Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Tako mlada, a tako stara

Hrvatska je ipak zaslužila i ovu europsku potvrdu o konačnom završetku pregovora, koja dolazi kasno, ali još na vrijeme, kao paket mnogo izglednije budućnosti. To je još jedan novi početak, a ne kraj obećanih promjena, to su nove obveze, a ne nagrada bez uzvrata, baš kao što je to bilo i onoga dana kada je Hrvatski sabor prije dvadeset godina prekinuo sve sveze s bivšom državom, a Hrvatska tek krenula tim grbavim, krivudavim i isprekidanim samostalnim putem

Ovaj dvadeseti rođendan Hrvatska slavi s europskim cvijetom u zapučku, kao najbolji đak u najgorem europskom razredu. Nakon šest godina hoda po mukama, zastoja i prodora, nedoumica i preokreta, lažnih obećanja i nepravednih podmetanja, konačno će biti i službeno okončani pregovori o pristupu Europskoj uniji, dok se očekuje da će negdje sredinom 2013. godine Hrvatska postati 28. članicom tog daleko najuspješnijeg europskog udruživanja, punih devet godina poslije Slovenije, Mađarske, Slovačke, Češke i Poljske, a punih pet godina poslije Bugarske i Rumunjske. Hrvatska je nomenklatura uvijek nametala dojam da je Hrvatska oduvijek bila mnogo bolja i od onih koji su od nje bili mnogo uspješniji u ovih dvadeset godina, dok su se i u čekaonici nove Europe bivše jugo-republike poredale po istom redoslijedu uspjeha. Uvijek poslije Slovenije, a ispred Srbije, BiH, Makedonije i Crne Gore, pa će nestrpljivi Hrvati možda morati pričekati barem još sljedećih desetak godina da se Zagreb vrati u 'zavičajnu srednju Europu' u punoj potvrdi demokratske i gospodarske zrelosti, a mediteranska Hrvatska ponovno dokaže da u europskim ljubavima može biti brža, odlučnija i uspješnija i od onih na obalama Crnog mora.

Tako je i Hrvatska doživjela ispunjenje svojih snova u poslovičnoj ulozi onih koji su mukotrpno naučili koliko je ljepše sanjati negoli živjeti, govoriti negoli stvarati, obećavati negoli napredovati. Ovog petka Hrvati su dobili dvostruki (dvadeseta obljetnica i kraj europskih pregovora) povod za općenacionalno slavlje, ali se čini da su se već zaboravili zajednički radovati. Premalo zastava na pročeljima, a previše onih koji još dobro znaju kako se po socijalističkom receptu tri dana praznika može pretvoriti u desetak dana plandovanja, dok su se i najponosnije službene izjave i procjene o izuzetno uspješnih dvadeset godina 'neovisne,samostalne i suverene' hrvatske države uglavnom svele na davno potrošene riječi, iznuđene samohvale i politikantska samozavaravanja. Pa čak je i Ivo Josipović ovog ponedjeljka tijekom svog obljetničkog susreta sa 'svekolikom' Hrvatskom na Pantovčaku održao jedan od svojih najslabijih govora, dok su se Vlada i predsjednik jedva uspjeli dogovoriti kako zajedno obilježiti dvadeset godina neovisnosti, a oporba i vladajući nastavljali besplodno sukobljavati oko pravedne raspodjele nedvojbenih povijesnih zasluga. Ova je zemlja izgubila sposobnost za općenarodnu potvrdu zajedničkih uspjeha, ona se više ne zna zajednički radovati, čak i kada treba zasluženo slaviti, a to je možda i onaj najgori zločin, koji je svima nama učinila ova nesposobna, potkupljiva, lažljiva i pohlepna politička elita.

Hrvatska država je jedva navršila dvadeset godina, a već se ponaša poput sredovječne dame, koja je u vrtlogu prijetvornih avantura izgubila većinu svojih ideala. Velik se broj Hrvata osjeća ojađenim, napuštenim i zapuštenim, dok su mnogi već davno izgubili onaj začetni i početni domoljubni ponos. Na vratima EU, a u okovima vlastitih promašaja, o Hrvatskoj se sada bolje govori u inozemstvu nego što se priča na njezinim vlastitim ulicama. I dok je Hrvatska upravo ovih dana dokazala da može uspješno položiti i najgore popravne ispite (odnos prema gay paradama), ipak je ostala i dodatna europska kontrola sve do konačne ratifikacije pristupnog ugovora, nakon svih tih beskonačnih godina europskog pregovaranja i prigovaranja, savjeta i pritisaka, ucjena i ocjena. I tako su i danas ostale dodatne dvojbe umjesto konačnih čestitki, i ozbiljna opomena prije završnog priznanja. Neugodno, ali neizbježno, mučno, ali korisno. Bez te nametljive, a ponekad i nasrtljive Europe, Hrvatska niti danas ne bi bila ono što je konačno postala. Od borbe protiv korupcije do preobrazbe brodogradilišta, od suđenja za vlastite ratne zločine do reda u stranačkom financiranju, od zaštite manjinskih prava do prava na vlastiti uspjeh na otvorenom europskom tržištu, od buduće slobode kretanja u razmjeni radne snage do neposredne slobode studiranja na najboljim europskim učilištima.

