Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Ne postoji bezopasna mržnja

Jedina razlika između Andersa Breivika i malograđanina kojem smetaju ekavica, džamije, homoseksualci, tamnoputi ili Šiptari jest u tome da je Breivik odlučio pucati, dok se malograđanin uspavljuje u iluziji da je njegova mržnja bezopasna. Nije bezopasna. Sve i da nikada nitko nije stradao zbog rasne, vjerske i etničke isključivosti, ta bi isključivost bila nemoralna. I da nije nemoralna, bila bi glupa i suvišna poput kakvog histeričnog kaprica

Postoje izvjesna ljudska ponašanja o čijoj zločinačkoj naravi nema nikakvih dvojbi. Rijetki se neće složiti s time da su ubojstvo, pljačka ili silovanje gnusne radnje koje zaslužuju oštru reakciju kaznenopravnog sustava i – što je možda još važnije – bezrezervnu moralnu osudu. Takav odnos prema zločinu zalog je opstanka naše civilizacije. Posljednjih stotinjak godina svjetske povijesti pokazalo je da u katalogu nakaznih ponašanja nedostaje jedna ideologija, jedna doktrina, jedno stanje uma, jedan svjetonazor. U svakom slučaju osuda tog svjetonazora još uvijek nije dovoljno jasna, dovoljno nedvosmislena i dovoljno kategorična. Još uvijek taj svjetonazor ne izaziva gnušanje koje zaslužuje, iako je u nebrojenim prigodama dokazao da neminovno vodi u ubojstvo, patnju, siromaštvo i neslobodu.

Riječ je o svjetonazoru po kojem podjela ljudi na rasne, vjerske i etničke skupine ima neizrecivu, gotovo mističnu važnost. U svojoj opčinjenosti tom zabludom, njezine pristaše drže da pripadnici različitih rasnih, vjerskih i etničkih skupina trebaju živjeti odvojeno i to u zasebnim državama u kojima će većinska grupa uživati privilegirani status. Oni ne ostaju na tome, nego su uvjereni da su u postizanju tog cilja sva sredstva dopuštena i da kretanje prema tom cilju ukida sve moralne vrijednosti jer upravo u tom cilju vide najveću moralnu vrijednost. U pravilu se ni time ne zadovoljavaju, nego drže da pripadnici neke druge rasne, vjerske ili etničke skupine ne zaslužuju samo da budu iseljeni te da – osim mržnje i poniženja – zaslužuju smrt.

Ovisno o povijesnim okolnostima, razmjeri mržnje, ponižavanja i ubijanja su različiti. Ponekad se objavljuju u obliku apokaliptičnog Konačnog rješenja po kojem je jedna čitava etničko-vjerska grupa trebala nestati s lica zemlje. Ponekad u obliku uvrede skrivene iza anonimnosti internetskog bloga. Ponekad u ubojstvu svih odraslih muškaraca u jednom gradiću u istočnoj Bosni. Ponekad kao hladnjača puna leševa. Ponekad kao nazočnost ministra na sprovodu osumnjičenika za ratni zločin. Ponekad kao teroristički čin kojim su srušena dva nebodera u jednom velegradu. Ponekad kao ubojstvo devedesetak ljudi na jednom nordijskom otoku. Ovako ili onako, bît je uvijek ista: samozvani predstavnici neke rasne, vjerske ili etničke grupe osjećaju neprijateljstvo prema drugoj rasnoj, vjerskoj ili etničkoj grupi. S moralnog stanovišta potpuno je svejedno da li im je ta druga rasna, vjerska ili etnička grupa samo antipatična ili su uvjereni da je treba uništiti do posljednjeg pripadnika. Razlika između antipatije i ubojstva svodi se na to da se ubojstvo kaznenopravno sankcionira, dok se antipatija nerijetko artikulira u legalni politički program, mada i iza antipatije i iza ubojstva stoji jedna te ista moralna nakaznost, jedno te isto uvjerenje da rasni, etnički ili vjerski Drugi 'moraju znati gdje im je mjesto'. Svejedno je vidi li netko to 'mjesto' u getu, na socijalnoj margini, u koncentracijskom logoru, na stratištu ili 'samo' s druge strane državne granice. Jedina razlika između Andersa Breivika i malograđanina kojem smetaju ekavica, džamije, homoseksualci, tamnoputi ili Šiptari jest u tome da je Breivik odlučio pucati, dok se malograđanin uspavljuje u iluziji da je njegova mržnja bezopasna. Nije bezopasna. Sve i da nikada nitko nije stradao zbog rasne, vjerske i etničke isključivosti, ta bi isključivost bila nemoralna. I da nije nemoralna, bila bi glupa i suvišna poput kakvog histeričnog kaprica.

Potpuno je svejedno hoće li se taj kapric artikulirati kao primitivna predrasuda ili kao ubilački nagon ili će ga netko nazvati nacizmom, fašizmom, nacionalizmom, šovinizmom, ksenofobijom, netrpeljivošću, fundamentalizmom ili pak nedužnim domoljubljem. Njegovi učinci uvijek su isti. Čak i kada ne ubija, taj kapric ponižava jer na pravdi Boga dijeli ljude na proizvoljno i nepotrebno stigmatizirane skupine, na one koje zaslužuju ili ne zaslužuju ljubav ili one koji zaslužuju mržnju.

