Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Umijeće pregovaranja

Kriza na sjeveru Kosova pretvorila se u međuvremenu u histeriju ravnopravno podijeljenu između Beograda i Prištine. Histerija je klinička i – dakako – licemjerna. Tako to ide kad se politika oslanja na nacionalne mitologije

Srbija se ne bi odrekla sjevernog Kosova – ako ni zbog čega drugoga, ono kosovskim Albancima u truc (srpski - inat), da ih rajca i nervira. Kosovski Albanci stekli su državu, pa su njome očarani preko svake mjere – kao svi mali i glupi narodi s Balkana i inače. Neće njima Beograd praviti novi Knin u Kosovskoj Mitrovici ni SAO Sjeverno Kosovo u njihovoj državi! Oko toga je započela kriza, i to na bolnom problemu trgovine i carina. Taj carinski rat, pritom, nanosi svima veću štetu nego što bi bila korist od naplaćenih carina, ali – riječ je, zar ne, o principu i zaboga suverenosti, možete misliti.

Usred te tužne zbrke našao se po crti svog nezahvalnog posla njemački general Erhard Bühler, komandant snaga NATO-a pod nazivom KFOR. Ispalo je da je taj časnik Bundeswehra sjajan diplomat, osim što je i odlučan i inteligentan vojnik. Prvo je energično rasklopio krizu koja je prijetila većim nasiljem, zatim se oslonio na status KFOR-a, neupitan za obje strane, i iskoristio ga uspješno. Zaposjeo je sporne granične prelaze i počeo pregovore s Beogradom i s Prištinom, ali i s lokalnim Srbima sa sjevera. Više od tjedan dana general se prometao između Prištine, Kosovske Mitrovice, Zvečana, Leposavića, Zubinog Potoka, Jarinja, Brnjaka i sličnih zabiti za koje i ne želite znati gdje su, iako su ljudima koji tamo žive jako važne, što je normalno. Strpljiv, ali odlučan, nije nasjedao na prijetnje, znajući točno koje su granice blefiranja i isprazne buke obiju strana u sporu. Svoje snage razvio je po terenu pametno, ali i sa zapovijedima da ne eskaliraju sukobe. Zaista, snage KFOR-a ponašaju se ovih tjedan dana razborito, trpeljivo i konstruktivno, nadasve nepristrano, što je ključno. Tih nekoliko barikada (bilo je i balvana, moram se ispraviti) mogli su rasturiti začas, ali su se suzdržali. Na kraju su ih Srbi uklonili sami.

Ta generalova 'shuttle' diplomacija uspjela je svesti problem u razumljive razmjere i na konkretne životne teme. Srbijanski pregovarači – ministar za Kosovo Goran Bogdanović i vođa pregovaračkog tima Srbije Borko Stefanović – bili su također fleksibilni i razumni, svjesni da se utjecaj kriminaliziranih struktura koje na Sjeveru drže stvarnu vlast i novce mora suzbiti. Uostalom, to je predsjednik Tadić otvoreno rekao na maratonskoj sjednici Skupštine Srbije prošloga tjedna. Rekao je još, iznenađujuće odlučno, da će se Srbija za interese Srba na Kosovu boriti isključivo mirnim sredstvima, a šovinistička desnica neka ne zvecka oružjem. Zamjereno mu je bilo što govori da nikakvog rata biti neće jer da to obeshrabruje Srbe, a sokoli Albance i ostale 'srbomrzitelje'.

Priština je u međuvremenu, nakon dugih noćnih uvjeravanja generala Bühlera, promijenila i ublažila svoje drastične zahtjeve. Još uvijek inzistira na praktički potpunim carinskim mjerama i kontroli granice. Srbija, pak, inzistira na nesmetanom prolasku humanitarne pomoći za sjever i dalje, ali je međunarodna zajednica hladno priopćila da nikakve humanitarne krize tamo nema, koliko oni vide na terenu, ali da će pustiti konvoje Crvenog križa. Trenutačno se (petak) pregovara oko nekih deset zahtjeva Prištine, prilično ublaženih doduše.

Al-Jazeerin prilog s barikada
Podjela Kosova ili mokrenje u šator


Bit cijele ove konfuzne priče svodi se na jednu jedinu stvar: podjelu Kosova, tj. nekakvu autonomiju Sjevera izvan ili unutar Republike Kosovo. Neki misle da je za to prekasno, da je to trebalo završiti na vrijeme, dok se kosovska država još nije konsolidirala kako treba. Dobrica Ćosić predlagao je podjelu Kosova još 1993. uz 'humanu razmjenu stanovništva', naravno; to je tada, ako se sjećate, bilo jako moderno. Tu sada dolazimo na stanovite razlike između Hrvatske i Kosova, ako ste naslutili neku analogiju, na ovaj značajni dan: kosovske Oluje biti neće. KFOR, za razliku od UNPROFOR-a, ima zube i jasan mandat, već se pripremaju tražene dopunske snage iz Njemačke i Austrije, barem jedna puna bojna. Priština se bila počela junačiti mobiliziranjem svog Zaštitnog korpusa, ali im je stavljeno do znanja da se okane toga. Nikakav rat, dakle, nije tu moguć, ni s jedne strane - niti se usude niti imaju čime – sve i da hoće.

Preostale opcije bile bi ograničene: široka autonomija Srba na Sjeveru, uz međunarodna jamstva, ali unutar Republike Kosovo, bila bi najpravedniji i najbolji ishod za sve. Moguće je i dalje zatezanje krize: prosvjedi, blokade, napadi na Albance i međunarodne predstavnike, incidenti, urbana i ruralna gerila itd.; sve čega se sjećamo. Priština, pak, može neograničeno zagorčavati život Srbima po enklavama (kojih je više nego na sjeveru!) i polako ih pritiskati da izbjegnu u Srbiju; i to smo viđali. Ali, strpljenje cijele međunarodne zajednice, a nadasve EU-a i NATO-a (UN slijedi sam), na izmaku je - neće više nikakve svadljive etničke grupice na Balkanu kvariti europsku stabilnost, dosta im je više toga. EU, NATO i UN imaju načina za zavrtanje repova i Beogradu i Prištini do mile volje - vojno, ekonomski i zaista realnom prijetnjom da će ih izolirati i ostaviti ih tako osamljene, stigmatizirane i gladne - dok se ne urazume već jednom. Temeljni argument je da će, prije ili kasnije, svi završiti u Europskoj uniji, po savjetu Lyndona Johnsona predsjedniku Kennedyju početkom šezdesetih: bolje da ih primimo pod šator, pa neka pišaju van iz njega, nego da izvana pišaju u šator.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još