Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Posljednji avion za Haag

Sad kada je Hadžić u Haagu zbog zločina o kojima znamo gotovo sve, ostaje nam žaliti što nećemo doznati ništa i o njegovim poslovnim poduhvatima po Slavoniji, Baranji i Srijemu: šverc nafte, cigareta, drvne građe, 'oslobođenih' auta itd. Kako su to iz rata kao bogataši izašli razni konobari, skladištari, vozači, pozornici, monteri grijanja, legionari bez pare u džepu, automehaničari i slični bogci? Mora biti da tu nečega ima, ali to Tribunal ne zanima – njega zanima što prije zatvoriti butigu

Dok se ovi redovi ispisuju, Goran Hadžić, posljednji optuženik za ratne zločine u ratovima 1991-1995, leti prema Rotterdamu, gdje ga željno očekuju službenici Tribunala za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu. Dobio je avion Vlade Srbije – po običaju. U petak u podne ministrica pravde Srbije Snežana Malović održala je ritualnu konferenciju za novinare: čestitala si je 'okončanje suradnje', barem kad je o izručenjima riječ i podsjetila da je ova Vlada izručila tri najvažnije preostale zvjerke – Karadžića, Mladića i Hadžića. Prije dolaska na aerodrom, Hadžića su odvezli do Novoga Sada, da posjeti gospođu majku i jednu od sestara. Lijepo s njihove strane. Jagode, za razliku od Mladića, nije tražio.

Opet za razliku od Karadžića i Mladića, Goran je Hadžić iz Beograda ispraćen prilično ravnodušno: čak je i policija svela mjere sigurnosti na razumnu razinu. Vlast je, naravno, sretna i već otvoreno spominje kandidaturu za EU; oporba je kisela (hrv. mineralna): Šešeljevi radikali pustili su uobičajene užasnute zvuke, dok naprednjaci Tome Nikolića zamjeraju vlastima da su to uhićenje 'politizirale' i da – uostalom – 'svi znaju da je uhapšen nekoliko dana ranije'. Za to, međutim, nemaju dokaza, osim nekih tabloidnih bedastoća. Bilo kako bilo, opći dojam je da su svi odahnuli: eto ga tamo s milim Bogom.

Kako je Hadžić uhvaćen?

Ostaju pak stanovita pitanja glede hvatanja Gorana Hadžića. Tužitelj za ratne zločine Vlado Vukčević spomenuo je trag novca koji je vodio od stanovite slike Modiglianijeve, preko raznih nadasve zanimljivih lica, sve do Gorana Hadžića. 'Investigativni žurnalisti', kao to zove Denis Kuljiš, međutim, došli su do nekih detalja. Taj Modigliani bio je kupljen u Parizu prije skoro dvadeset godina; kupio ga je stanoviti Mandić, zvani 'Mandarina', slučajno baš vjenčani kum Gorana Hadžića. Po onome što smo doznali, slika je kupljena novcima od šverca i prodaje nafte iz Đeletovaca u Slavoniji, što je bila zajednička operacija Miloševićeve Udbe, Arkana i Gorana Hadžića (pored pljačke opće prakse i sustavne sječe slavonske hrastovine koju je dalje preprodavao stanoviti Dragan Čičić od tvrtke Drvoplast u Kraljevu). Autentičnost te slike, zanimljivo je, bila je osporavana i trebalo je 17 godina da bude potvrđena – u što neki kunsthistoričari još nisu uvjereni. Taj Mandarina pokušao je sliku prodati, ali je naletio na prerušenog policajca i na kraju izjavio da sliku 'poklanja Srbiji' i oprao ruke. BIA, tajna služba Srbije, zainteresirala se i polako je otkrivana složena struktura Hadžićevog financiranja u ilegali.

Dragutin Savić
Kuća Gorana Hadžića u novosadskoj ulici Aranya Janosa
Prije svega, Hadžić nije bio siromašak kakvim se predstavio istražnome sucu nakon privođenja. Jamio je on itekako od opisanih poslova; ima veliku kuću u Novome Sadu; do bijega u ilegalu, 13. srpnja 2004, primao je poveliku savjetničku plaću u Naftnoj industriji Srbije, pa u Naftagas prometu; ne zna se samo za kakve usluge jer je po zanimanju bio skladištar – dok ga 1991. nije krenulo. Agenti BIA marljivo su sklapali mrežu po kojoj su se novci kretali, da bi na kraju, prije par tjedana, dobili ozbiljan trag: kurira koji Goranu Hadžiću donosi novce. Tu je, iz nekog razloga, konspiracija procurila: tužitelj Vukčević tvrdi da su 'Hadžićevi pomagači' plasirali u tabloide vijest da je on već uhićen – koliko 24 sata prije stvarnog hvatanja, a sve u namjeri da ga upozore, pa je zakazani sastanak s kurirom bio odložen. Strpljivi lovci iz BIA već su imali brojeve bitnih mobitela; Hadžiću je bilo ponestalo novaca, pa se unervozio; ishod je bilo hvatanje na djelu oba aktera u šumi kod Krušedola, u Srijemu, na južnom obronku Fruške gore.

