenfeld
Bianca Matković, siva eminencija hrvatske diplomacije u Sanaderovo doba
Od one tri (odnosi s domaćinom, odnosi sa Zrinjevcem i Pantovčakom, odnosi u Veleposlanstvu) odvojene diplomacije koje određuju život, zadaće, uspjeh i budućnost veleposlanika u pravilu je najlakša ona koja se svodi na klasične diplomatske odnose sa zemljom domaćinom, a najteža ona koja se određuje u odnosima sa Zrinjevcem, gdje je prečesto vladalo pogubno dvovlašće (Granić - Sanader, Picula -Šimonović, Kolinda Grabar - Bišćević, Gordan Jandroković - Bianca Matković), u znaku internih sukoba za presudnu potporu premijera i predsjednika, kada ni neki ministri nisu bili ministri, a neki nedodirljivi državni tajnici bez ikakvih stručnih opravdanja širili strah i trepet u vlastitom političkom carstvu.

I tako se uzaludna priča o samostalnoj i dobro uređenoj profesiji s vremenom pretvorila u rat za birokratsko samoodržanje pokornih i upokorenih činovnika. Nesposobni birokrati ustali su protiv svakog dobrodošlog uvoza mozgova, a trenutačni je ministar izgradio zavidnu stranačku karijeru demagoškim prozivanjem vlastita ministarstva kao pogubnog legla nerada i rasipništva. Neke su presudne teme otišle u birokratski zapećak (globalne promjene, kultura, borba za europski identitet i imidž Hrvatske), a većina pomodnih priča o 'gospodarskoj diplomaciji' nedavno se ponovno svela na prva imenovanja - davno ukinutih gospodarskih atašea. O vanjskoj se politici govori prigodno, patetično i usputno, samo o NATO-u i EU, a gotovo nikada o onome o čemu govore svi ostali (EU preustroj, nove svjetske velesile, američka kriza, imigracija, novi mediji), pa su najlukaviji veleposlanici već davno naučili da je od onoga što su učinili za Hrvatsku, mnogo važnije ono što su učinili za one koji sami za sebe misle da su samo jedina i prava Hrvatska.

Što veleposlanik treba biti

Dobri veleposlanici moraju biti i poslušni činovnici, ali dobri veleposlanici nikada ne mogu biti samo i jedino službenici. Samo dobar veleposlanik može osigurati neku hitnu operaciju nekom nesretnom hrvatskom mladiću u teško dostupnoj inozemnoj klinici, samo dobar veleposlanik može zaštititi ugrožena prava i privremenim radnicima i zatvorenicima u tuđini, samo dobar veleposlanik može nagovoriti i neke nesklone zemlje da otvore hrvatsku osnovnu školu, samo dobar veleposlanik može postići da hrvatska klasična glazba odjekne u najljepšim dvoranama svijeta. I tada taj posao zbilja čini čast, a dokazuje odgovornost, pa kao i u mnogim hrvatskim crnim mitovima, konačno treba rastjerati zlokobnu maglu, koja se diže kod svake nove runde imenovanja, a obnavlja sa svakim stvarnim ili izmišljenim skandalom, kao da cijeli 'veleposlanički posao' završava već pukom predajom vjerodajnica, a svekolika odgovornost sabire samo u političkoj podobnosti.

Hrvatski veleposlanici i hrvatska diplomatska mreža još nose kratke hlače, ali su od bitke za priznanje do prijema u EU često bili mnogo uspješniji od svojih nedodirljivih hrvatskih gospodara, a moralniji od većine hrvatskih političkih stranaka. Gotovo uvijek bez potpore javnosti, na stalnoj vjetrometini između Markova trga i Pantovčaka, u ovim mučnim vremenima, kada još treba smišljati najbolja moguća objašnjenja za najgore domaće promašaje. Pa čak i onda, kada se uloga veleposlanika, kao što je to ironično, a genijalno, izrekao Peter Ustinov, neutješno svodi na 'posao kelnera kojemu tek ponekad dopuštaju da sjedne za svečani stol'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još