Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Sve protiv Gadafija, a ništa za novi Sudan

Ni hrvatsku javnost, a ni hrvatsku službenu politiku nikada nije previše zanimao krvavi raspad Sudana, bez obzira na to što se u onim najvažnijim pitanjima sudbina Južnog Sudana, može gotovo doslovno usporediti sa sudbinom Hrvatske. Kao članica NATO–pakta, Hrvatska je u Libiji podmetnula leđa pod vrlo neučinkovitu političku grupaciju, kao pristupnica EU-a, Hrvatska je u službenom priznavanju Južnog Sudana, kasnila i za većinom europskih zemalja, i za pobjedničkim Washingtonom, i za mudrim i uravnoteženim, ali ipak pravovremenim Vatikanom

U posljednjih godinu Afrika se potpuno promijenila, a Hrvatska ponovno kaska za vremenom i misli tuđom glavom. One velike želje koje je u Kairu premijerka Kosor u prosincu 2010. izložila svrgnutom i zatočenom predsjedniku Egipta Hosniju Mubaraku (razvoj Rijeke, investicije, turizam) trenutno se kisele na beskonačnoj listi čekanja, dok u Egiptu ponovno vrije na legendarnom trgu Tahrir, ono opće obećanje ('I Hrvatsku zanima Afrika'), koje je krajem studenog iste godine u Tripoliju izrekao predsjednik Ivo Josipović, u ulozi promatrača na sastanku EU - Afrika, ostalo je tek puka diplomatska fraza. I na sjeveru (Arapi) i u srcu Afrike (Sudan) mnoge su se stvari bespovratno promijenile, a od 'velikog hrvatskog zanimanja za Afriku' ostale su tek neke protokolarne dvojbe, koje je vrlo teško braniti kao neka osobito sustavnu i promišljenu politiku, čak i kada se radi o suradnji sa saveznicima (EU, NATO, SAD), a nekmoli o iskazivanju nekih drugih i osobitih nacionalnih interesa.

Hrvatska je relativno brzo (28. lipnja) zajedno s Bugarskom priznala raštrkano Privremeno nacionalno vijeće (libijska pobunjenička Vlada) kao legitimnog predstavnika libijskog naroda, a još uvijek (ovaj je tekst pisan u srijedu) 'traju konzultacije' oko 'sigurnog' priznavanja Južnog Sudana, bez obzira na to što je već na sam dan proglašenja neovisnosti (9. srpnja) ovu najmlađu državu svijeta već priznalo 19 od 27 članica EU-a, baš kao i Washington, New Delhi, Tokio i - Vatikan. Južni Sudan je već danas postao nezaobilazna geopolitička činjenica, dok je pobunjenička Vlada iz Bengazija – koju i najmoćnije zapadne Vlade sve otvorenije tjeraju na mirovni sporazum s 'Gadafijem bez Gadafija' – tek prije dva dana osnovala zajedničko zapovjedništvo za mnogo učinkovitiji nastavak četveromjesečnog libijskog ratovanja, u kojem se Gadafi pokazao mnogo tvrdokornijim, a NATO, otkako su Amerikanci prestali izravno vojevati, mnogo nesložnijim i neučinkovitijim negoli su to isprva tvrdile gotovo sve preuranjene prevratničke prognoze.

Južni Sudan kao Hrvatska 1991.

Kao članica NATO–pakta, Hrvatska je u Libiji podmetnula leđa pod vrlo neučinkovitu političku grupaciju, kao pristupnica EU-a, Hrvatska u službenom priznavanju Južnog Sudana kasni i za većinom europskih zemalja, pobjedničkim Washingtonom, i mudrim i uravnoteženim, ali ipak pravovremenim Vatikanom. U tim usporedbama ipak se potvrdilo da je košulja bliža od kaputa (NATO u slučaju Libije), a važne vanjskopolitičke odluke ponekad napaljeno donose u znaku domaćih političkih nadmetanja (Mesić je gotovo proglašen državnim neprijateljem samo zbog toga što je osporavao prebrzu NATO intervenciju), dok se u slučaju Južnog Sudana potvrdilo da i u globalnim procjenama birokracija još uvijek vjeruje samo u onu staru istinu – daleko od očiju, daleko od srca. Ni hrvatsku javnost, a ni hrvatsku službenu politiku nikada nije previše zanimao krvavi raspad Sudana, bez obzira na to što se u onim najvažnijim pitanjima sudbina Južnog Sudana može gotovo doslovno usporediti sa sudbinom Hrvatske.

Prilog televizije Channel 4 o stjecanju neovisnosti Južnog Sudana
Južni je Sudan (pretežito afrička plemena katoličke i kršćanske vjeroispovijesti) oduvijek bio mnogo bogatiji od nasilnog Sjevera (nafta, očuvana priroda, poljoprivredni raj), a još od britanskih kolonijalnih vremena bio krvavo podčinjen arapskom Sjeveru, koji je nakon stjecanja nezavisnosti uveo šerijatske zakone (zbog Darfura i ostalih zločina, Predsjednik Al Bashir uvršten je na listu međunarodnih ratnih zločinaca), pa su tek zalaganjem Georgea Busha, u beskonačnim diplomatskim natezanjima, tek prije pet godina, izgrađeni prvi temelji za ovo konačno rješenje, kojim je Južni Sudan prošle subote postao neovisna država.

