Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Slučaj Dajla ili kako je dekretom ukinuta pravna sigurnost u Hrvatskoj

Odlukom Ministarstva pravosuđa o ništavosti upravnog akta kojim je Porečko-pulska biskupija stekla samostan Dajla, pravna sigurnost u Republici Hrvatskoj doslovno je ukinuta dekretom. Strogo formalno ta odluka nije nezakonita, ali je njezin učinak poguban po pravo vlasništva, tu stožernu ustanovu svakog civiliziranog pravnog poretka. Odluka od 9. kolovoza 2011. je zloupotreba prava i zakona, jeftin pravni trik iza koga stoji puka državna samovolja čime je aktualna vlada na groteskan način doista 'zatvorila' famozno poglavlje '23'

Neka sve krave crknu, koje god bile i ma gdje bile. Tako je razmišljao ministar pravosuđa kada je 9. kolovoza 2011. donio odluku da se ništavim oglasi upravni akt kojim je Porečko-pulska biskupija 1999. stekla vlasništvo nad nekretninom poznatom kao samostan Dajla. Država je tu nekretninu otela Porečko-pulskoj biskupiji samo zato da bi spriječila benediktinsku opatiju iz Praglie da postane njezinim vlasnikom.

Nije istina da je time sačuvana državna suverenost, jer prenošenje prava vlasništva nad nekretninama između privatnih osoba ne može ugroziti ni suverenost ni teritorijalni integritet. Državna suverenost ne štiti se zadiranjem u privatno vlasništvo nego – naprotiv – zaštitom vlasništva kao jedne od najvažnijih civilizacijskih svetinja, ma tko bio vlasnik i ma tko bio potencijalni stjecatelj.

Nije istina da odluka Ministarstva pravosuđa štiti duh i slovo Osimskih sporazuma, jer ih bilo koji ishod parnice oko samostana Dajla ni ne može dovesti u pitanje. Nebitno je da li je benediktinski samostan iz Praglie obeštećen za imovnu koja mu je oteta 1948. jer – neovisno od toga je li obeštećen ili ne – nije utrnulo, niti je moglo utrnuti, njegovo pravo da spornu nekretninu naknadno stekne na neki drugi, pravno valjani i zakoniti način i po pravnoj osnovi koja nema nikakve veze ni s Osimskim sporazumima ni teritorijalnim sporovima na Jadranu.

Nije istina da su pontifeks Joseph Ratzinger, Vatikan, Katolička crkva ili – daleko bilo – Italija (koja s čitavom aferom nema apsolutno ništa) ičime posegli za hrvatskim teritorijem ili hrvatskom suverenošću. To je nacionalistička izmišljotina na koju se neuko mnoštvo nervozno trza poput galvanizirane žabe. Sve što je Pontifeks učinio jest to da je jednoj ispostavi svoje Crkve naložio da određenu nekretninu ustupi drugoj ispostavi te iste Crkve. Kanonsko pravo time se nije postavilo iznad hrvatskih zakona, niti je Crkva pokušala vlasničke odnose u Hrvatskoj urediti primjenom kanonskog prava. Ona svojim ispostavama i ograncima ima pravo nalagati da ovako ili onako međusobno raspodijele svoja vlasnička prava. Dakako, pri tom je dužna prijenos toga vlasništva sadržajno i formalno artikulirati u skladu sa svjetovnim pravom i ako je taj pravni posao sadržajno i formalno usklađen s važećim propisima države na čijem području proizvodi posljedice, on je valjan, sasvim neovisno od njegova ishodišnog, u ovom slučaju irelevantnog, kanonskog, pontifikalnog ili, pak, božanskog podrijetla.

Licemjerno je zamjerati Katoličkoj crkvi da se bavi nekretninama umjesto Bogom, jer ona već stoljećima i ne radi ništa drugo nego posluje s nekretninama, a Bogom se bavi upravo onoliko i samo onoliko koliko je takvo što uopće i moguće.

Ono što treba zanimati svjetovne, konkretno: sudske vlasti, ili još preciznije: zemljišno-knjižni odjel nadležnog suda (gruntovnicu) – i nikog drugog! – jest pravna valjanost i zakonska utemeljenost isprave kojom se vlasništvo prenosi s jedne osobe na drugu. Kada neka gruntovnica u Hrvatskoj zaprimi dokument o prijenosu vlasništva koji je sastavljen sukladno važećim propisima, dužna je u zemljišne knjige upisati novoga vlasnika, ma tko on bio. U slučaju spora sud je dužan dati za pravo onome tko ima valjane isprave o stjecanju i naložiti gruntovnici da provede upis. I to je sve. Ništa više ni ništa manje od toga. Sve drugo je skandal.

Međunarodni element je pritom, usput rečeno, savršeno nebitan, pogotovo kada ga uopće i nema. Obje stranke u sporu su hrvatske pravne osobe: i župa Dajla Porečko-pulske biskupije i trgovačko društvo Abbazia, d.o.o. iz Pule koje je upisano u Sudski registar Trgovačkog suda u Rijeci pod matičnim brojem 130027794. Sve i da nije tako, svaka civilizirana i pravna država dužna je biti apsolutno nezainteresirana za državno podrijetlo, a nadasve – suvišno je reći – za etničko podrijetlo stjecatelja vlasništva na njezinu teritoriju, čak i kada ne bi imala ambicija pristupiti Europskoj uniji i privući strani kapital. Njezinu sudbenu vlast – i opet: nikog drugog! – trebaju zanimati samo zakonitost i pravna valjanost prijenosa vlasništva. Ništa više ni ništa manje od toga. Sve drugo također je skandal.