Pa ipak: dok se drugi izvlače iz krize, Hrvatska gaca u gospodarskom blatu, kao zemlja koju tek treba probuditi netko drugi s nekim mnogo boljim, odlučnijim i uspješnijim pothvatima, i dok se drugi okreću novim temama i izazovima, Hrvatska i dalje ostaje zarobljena u suprotstavljenim izdanjima podjednako mračnih prošlosti. I dok se drugi bore kako novim tehnologijama, boljim i sustavnijim radom i svježim i nesputanim idejama zaustaviti nove prekomorske divove, Hrvatska tek moljaka za prva ulaganja iz prebogatih europskih i neeuropskih džepova, kako bi odgodila bankrot. Ova je Hrvatska prerano postala umorna i rasuta zemlja, koja se tek treba naučiti raditi, ova se Hrvatska prečesto dokazuje kao zapušteno, surovo i sirovo društvo, u kojem je previše ljudi prekasno shvatilo da se sloboda ne može jesti, da suverenost ne otvara radna mjesta, a da neovisnost baš nimalo ne štiti od vlastitih grabežljivih lopova. Hrvatska je navršila tek nježnih dvadeset godina, a već se grozi vlastitog lika u domaćem kritičkom ogledalu. Tako mlada i lijepa, a tako stara i umorna.

Uništeni Japan, Francuska, Njemačka i Italija već su nakon desetak godina poslije Drugog svjetskog rata pretrčale pobjedničku Englesku, zakrvljene Njemačka i Francuska su odmah shvatile značaj dobrosusjedskog mira, dok je u mučnim tranzicijskim pričama Poljska izrasla u jednog od najboljih europskih učenika, Estonija isplivala iz posvemašnje krize, a Slovačkoj je trebalo samo nešto više od tri godine da poslije mučne Mečiarove 'demokrature' pobjednički završi sve europske pristupne pregovore. U Finskoj je izrasla Nokia, kao vrhunski dokaz domaće pameti, u a Hrvatskoj je Podravka jedva preživjela vladajuću pohlepu, pa je još jednom trebao doći neki Sveti Otac, da s jedne strane progovori o općem preskakanju savjesti, a s druge objasni da se u slučaju EU radi o pristupu jednoj političkoj organizaciji, a ne nepravedno uskraćenoj potvrdi svekolikog europskog identiteta, od hrvatskog dolaska na more do Franje Tuđmana.

Pa ipak, ova je dvadesetogodišnjica izuzetno dragocjen i nenadomjestivi praznik, kao vječiti početak, šansa i obećanje, nakon stoljetnih snova i beskonačnih lutanja, bez obzira na bilo koju promašenu sadašnjost, a ovaj europski konačni obljetnički dar potvrda da je vrijedilo trčati uzbrdo i u onim vremenima kada su mnogi zagovarali zaludno stajanje na mjestu, ili čak i povratak u neka mračna, a davno izgubljena vremena. U nekim stvarima Hrvatska još nije izjednačila svoje jugoslavenske rekorde, ali nema nikakve dvojbe da je već sada u svemu presudnom postala bolja od bilo kakve Jugoslavije, bez obzira što je propustila toliko mnogo izglednih prilika, a prečesto prokockala budućnost koja joj je bila već na dohvatu ruke. Tako je ipak zaslužila i ovu europsku potvrdu, koja dolazi kasno, ali još uvijek na vrijeme, kao paket mnogo izglednije budućnosti. To je još jedan novi početak, a ne kraj obećanih promjena, to su nove obveze, a ne nagrada bez uzvrata, baš kao što je to bilo i onoga dana kada je Hrvatski sabor prekinuo sve sveze s bivšom državom, a Hrvatska tek krenula tim isprekidanim, grbavim i krivudavim samostalnim putem. Da konačno postane zrela, a ipak ostane mlada i lijepa.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još