Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Ministre, je li bilo vrijedno truda?

Ne zanima me jeste li ministar, prvi ministar, general, državni tajnik ili direktor državnog poduzeća, kao što mi je savršeno svejedno jeste li već u pritvoru ili se nadate oslobađajućoj presudi ili još uvijek vjerujete da nećete biti otkriveni i uhićeni. Ne tiče me se je li vaš slučaj u fazi operativne obrade, istrage, glavne rasprave ili žalbe. Ne zanima me hoćete li biti otkriveni, raskrinkani, procesuirani i pravomoćno osuđeni ili ste, pak, dovoljno vješti da ste uklonili sve tragove. Vaše ime i prezime i vaše kazneno djelo potpuno su mi nezanimljivi. Vi ionako niste osoba nego (samo) fenomen

Zanima me samo postavljate li sebi pitanja.

Je li sve to bilo vrijedno rizika? Je li bilo vrijedno truda?
Zašto vam je bilo potrebno toliko novaca? Koji je izvor, koji je utok vaše pohlepe?
Imate neki ekscentrični hobi? Sakupljate stare gramofonske ploče? Modele parnih lokomotiva? Šivaće strojeve? Rijetka bibliografska izdanja? Ne, ručni satovi su nešto drugo. To nije bilo hobi, nego najobičnije ulaganje kapitala. Umjetničke slike? Ni to nije strast. To je samo malograđanski snobizam.

A gdje su ljubavnice? Gdje je kavijar? Rashlađeni šampanjac? Gdje su izleti u Cannes, Pariz, Berlin? U skupu Moskvu? Gdje su meditativne šetnje u hladovini velegradskih perivoja? Predah pored neke rimske fontane? Pogled na širinu Atlantika koji se pruža s lisabonskih vidikovaca? Ništa od toga. Vi ne volite širinu. Vas plaše velika prostranstva, kako zemljopisna tako i intelektualna. Zato ste nas i zatvorili u ovu provinciju. Mislili ste da ćete u njezinoj tami ostati skriveni, kao u Ali Babinoj spilji.

Vikendica u rodnom kraju je vaš doseg. U najboljem slučaju: arhitektonska nakaza u elitnoj četvrti. Jeste li osobno, kao pravi domaćin, odabirali keramičke pločice, sanitarije, aluminijsku stolariju, parkete, bunju za suhozid i sve one budalaštine na koje tipovi poput vas troše novac? Dakako, tu je i terenac. Vi biste rekli 'džip'. Ružan, smišljen da bi se bijednici poput vas osjećali moćno. I svakako: puno novaca na računu. To vam daje osjećaj sigurnosti. Štedljivi ste. Mislite da su ljudi koji troše na provode, restorane i putovanja neozbiljni i neodgovorni. Za vas dimljeni losos i dobro vino nisu užitak nego poza. Draži vam je gorki škripavac iz rodnog kraja od plemenite plijesni camemberta. Vi ne volite dekadenciju. Vi ste čuvar tradicije i obiteljskih vrijednosti. Vi ste čovjek krvi i tla. Konačno, da nije bilo krvi i tla ne bi bilo ni vas.

Kad ste već krali, zašto niste krali u velikom stilu? Ne pokušavam reći da biste bili manje krivi da ste taj novac uložili u Toskanu, Azurnu obalu ili u vilu pored Ženevskog jezera, ali da ste u trošenju pokazali polovicu one strasti koju ste uložili u pohlepu, to bi bilo ljudski, možda i šarmantno, a u svakom slučaju shvatljivo.

Ovako ste pokazali da ste i idiot osim što ste kriminalac. Tko ste vi uopće?

Niste sposobni biti ni kriminalac. Kriminalci izabiru svoj životni put zato da ne bi živjeli u skladu s konvencijama. Ima u tome neke romantične pobune. Barem je tako na filmu. Vi ste krali samo zato da biste još dublje potonuli u najbanalniju konvenciju i da biste živjeli najdosadniji život koji se može zamisliti. Ideal sreće za vas je pretvorba poljoprivrednog zemljišta u građevinsko. O vama se ne može snimiti dobar krimić. Da ste u sebi sačuvali sposobnost za ljudsku reakciju, umrli biste od dosade.

