Kada se Sebastian Coe, predsjednik organizacionog odbora nadolazećih Olimpijskih igara u Londonu, bivši srednjoprugaški atletski šampion i dugogodišnji konzervativni političar, prije nekoliko mjeseci ozaren obratio novinarima samouvjereno najavivši kako će Igre ne samo biti najbolje organiziran događaj nego će ulaganjima u infrastrukturu i smještajne kapacitete preporoditi istočni London, upitali su ga što će to značiti za socijalu i imigrante koji naseljavaju istočnu periferiju. Eastham inače bilježi nezaposlenost od nevjerojatnih 50 posto i primanja debelo ispod britanskog prosjeka. Coe i londonski gradonačelnik Boris Johnson lakonski su im odgovorili kako će se prateća sportska infrastruktura pretvoriti u 11 tisuća subvencioniranih stanova te kako će ubrzo nestati siromaštvo, jer da je London upravo ponosan na svoju kulturnu heterogenost i dobar život koji uživaju sve kulture i socijalni slojevi. Indirektan odgovor stigao je prije nepunih mjesec dana: Eastham je bio obilježen neredima, nasiljem i pljačkom koji su nastali kao proizvod takvog prosperitetnog i multikulturnog Londona.

Koliko god nas uvjeravali, izgradnja infrastrukture za velike sportske manifestacije očito više nema isto opravdanje kao u vrijeme kada je Sebastian Coe osvajao svoje medalje. Sport je postao globalni spektakl i veliki biznis, a Olimpijade se mjere efikasnošću investicijskog ciklusa.

Koncept Olimpijade koja velike investicije opravdava održivim gospodarenjem i budućim razvojem lokalnog društva dosegnuo je svoj vrhunac u Barceloni '92. Jedan organizacijski lisac (Juan Antonio Samaranch) i vrsni ekonomski planer (Pasqual Maragal, socijalist na mjestu gradonačelnika Barcelone) koji je dobro znao odabrati mjerilo i smještaj sportskih objekata kako bi od Igara u konačnici najveću korist imali građani, zaslužni su za razvojni efekt zbog kojeg je Barcelona i danas vitalan velegrad. Nakon toga je sve lagano otišlo ukrivo, i to zbog dva ključna razloga. Prvi se nalazi u tome da se globalni financijski sektor pred kraj dvadesetog stoljeća počeo prečesto služiti investicijama u nekretnine kako bi održao rast i ublažio stalne lomove. Drugi je činjenica da zeleno svjetlo za velike investicije još uvijek daju političari koji vjeruju da je faraonska grandioznost arena i stadiona najefikasnija politička promidžba.

Poznato je da su kroz povijest investicije i radno ekstenzivna građevinska industrija uvijek izvlačile kapitalizam iz krize. Također je poznato da investicije u nekretnine imaju dulji ciklus od druge proizvodnje, pa je tako potrebno vrijeme da se vidi jesu li doista opravdane ili se samo radi o balonu. Početkom 90-tih američkim je bankarima voda navodno došla do grla, pa je Clintonova vlada progledala kroz prste hipotekarnim institucijama i omogućila sumanuto pumpanje ponude (davani su obilati krediti investitorima) i potražnje (krediti kupcima stanova postali su dvostruko dostupniji). Manje je poznato da su Igre u Atlanti 1996. bile dio tog hranidbenog lanca što je rezultiralo doslovnim uništenjem urbanističke regulacije koja je bila garancija socijalne ravnoteže u dijelovima grada gdje su bili koncentrirani olimpijski objekti. Drugim riječima, dijelovi Atlante su se obnovili, ali su izgubili prijeko potrebnu socijalnu heterogenost. Obećanje dostupnih stanova za sve društvene slojeve pretvorilo se u šarenu lažu iz vremena kandidature koje se više nitko nije sjećao. Sličan fijasko desio se četiri godine kasnije u Sydneyju, kada je milijunska investicija u olimpijska selo dugo podsjećala na predgrađe duhova jer se nije pronašao ekonomski scenarij za društveno-korisnu prenamjenu. Atena je svoj olimpijski 'uspjeh' iz 2004. osjetila još brutalnije: Grčki olimpijski odbor i Grad Atena imali su u planu na mjestu borilišta izgraditi stanove, ali to nije ispunjeno pa se borilišta i danas doimaju poput napuštenog antičkog stadiona, a komunalni troškovi dolaze na naplatu prezaduženog grada.