Južni je Sudan izrastao u moru krvi, strahovitoj bijedi, neprekinutoj pljački, gladi i pobunama u pobunama (i neki sa Sjevera se tuku protiv Sjevera, i neki s Juga, još se uvijek bore protiv Juga), zbog čega tih u četrdesetak godina neprekinute nesreće poginulo dva, a raseljeno oko četiri milijuna ljudi. O tome zbog čega je bilo kako je bilo, a pogotovo o tome što bi još moglo biti kada bi ipak bilo, trenutno se vode velike rasprave, ali se većina zaključaka sabire u opću ocjenu da su pogubna strana vladavina, neprevladane etničke i vjerske razlike, pljačka prirodnih bogatstava (nafta) i nametanje inozemnih zakona (šerijatsko pravo), morale rascijepiti Sudan, koji je po površini bio i najveća, a po povijesti jedna od najkrvavijih afričkih država, dok se sada o budućnosti i Sjevera i Juga u pravilu iznose samo one najtmurnije prognoze. Od Hrvatske, koja u borbi za neovisnost prošla sličnim krvavim i neizvjesnim putem, kada je riječ o priznavanju Južnog Sudana, ipak trebalo očekivati da poput velike većine najvažnijih zemalja, pokaže malo više diplomatskog sluha i protokolarne brzine.

Jesse B. Awalt
Omar Al Bashir prije nego što je uvršten na listu ratnih zločinaca
Hrvatska – veliki afrički gubitnik


Samo se hrvatski vjerski tisak postojano zanimao za potlačeni sudanski jug, a samo je Hrvatska vojska pokazala bar malo globalne odgovornosti, kada je 2005. godine poslala pet časnika da u Sudanu sudjeluju u mirovnim operacijama. Čak je i s onim Bashirovim Sudanom Hrvatska imala tako dobre odnose da su Kartum i Zagreb uspostavili pune diplomatske odnose tjedan dana prije nego što su to učinili Zagreb i Washington, dok su se nekadašnje dobre trgovinske veze u međuvremenu svele samo na nekoliko milijuna kuna. I to je jedan, iako vrlo drastičan primjer, kako je hrvatska diplomacija postajala sve glomaznija i glomaznija, a hrvatski međunarodni odnosi sve oskudniji i oskudniji u promicanju onih pravih životnih sadržaja, od gospodarske diplomacije do izgradnje globalnog imidža. Hrvatska se bori samo sa svojim osobitim brigama, u vrlo ograničenom euroatlantskom krugu, pa u toj neprestanoj utrci s vremenom i gomilom nedovršenih poslova ponekad propušta – kao što se očevidno zbilo i u ovom slučaju – da se bar u protokolarnoj povorci priključi svim svojim najvažnijim saveznicima.

Ali nije samo Hrvatska postala i ostala velikim afričkim gubitnikom. Upravo ovih dana, Angela Merkel je posjetila tri značajne afričke zemlje (Kenija, Nigerija, Angola) kako bi promicala 'dobru vladavinu', gospodarsku suradnju i ravnopravne političko-gospodarske odnose. Mnogo oko nafte, a još više oko poljoprivrede (UN je ovih dana objavio da zbog strahovite suše deset milijuna Afrikanaca možda neće dočekati spasonosne kiše), kao one najvažnije grane, koju još uvijek nisu potpuno preuzeli Kinezi. Ne samo Njemačka, već i cijela Europa nemoćno kaska za sveprisutnim Kinezima u afričkoj gospodarskoj utrci, koji su – kako je to svojedobno rekla i američka ministrica vanjskih poslova – gotovo potpuno 'kolonizirali Afriku', dok u posljednjih nekoliko godina sve veće i veće poslove rade i Indijci. U samo petnaest godina, trgovina između Afrike i Kine je porasla gotovo četrdeset puta, od tri na stotinu i deset milijardi dolara, dok je Indija, u samo pet godina (2006-2011) trgovinu s Afrikom povećala od tri na 46 milijardi dolara.

Novi divovi liječe stare bolesnike, u čemu i Amerika i Europa gube dah u sve pogubnijim gospodarskim krizama i sve neizvjesnijim vojnim i političkim odlukama. I zbog toga su sada svi požurili u Jubu, glavni grad najmlađe države svijeta, kako još jednom ne bi zakasnili na novu globalnu pozornicu, dok je Hrvatska ipak propustila pravovremeno učiniti i ono što je ništa ne bi koštalo, a ipak dokazalo barem dobar odgoj i simboličnu potporu za sve one na svim kontinentima, koji su kao i Hrvatska, u borbi za neovisnost prošli sličnim trnovitim putem.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još