Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Je li Kosor licemjerna ili se odmara od licemjerja?

Kada lijepo govori o Anti Gotovini i Mladenu Markaču, premijerka ne čini ništa drugo nego se, nesretnica, malo odmara od licemjerja i shizofrenije. Vrlo dobro znaju što govore i oni koji tvrde da su Gotovina i Markač zapravo nevini. Kriva je politička grupa koja je 1990. stvarala državu u kojoj su etnička neravnopravnost i folklorni kič bili uzdignuti na razinu najviše vrijednosti i moralne vrline

Dijagnoza HDSSB-a da je politika vladajuće stranke shizofrena i licemjerna prividno je točna, ali je i nepravedna. Nepravedan je i koalicijski partner SDSS kada, doduše s pravom, upozorava da je skandalozno veličanje osoba koje su (nepravomoćno) osuđene za ratni zločin. Kada bi se vladajuća stranka odrekla svojih haških junaka, odrekla bi se sebe same preko granica koje bi mogla podnijeti. Istodobno je dovoljno prisebna da zna da se ne može odreći ni Ujedinjenih naroda i Europske unije jer je suviše slaba. Shizofreniju i licemjerje odabrala je jer nema drugog izbora. Nema drugog izbora ni SDP nego da šuti o tome jer je navikao na dodvoravanje onim glasačima koji ionako nikada neće glasati za njega.

Ono što je zanimljivije od te dijagnoze jest pitanje kako su takva shizofrenija i takvo licemjerje uopće postali mogući?

Samo je prividno paradoksalno to da su korijeni tog licemjerja i te shizofrenije u proljeću 1990, kada se hrvatska politička elita odlučila za stvaranje neovisne države i kada je odlučila da ta država ima biti etnička, a ne građanska. Hrvatska politička elita se tako – nimalo licemjerno, nimalo shizofreno i vrlo nedvosmisleno – umjesto za demokraciju odlučila za nacionalizam. Puno kasnije su ekonomska i politička nemoć primorali političku elitu da popusti pritisku Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije te započne demokratsku preobrazbu Hrvatske. Taj proces nije dovršen.

Da je hrvatska politička elita 1990. pristupila stvaranju demokratske, a ne etničke države, svim građanima koji su se zatekli na njezinom teritoriju svečano bi zajamčila sva ljudska, građanska i etnička prava, s iskrenim obećanjem da su stečena prava donja granica ispod koje se nipošto, ni pod koju cijenu, ne smije ići i da zbog promjene državnopravnog stanja nijedan čovjek neće trpjeti nikakve posljedice. Politička elita koja se prihvaća uspostave nove i demokratske države dužna je svakim svojim postupkom pokazati i dokazati građanima da je i najmanja slutnja da bi zato mogli imati bilo kakvih neugodnosti suvišna i neosnovana.

Tvrdnja da Jugoslavija nije jamčila, ili nije mogla jamčiti, etničku ravnopravnost višestruko je obvezivala hrvatsku političku elitu da u novoj državi, bez ikakve zadrške, ili – Bože sačuvaj – zadnjih misli, uspostavi neupitnu etničku ravnopravnost. Kada je optuživala Jugoslaviju da je instrument dominacije jedne etničke grupe, hrvatska politička elita bila je dužna uspostaviti državu koja neće biti instrument dominacije nijedne etničke grupe, pa ni one po kojoj je država dobila ime.

Kada se glasno zaklinjala u demokraciju, nije učinila ništa drugo nego se obvezala na zaštitu prava i jednakosti svih građana. Ako se u ime slobode tržišta i poduzetništva odlučno odrekla socijalizma, bila je dužna u najvećoj mogućoj mjeri osloboditi privredu fiskalnih i zakonskih stega. Ako je bila točna tvrdnja da je hrvatski jezik u Jugoslaviji bio potiskivan, bio je to samo razlog više da se u novoj Hrvatskoj uspostave potpuna jezična sloboda i svekoliki jezični pluralizam.

Pučkoškolska besmislica

Hrvatska politička elita stvarajući novu državu nije ispunila nijedan od navedenih demokratskih kriterija. Umjesto na racionalnim i demokratskim osnovama, novu je državu gradila na uvredljivo glupoj, pučkoškolskoj besmislici o tisućgodišnjem snu. Umjesto da stvori državu koja jamči etničku ravnopravnost, hrvatska politička elita nije krila to da će u novoj državi hrvatski etnos imati dominantan i povlašten položaj.

