KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Završava li s Hadžićem rat za jugoslavensko nasljeđe?

21.07.2011 u 09:00

Bionic
Reading

Suđenje Hadžiću bit će prilika da se, kada se već kroz postupak majoru Šljivančaninu nije dokazalo tko je odgovoran za masakr na Ovčari, ponovo progovori o, uz Škabrnju, najbolnijem zločinu nad Hrvatima tijekom rata za neovisnost

Konačno je uhićen i skladištar koji je bio predsjednik tvorevine koja se zvala Republika Srpska Krajina. Država nastala na prostoru dijela Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banije, od Okučana do Pakraca u zapadnoj Slavoniji, pa od Baranje do Vukovara, bila je nepriznata, ali je za Hrvatsku i Hrvate, Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa i za Srbiju, bila vrlo stvarna na različite načine. Dio stanovništva koji je tamo živio ubijen je, deseci tisuća su protjerani. Neki su bili vlast ili su živjeli unutar sklepane nove države. Srbija je sve financirala i pomagala. Goran Hadžić bio je predsjednik slavonsko-baranjsko-zapadnosrijemskog Srpskog nacionalnog vijeća. Potom je postao premijer vlade Srpske autonomne oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. Predsjednik RSK bio je kratko, od 1992. kada mijenja Milana Babića, do 1994. kada ga je naslijedio Mile Martić. Babić je u Haagu osuđen, tamo je počinio samoubojstvo. Osuđen je i Mile Martić. Sada će konačno Hadžić do Haaga, kao posljednji od onih kojima će se suditi na Tribunalu za bivšu Jugoslaviju. Rat u Hrvatskoj kojim su ratovi za jugoslavensko nasljeđe započeli u pravnom će smislu završiti ovaj proces. Suđenje Hadžiću bit će prilika da se, kada se već kroz postupak majoru Šljivančaninu nije dokazalo tko je odgovoran za masakr na Ovčari, ponovo progovori o, uz Škabrnju, najbolnijem zločinu nad Hrvatima tijekom rata za neovisnost. Hadžića Haag traži zbog pozivanja na pobunu, povezanosti sa zločinima u Erdutu, Lovasu, Dalju, zatvaranja Hrvata u logorima u Srbiji. Vidjet ćemo i koliko su hrvatske vlasti u dvadesetak godina odradile pravni posao, koje dokaze su prikupile i s koliko su toga opskrbile haške istražitelje.

Prilog HTV-a iz 1991. nakon incidenta na Plitvicama

Goran Hadžić u mnogočemu podsjeća na naciste koji su prije rata živjeli kao obični i nevidljivi majstori, konobari ili krčmari, a onda postajali političari, vojnici, pa i zločinci prvog reda. Bio je posve slučajan čovjek kojim se moglo manipulirati, koji nije imao nikakvog kapaciteta da dokraja shvati situaciju u kojoj se našao, ali je bio na važnoj poziciji. Uživao je u pažnji i privilegijama koje mu je donio položaj šefa čak i samoproglašene države. Hadžić je, pisali su novinari još kad su u Ženevi godinama prije 'Oluje' trajali beskrajni pregovori o sudbini okupiranih područja Hrvatske, jasno pokazivao da voli putovati prvim razredom, odsjedati u najboljim hotelima, javnost i reflektore novinara.

Pod veliko je osvjetljenje Goran Hadžić prvi put došao nakon hapšenja na Plitvicama na Uskrs 1991. Pušten je pod nerazjašnjenim okolnostima, možda i zato što je bio na vezi s hrvatskom tajnom službom. U ovom je smjeru nedavno govorio ondašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Prije da je Hadžić iz sela Pačetina bio posve odan Beogradu, što ga je i dovodilo u sukob s nekim od Miloševiću nedovoljno poslušnih Srba u Hrvatskoj. Goran Hadžić je govorio kako u slučaju odvajanja Hrvatske iz Jugoslavije treba jasno reći da 'srpski narod ne priznaje nikakve administrativne komunističke granice'. Mislio je, naravno, na avnojske granice Jugoslavije, koje su neprihvatljive bile i mnogima u Hrvatskoj. Oni koje je predstavljao trebali su se tek izjasniti kako i s kim dalje. Već tada, u travnju 1991, bilo je jasno da će zahtjev za teritorijem na koji se pretendira biti daleko širi od onoga što se u tom trenutku doista nalazilo pod Hadžićevim nadzorom. Stvarni cilj bila su, pisale su ondašnje novine, 'žarišna područja 'ugroženosti'' u okolici Vukovara, na što su se pobunjenici i koncentrirali.