Mržnja i ubojstvo kao djeca iste opsesije


Opsjednutost rasnim, etničkim i vjerskim razlikama – a mržnja i ubojstvo su zakonita djeca te opsesije – sladostrasno zaziva vlastito mučeništvo ne bi li sebe uvjerila da je opravdana, pravedna i obrambena. Jedan srpski nacionalist je nedavno izjavio da srpstvo nije na Jasenovcu izgradilo onoliko velik kapital koliko je to bilo moguće. On dakle u Jasenovcu ne vidi užas nego izliku za nove pokolje. Davno netko nije toliko jasno i toliko cinično (i toliko nehotice) iskazao bît rasne, vjerske i etničke netrpeljivosti, te moralne ucjene koja se prežderava vlastitim leševima. Jednako tako, iza bjesomučnog, koliko suvišnog, toliko znakovitog, ponavljanja teze o obrambenom ratu, hrvatski nacionalisti u sudbini hrvatskih žrtava ne vide ljudsku tragediju nego prikladno sredstvo za opravdanje mržnje i zločina. Nesumnjivo je i Anders Behring Breivik nalazio moralno nadahnuće za svoj pothvat u žrtvama terorističkog napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku. Sve su netrpeljivosti iste, a najopasnije su kada sebe uspiju uvjeriti da se 'samo' brane.

Kada bi Norveška, primjerice, uvela smrtnu kaznu i zbog Andersa Breivika odustala od svoje demokracije, ubila bi po drugi put svoje žrtve. Dogodilo bi im se isto što se dogodilo žrtvama Jasenovca, Škabrnje i WTC-a koje su perfidnom moralističkom zloupotrebom ubijene drugi put u Vukovaru, u Paulin Dvoru i na otoku Utøya. Čini se da je norveški premijer Jens Stoltenberg  bio svjestan toga kada je dalekovidno izjavio da Norveška neće odustati od svojih vrijednosti i da će reagirati na zločin s još više demokracije, otvorenosti i ljudskosti. Anders Breivik imat će pošteno suđenje, onakvo koje bi baš on uskratio svima kada bi bio u prilici. Demokracija i prema svojim protivnicima postupa kao s građanima. Nacionalizam i s vlastitim pripadnicima postupa kao s mrtvim brojkama.

Anders Breivik se ne osjeća krivim, poput većine optuženika Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Po tome se nacionalisti i rasisti i razlikuju od običnih kriminalaca. Ubojice, silovatelji i pljačkaši znaju da čine nešto što je loše i zabranjeno. Gotovo nikada ne moraliziraju pred sudom i ne pokušavaju opravdati svoja nedjela povijesnim razlozima, nego, u najboljem slučaju, ponavljaju da su imali teško djetinjstvo. Oni pak, koji ubijaju i pljačkaju u ime rase, nacije ili vjere ne osjećaju se kao krivci nego kao pravednici i heroji. Upravo ta moralistička samodopadnost, upravo ta slijepa vjera u ispravnost vlastitih motiva čini rasnu, etničku i vjersku mržnju onako odvratnom, odvratnijom od klasičnog kriminala. Pod anestezijom domoljublja nema ni sumnje ni kajanja. Isuviše često je ljubav prema Svome poslužila kao zaklon iza kojega se pucalo na Drugoga. Toliko često da je izgubila i moralni kredibilitet i politički legitimitet. Ako ih je ikada i imala.

Civilizacija koja osuđuje ubijanje, pljačkanje i silovanje dužna je s jednakim, ako ne i većim gnušanjem, osuditi rasnu, etničku i vjersku mržnju jer ta mržnja nije ništa drugo nego predumišljaj masovnog ubijanja. Predumišljaj koji čeka svoju priliku, svoje mrtve i svoje razorene gradove koje će osvećivati 'do istrage vaše ili naše'.

Ili će se rasne, etničke i vjerske različitosti svesti na samo još jednu od mnogih osobina po kojima se razlikuju pojedinci ili će – ako im dozvolimo da postanu temeljna vrijednost i najvažnija vrlina – ugroziti moralni i fizički opstanak ljudskog roda. Ako ljudski rod odbije shvatiti koliko je rasna, etnička i vjerska različitost nebitna i koliko je smrtonosna kada se počne prikazivati bitnom, odustat će od sebe samog jer ga upravo svekolike i raznovrsne različitosti čine ljudskim.

Krajnje je vrijeme za odustajanje od zablude da će nastupiti idilično blagostanje kada se uklone nepoželjni Drugi. Ta zabluda je, osim svega, vrlo glupa. Kada svi Židovi, svi Arapi, svi Srbi, svi Hrvati, svi homoseksualci ili svi tamnoputi budu poniženi, opljačkani, iseljeni ili ubijeni, doći će i po vas. Lako će se već dosjetiti nekog kapricioznog opravdanja. U tome su majstori. U redu, neće vas ubiti, ali će vas svakako opljačkati i poniziti. Vjerojatno ste primijetili da se to već dogodilo.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još