Dosadna vlasnička parnica

Slučaj Dajla jedna je banalna i dosadna vlasnička parnica koja nema i ne može imati nikakve veze s iredentizmom, fašizmom, Grgurom Ninskim, karijerom kardinala Bozanića, malim Mlečićima i Velim Jožom. Opatija iz Praglie – odnosno poduzeće Abbazia, kao njezina pravna 'kći' – ili ima, ili nema pravo postati vlasnikom samostana u Dajli i samo je nadležni sud ovlašten o tome donijeti odluku, a javnost i vlast dužni su se prema toj odluci, kao i prema svakoj sudskoj odluci, neovisnom suđenju, ugovornoj slobodi i pravu vlasništva odnositi sa strahopoštovanjem.

Onim istim strahopoštovanjem kojim su se dužni odnositi prema sudskom pravorijeku kojim se ratni zločinac proglašava krivim ili prema ishodu parnice između Štefa i Jure zbog neke livade u Stenjevcu. Treba li ministar pravosuđa oglasiti ništavom odluku kojom je Štefu vraćena zemlja kako je ne bi mogao steći Jura, i to samo zato što Jura nije simpatičan ministru, vladi, dijelu klera i poslovično zaglupljenom mnoštvu? I ministar i vlada i dio klera i poslovično zaglupljeno mnoštvo očito drže da njihova antipatija prema Juri zaslužuje takav nasrtaj na privatno vlasništvo i ugovornu slobodu, no ako je tako onda su dužni znati da time riskiraju potonuće Republike Hrvatske u bezakonje i autoritarnu diktaturu. Povijest je pokazala da je svako nepoštivanje vlasništva samo priprema za nepoštivanje života.

Odluka ministra pravosuđa neizravno je, ali zapravo bjelodano pokazala da su opatija iz Praglie i poduzeće Abbazia mogli na zakonit način postati vlasnici samostana u Dajli, dakle da su imali slučaj, kako kažu američki pravnici. Da su slučaj gradili protivno Osimskim sporazumima i hrvatskim zakonima, nadležni sud bi tiho i lako odbio njihov zahtjev za uknjižbu, odnosno njihovu tužbu, a ministar ne bi očajnički posezao za drastičnim i iznimnim pravnim sredstvom kakva je faktična eksproprijacija Porečko-pulske biskupije. Činjenica da je tom odlukom – tek njom – sporna nekretnina podvrgnuta režimu Osimskih sporazuma, samo potvrđuje kako čitav slučaj s Osimskim sporazumima dotad nije imao nikakve veze.

Drugim riječima, da nije postojala mogućnost da benediktinska opatija iz Praglie od Porečko-pulske biskupije zakonito i uredno stekne nekretninu u Dajli, ministar pravosuđa nikada ne bi donio odluku kojom je povrat imovine Porečko-pulskoj biskupiji postao ništav. Nikada Štefu ne bi bila oduzeta livada da je Štef nije ustupio antipatičnom Juri. Pri tom je svejedno što je Štef to učinio po nagovoru autoriteta koga drži i svetim i ocem. Jednako je svejedno što se kasnije pokajao i više nije znao je li mu važnija antipatija prema Juri ili očeva nepogrešivost.

Odlukom Ministarstva pravosuđa o ništavosti upravnog akta kojim je Porečko-pulska biskupija stekla samostan Dajla, pravna sigurnost u Republici Hrvatskoj doslovno je ukinuta dekretom. Strogo formalno ta odluka nije nezakonita, ali je njezin učinak poguban po pravo vlasništva, tu stožernu ustanovu svakog civiliziranog pravnog poretka. Odluka od 9. kolovoza 2011. zloupotreba je prava i zakona, jeftin pravni trik iza koga stoji puka državna samovolja čime je aktualna vlada na groteskan način doista 'zatvorila' famozno poglavlje '23'.

Donošenjem te odluke za sve je osobe kojima je vraćena imovina 'oduzeta za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine' nastupila potencijalna opasnost da će i njihovo stjecanje sutra biti oglašeno ništavim iz bilo kojih razloga. Ako je bilo moguće u Dajli, zašto ne bi bilo moguće bilo gdje, bilo kad i protiv bilo koga? Nitko Juri, Štefu i svim vlasnicima livada, kuća, stanova i samostana širom Stenjevca i Hrvatske više ne može jamčiti da im se neće dogoditi ono što se dogodilo opatiji iz Praglie, poduzeću Abbazia iz Pule i Porečko-pulskoj biskupiji.

Sudbina prava vlasništva u Republici Hrvatskoj sada je u rukama Upravnog suda jer će oštećene stranke nesumnjivo podnijeti tužbe radi poništenja odluke Ministarstva pravosuđa od 9. kolovoza 2011. Situacija dakle nije nepopravljiva mada se nije smjela dogoditi. Ono što jest nepopravljivo je izjava jednog oporbenog čelnika koji je odluku Ministarstva pravosuđa pozdravio kao konačnu uspostavu pravne sigurnosti u Hrvatskoj. Ako zaštita prava vlasništva i sloboda raspolaganja vlasništvom i prežive, s takvom oporbom demokracija preživjeti neće.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još