Od proljeća 1991. do ljeta 2011. prošlo je dvadeset godina. Od anonimca koji je činio zločine, ali i bio tretiran kao političar s kojim se pregovara, Hadžić je postao stanovnik Novog Sada, gdje su u školu išla i njegova djeca. Onda je jednog dana 2004. brzo spakirao stvari. Haag ga je tražio, očito ga prijatelji više nisu mogli pokrivati, pa je nestao. Ne u Bjelorusiju, možda ne ni u pravoslavni manastir na Fruškoj gori, ali očito u jedno od sela vojvođanskog izletišta. Spominjao je to još 2006. godine Nenad Čanak, vojvođanski političar, ali se Fruška gora tek sada pokazala dovoljno malena da ga se uhvati. U Vojvodini je prije nekoliko mjeseci uhićen i general Ratko Mladić. U ljeto 2008. u Beogradu je uhvaćen Radovan Karadžić. Tako su trojica najtraženijih ratnih zločinaca uhvaćeni u najkozmopolitskijim i nacionalno najsloženijim krajevima u Srbiji, sasvim pod nosom vlasti u Beogradu.

Tri vodeća političara Republike Srpske Krajine tako će biti osuđena u Haagu. U Haagu su osuđeni ili se sudi predsjednicima Republike Srpske. Sudilo se predsjedniku Srbije, predsjedniku vlade Srbije. Suditi se počelo puno ozbiljnije i u državama koje su bile u ratu prije dvadesetak godina.

Za žrtve politike i postrojbi kojima je Hadžić bio na čelu od svega je prošlo previše vremena. Njima i njihovim obiteljima Hadžićevo je uhićenje mala utjeha, ali nikako nije nevažno. Ono što bi za Hrvatsku bilo dobro jest koncentrirati se na pozitivnu gestu i konačno pokazanu snagu Srbije da ispuni ono što je trebala učiniti davno. Naravno, bilo bi lijepo znati tko je odgovoran što se sve tako dugo razvlačilo i ne odustajati da se odgovor na to pitanje dobije. Odugovlačenje s hapšenjima osuđenih za ratne zločine i njihovo procesuiranje produživalo je agoniju ratova, onemogućavalo da se barem pod neke od problema koje su imala društva nastala raspadom SFRJ podvuče crta. Dio stanovnika Hrvatske, onima koji su mentalno ne u devedesetima, pa ni u Drugom svjetskom ratu, već onima koji se hrane mržnjom prema svima drukčijima od njih samih, tražit će skrivene razloge zašto je Hadžić baš sada otkriven, zašto je baš sada uhićen, je li sve to s ciljem da se Srbija brže uključi u europske integracije i kako to može štetiti Hrvatskoj. Takvima, intimno, sve ovo ne odgovara, takvi nisu u stanju priznati da je tragično što su Slavoniju i Baranju s hrvatske strane u vrijeme kada je Hadžić bio šef u Krajini branila dvojica koja su osuđena ili čekaju suđenje za ratne zločine, Branimir Glavaš i Tomislav Merčep, i to za ono što su činili mimo bojišta ili daleko od bojišta. Bilo bi, naravno, zanimljivo vidjeti tko je njih tako dugo štitio.

Hrvatskoj odgovara umirena i normalizirana Srbija. Odgovara joj Srbija koja je barem dio najgorih zločinaca spremna procesuirati ili poslati u Haag. Da je Hrvatska sama sposobna učiniti puno više no što čini na svojim sudovima, mogli bismo tražiti i očekivati da i naši susjedi učine više.