Zanimljivo je da je to uhićenje izazvalo više trvenja u vlasti nego u javnosti i oporbi. Predsjednik Tadić osjetio je neodoljivu potrebu da na dan slavodobitne objave uhićenja ipak zaštiti vojsku i crkvu od tvrdnje da je Hadžić uhvaćen baš nekako 'između manastira Krušedol i vojnog objekta'. Na tu aluziju, zemljopisno ispravnu, uostalom, ali ne i kriminalistički, reagirao je i bački vladika Irinej (ne miješati s patrijarhom Irinejem). Onda je tužitelj Vukčević izjavio da je Hadžić u svojoj ilegalnoj fazi imao dodira i s 'pojedinim svećenicima SPC-a', od čega je vladika Irinej pobjesnio. Jedni su tvrdili da je Hadžić u trenutku hvatanja na sebi imao pištolj (nije valjda onaj što mu ga je Slavko Degoricija poklonio nakon Plitvičkog incidenta, travnja 1991?); drugi da nije. Jedni sada kažu da je više godina skrivanja proveo u inozemstvu, aludirajući, naravno, na Rusiju (ne bi bio prvi); drugi to osporavaju. Jedni tvrde da je kurir s novcima zadržan; drugi da je pušten. Pritom sve strane u tim sporovima pripadaju vladajućoj koaliciji...

Nebojša Marković
Automobili BIA-e odvoze Gorana Hadžića u zračnu luku
Vrana vrani oči ne vadi


Jedan detalj je, međutim, krajnje neugodan: tko je 13. srpnja 2004. popodne mobitelom obavijestio Gorana Hadžića da je optužnica iz Den Haaga stigla u beogradsko Ministarstvo vanjskih poslova i da je nalog za uhićenje napisan? Istoga trena Hadžić se obukao, spremio pinklece i sjeo u auto koje ga je odvezlo u pravcu nepoznatom. Sve je to gledala i snimala nadzorna ekipa BIA sa statičke pozicije, ali nisu imali auto da ga slijede; možda nisu imali ni upute u tom smislu. Bilo je to vrijeme vlade Vojislava Koštunice, a ravnatelj BIA bio je Rade Bulatović, Koštuničino povjerljivo lice. Ministar vanjskih poslova bio je veseli Vuk Drašković, koji sada tvrdi da među svojim tadašnjim osobljem nije uspio pronaći izvor curenja informacije. Neke su novine ovih dana ukazale na tadašnjeg državnog tajnika u MVP Srbije, ali naši izvori iznutra kažu da to nije bio on. Vjerujem im jer je taj čovjek posljednji koji bi Hadžiću pomogao: potječe iz ugledne osječke obitelji koja je u ljeto 1991. pobjegla od Glavaša, a onda su ih upravo Hadžićevi veseljaci opljačkali u Baranji. Jedva su uspjeli povratiti Audi 80 TD, skupo računalo i pokretne stvari, uz pomoć stanovitih beogradskih veza; nije bilo lako.

Ono što je tu mnogo važnije je sljedeće: nadzorni tim BIA vidio je auto kojim je Hadžić pobjegao; njegov mobitel morao je biti nadziran također (toliko glupi nisu!). Još nemamo informacije o tome tko je Hadžića nazvao ni o registraciji auta. Pitanje je hoćemo li ih ikada i dobiti – jer vrana vrani oči ne vadi. Te informacije iz Tribunala saznati nećemo jer njih tamo to ne zanima; njih zanima samo da što prije zatvore dućan, sada kad su im svi na broju. Nažalost, nećemo doznati ništa ni o Hadžićevim nadasve uspješnim poslovnim poduhvatima po Slavoniji, Baranji, Srijemu, cijeloj Krajini: šverc nafte, cigareta, drvne građe, 'oslobođenih' auta itd. Uostalom, nije on jedini u tom Scheveningenu koji se time bavio; ni u našim raznim pravosuđima koja se ratnim zločincima bave. Možda sam ja tu malo nastran, ali me kod ratnih zločinaca nezdravo zanima taj kriminalni kut: kako su to iz rata kao bogataši izašli razni konobari, skladištari, vozači, pozornici, monteri grijanja, legionari bez pare u džepu, automehaničari i slični bogci? Mora biti da tu nečega ima, ali to Tribunal ne zanima.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još