Sve ove investicije nisu bile opravdane logikom održivog lokalnog razvoja ili razvoja lokalnog sporta, nego se tek radilo o investicijama koje su služile profitu, a u konačnici su trebale apsorbirati financijske lomove. O ekonomskoj - ali i društvenoj - bilanci kineskih Igara još je rano govoriti, pogotovo jer se informacije iz Kine probijaju sporo i teško. Ipak, upućeni u kineska ekonomska zbivanja (poglavito na tamošnjem tržištu nekretnina) tvrde da su golema ulaganja u Igre (baš kao i lanjski EXPO) upravo ono što danas spašava globalni kapitalizam, jer urbanizacija u Kini usisava 50 posto svjetske potrošnje građevinske industrije. Zato su, iz perspektive stvarnih potreba, ulaganja u onoliku sportsku infrastrukturu krajnje upitna.

Šangaj je također koristan za ilustraciju drugog ključnog razloga sportske megalomanije. Svjetske sportske manifestacije i neobjašnjiva motivacija za grandioznim investicijama zapravo je čudna mješavina želje za zaradom i vrlo tradicionalnih sentimenata o kulturnom identitetu i svojevrsnoj borbi za globalni prestiž, koliko nacija i država, toliko globalnih urbanih centara i njihovih društvenih elita. Kineske Olimpijske igre bile su upravo to – veliki PR ekonomske moći Azijskog zmaja. Utrku u naoružanju zamijenila je borba za utjecaj i kulturni prestiž koja se na pojavnoj razini ogleda u blještavoj arhitekturi kulturnih institucija, aerodroma i sportskih objekata. Utoliko je sportska arhitektura postala instrument u rukama urbanih elita. Nije zato teško objasniti apetite koje su i naši gradonačelnici pokazali prilikom izgradnje stadiona i arena.

Nažalost, društveno, ekonomsko i sportsko naličje ovakvih projekata nema mnogo veze s lokalnim društvom, ekonomijom i sportom. Dok se u javnosti najavljuju kao katalizator razvoja, u većini slučajeva (pogotovo kada se radi o slabije razvijenim zemljama – koliko će zemlji kriketa i ragbija kakva je Južnoafrička Republika koristiti pusti nogometni stadioni?) sportski vašar, umjesto ukupnog društvenog rasta, rezultira brutalnom fizičkom urbanizacijom i socijalnim lomovima. Ovaj veseli cirkus, koji daje lažna obećanja, a kad se pogase svjetla, nije više nikome odgovoran, jednostavno je način kako se obrće postmoderni kapital te je recept za osvajanje političkih bodova.

Hrvatska se u svakom pogledu može uspoređivati s ovim pojavama. Nažalost, i kod nas su se vremena promijenila jer smo nakon svjetskog rukometnog prvenstva itekako postali svjesni promašenih investicija u sportsku infrastrukturu. Prije 40 godina smo dobro znali da će bazeni i stadioni izgrađeni za Mediteranske igre koristiti generacijama splitske djece koja će se baviti sportom. Plan je možda bio taj da će neki od njih postati vrhunski sportaši, ali i da će većina jednostavno biti sretni i zdravi rekreativci. Znali smo da će smještaj za sportaše na Univerzijadi postati domovima zagrebačkih studenata ili da će sportske dvorane koristiti klubovi i škole. Takav je bio plan i taj je plan uglavnom ispunjen.

Ipak, postoje i danas uzorni primjeri sportskih objekata koji ne samo da nisu teret lokalnom proračunu, nego često uložena sredstva pretvaraju u dugoročni društveni razvoj. Iako im ulašteni časopisi za nekretnine i arhitekturu ne pridaju previše pažnje, oni nas uče kako se sportski objekti trebaju planirati u odnosu na prostorno mjerilo i potrebe lokanih sredina te su također dokaz da ozloglašena javno-privatna partnerstva mogu dati održiva i kvalitetna rješenja. Takve su višenamjenske dvorane u Poreču, Varaždinu i Osijeku izgrađene za rukometno prvenstvo. Osječka je posebno zanimljiv primjer, jer je planirana primarno prema potrebama triju srednjih škola i cijelog niza gradskih sportskih klubova (a ne rukometnog prvenstva) te je projektirana tako da se može dijeliti u više sportskih površina koje se mogu koristiti istovremeno. Upravo zbog ovog koncepta, troškovi održavanja praktično su pokriveni jer se prostor koristi od sedam ujutro do ponoći svaki dan. Potrošnja energije može se optimizirati prema potrebama korištenja, pa je ova 'pametna dvorana' prošle godine nominirana u najuži krug za europsku nagradu ekološki osviještene izgradnje. Danas se ovi samozatajni primjeri održive gradnje još ne mogu natjecati s medijskim uspjehom arhitektonskih 'zvijezda repatica', ali čini se da njihovo vrijeme tek dolazi.