Kriminalcu nije potrebna država da bi krao, štoviše, ona mu je prirodni neprijatelj. Vama je država bila prirodni saveznik. U odnosu na vas pravi kriminalac je hrabri vitez spreman na rizik. Vi ste obična kukavica. Vi igrate na sigurno. Vi kradete samo pod okriljem države. Netko bi mogao pomisliti da ste je samo zato i stvorili. Ni za ono vaše glupo domoljublje niste sposobni. Mogli ste odmah reći da vam treba novaca i da ste očajni ako ne buljite u zidine vaših nekretnina. Uštedjeli biste mnogo suvišnog truda i sebi i svojim zbunjenim glasačima koji više ne znaju što je java, što je san dug tisuću godina, a što noćna mora. Vama je bilo draže licemjerje. Vi spadate u one koji se osjećaju prevareno ako ne varaju. A ni za licemjerje niste bili sposobni. Sve je od samog početka bilo providno, sa, za vas tako tipičnim, pomanjkanjem ukusa.


Potonuće u žalosni svijet

Neki ljudi kradu da bi kupili iluziju slobode koju pruža novac. Usprkos silnom novcu, ništa niste učinili da bi vam život postao kvalitetniji ili barem zanimljiviji. Što ste više krali sve više ste tonuli u svoj žalosni svijet. Sa svakim sljedećim upisom u zemljišne knjige, sa svakom svotom uloženom u banku postajali ste sve veći rob. Ni u tom bijednom zgrtanju ni u tom, najglupljem mogućem obliku bacanja novca niste znali uživati jer ste, kladim se, bili uvjereni da vam to ionako pripada. Zato u svojem sljepilu niste ni bili svjesni rizika u koji se upuštate. Opustili ste se. Niste osjećali grižnju savjesti nego puku rutinu. Pljačka se doimala kao nešto savršeno prirodno, kao prilika koju samo nesposobnjakovići ne koriste. Za svaki slučaj su vaši mediji, vaši propovjednici i vaši korumpirani intelektualci poimanje dobra i zla okrenuli naglavce. Sada su u neprilici jer moraju dokazivati kako vi niste logična posljedica Sustava. Sada vas odbacuju kao kolateralnu štetu, kao iznimku, iako ste tipičan predstavnik nacionalističkog gangsterizma. Izvjesni Samuel Johnson, za koga jamačno nikada niste čuli, još je krajem osamnaestog stoljeća rekao da je domoljublje posljednje utočište nitkova. Točno, ali i neprecizno. Posljednje utočište domoljuba je presumpcija nevinosti.

S razlogom se osjećate izigrano. Zato i niste poduzeli korake koje bi poduzeo svaki prosječan kriminalac. Niste pobjegli na vrijeme. Do zadnjeg trenutka ste vjerovali da će sve biti u redu. Zar niste nikad bili u kinu? Da ste gledali filmove znali biste da ne treba vjerovati suučesnicima.

Doista, gorko su vas prevarili. Još onda kada su vas učili da je poštenje dužnost, obveza i pokora. Još onda kad su vas plašili paklom. Niste shvatili metaforu. Nije pakao oganj u kojem izgaraju grješne duše. Vi ste odavno u paklu. Paklu neznanja. Kao što ne znate da novac ne postoji zato da bi se ulagao u nekretnine nego u zabavu i dobro raspoloženje, niste imali dovoljno pameti da shvatite kako poštenje nije ni poza ni pokora nego čisto zadovoljstvo. Nije pohlepa pogrešna samo zato što je nepoštena nego i zato što je znak pomanjkanja stila i mašte.

Da imate stila učinili biste nešto šokantno, nešto iznenađujuće, nešto u čemu bi falanga vaših istomišljenika i suučesnika vidjela izdaju. Nešto drukčije zaboga. Odgovorno, profesionalno, nepodmitljivo i zakonito biste obavljali svoju dužnost i u tome biste pronašli zadovoljstvo, kao i u vašoj, sasvim dobroj plaći, dovoljnoj i za bocu dobrog vina i za izlet do Rivijere i za onu ljepoticu koju krijete od supruge, ili za zbirku poštanskih maraka, svejedno, za bilo koje pojmljivo ljudsko zadovoljstvo. Nešto korisno, neko opće dobro bi ostalo iza vas. Ušli biste i u povijest, u ovom slučaju doista kao iznimka. Što je najvažnije, ljepše biste spavali i nasmijani biste svakoga jutra odlazili na posao. Da, vi, upravo vi. Koliko god vama (i ne samo vama) to zvučalo i nevjerojatno i naivno.

Uzalud. Da ste hedonist i da znate uživati u životu, uživali biste i u poštenju. To zadovoljstvo vam je bilo nadomak ruke a niste ga znali prepoznati. Vi ste obični glupan.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još