Umjesto da svojim građanima zajamči njihova prava, nova država je nekim svojim građanima uskraćivala i državljanstvo. Umjesto da privredu i poduzetništvo oslobodi fiskalnih i zakonskih okova, novi režim je eksproprirao privredna bogatstva i podijelio ih svojim ljudima, da bi ih tako osakaćene podvrgao državnom intervencionizmu i fiskalnom teroru. Umjesto da hrvatski jezik oslobodi stega kojima je navodno bio potiskivan, unakazio ga je tragikomičnim purizmom. Umjesto demokratske države podložne kritičkoj sumnji, stvoren je totem koji je postao predmetom slijepog obožavanja, a razina pravne sigurnosti, javne kritike i slobode medija, koja je u prethodnoj državi dosegnuta krajem osamdesetih godina, urušila se u bezakonje, korupciju i autoritarnu kontrolu medija.

Nije uspostava neovisne države nešto nelegitimno samo po sebi, ali legitimitet države ne počiva i ne smije počivati na propagandnoj halabuci ni naivnim mitovima, pa ni na ratnom mučeništvu. On ovisi samo o volji i sposobnosti te države da ispunjava svoje dužnosti i obaveze prema građanima, preciznije: od volje i sposobnosti političke elite da u ljudima na čije je sudbine u prigodi utjecati ne vidi podanike etničkog kolektiviteta, nego neponovljive i jedinstvene pojedince, građane, pripadnike demosa.

Hrvatska politička elita je 1990. pri punoj svijesti odabrala nešto sasvim drugo, nešto što se u svakom slučaju ne može nazvati demokracijom i tako pristala na sve posljedice i sve rizike koje odsutnost demokracije donosi sa sobom. Tako je počinila moralno samoubojstvo.

Sve što je uslijedilo kasnije, od obitelji Zec, preko osječke garaže i tisuća spaljenih kuća, do korupcije, proračunskog bankrota, ekonomske krize i prebijenih turista i homoseksualaca, samo su posljedice jednog te istog uzroka: odluke hrvatske političke elite da, umjesto javne službe koja spram građana ima dužnosti i obaveze, stvori aparat za promicanje nacionalističkih tlapnji, azil koji će biti osamostaljen i neovisan i o civilizaciji i o temeljnim moralnim i političkim vrijednostima čovječanstva.

Rat je samo odgodio suočenje s istinom da su te tlapnje neostvarive jer rat je jedino stanje u kojem nacionalizam može rasti i opstati, što puno govori o nacionalizmu, ali i o upornom slavljenju rata. Kada se suočila sa svojom slabošću i vanjskim – pa i unutarnjim – pritiscima za demokratizacijom, u svojem odbijanju da pojmi katastrofalne moralne i civilizacijske posljedice svojih pothvata, ali i sa željom da opstane pod svaku cijenu, vladajućoj eliti doista nije ostalo ništa drugo osim licemjerja i shizofrenije. Dobro je da je tako. Bilo bi strašno da je vladajuća elita neometano nastavila sa svojim negdašnjim iskrenostima i političkom oligofrenijom.

Kada lijepo govori o Anti Gotovini i Mladenu Markaču, premijerka ne čini ništa drugo nego se, nesretnica, malo odmara od licemjerja i shizofrenije. Vrlo dobro znaju što govore i oni koji tvrde da su Gotovina i Markač zapravo nevini. Kriva je politička grupa koja je 1990. stvarala državu u kojoj su etnička neravnopravnost i folklorni kič bili uzdignuti na razinu najviše vrijednosti i moralne vrline. Da je umjesto toga odabrala vladavinu prava i jednakost ljudi, nijedan državni službenik nikada ne bi ni došao u situaciju da bude optužen za ratni zločin protiv neke etničke grupe.

Možda ni akcija Oluja ne bi bila ni potrebna da je pravodobno uspostavljena građanska i demokratska država kojoj bi svi građani bili lojalni? Tko zna? To nikada nećemo saznati. Ipak, vrijedilo je pokušati. Zbog čiste savjesti.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još