Komentatori KOMENTAR ANTE MIKIĆA

Homoseksualci i Crkva – u istome loncu

  • Autor: Anto Mikić
  • 17.6.2011 10:17:08
  • 17.6.2011 9:00:00

Ako se homoseksualne udruge u Hrvatskoj i danas moraju opravdavati zbog toga što se uopće usude organizirati javne povorke, a Katolička crkva mora dokazivati da ne podupire kamenovanje onih s čijim se svjetonazorom ne slaže, onda je valjda krajnji čas da se i jedni i drugi napokon upitaju: gdje je ta cijela stvar krenula ukrivo?

Moram priznati da ponekad požalim zbog toga što sam izabrao novinarski poziv. Ne zbog stresa – njega ima i u tolikim drugim zanimanjima, pa ni zbog činjenice da sve veći broj ljudi doživljava novinare kao obične lažove koji pišu ono što im gazda kaže. Ne, razlozi mojeg povremenog nezadovoljstva potpuno su drugačije prirode: naprosto se zasitim tih silnih rasprava i komentara koje, zbog prirode posla, svakodnevno pratim, a ipak se - nakon sati i dana provedenih uz novine, internet, radio i TV – na kraju osjećam neupućenijim negoli na početku cijele priče. Sasvim jednostavne stvari postanu mi zamršene, a one malo složenije teme na kraju ispadnu banalne. I, kao u nekom loše režiranom filmu, stalno iščekujem neki suvisli rasplet, a on nikako da dođe.

Upravo sam tako doživio i, sad već pomalo antologijski, prvi splitski 'gay pride', a osobito rasprave koje je ta ne/uspjela parada rasplamsala. Trebao je to, barem se tako najavljivalo, biti skup na kojem će splitski homoseksualci, njihovi gosti i podupiratelji potaknuti raspravu o pravu na obiteljski život istospolnih parova. Od samog se početka strahovalo od nasilja, pri čemu se posebno apostrofiralo pripadnike splitske Torcide i nekih manjih desničarskih stranaka. No nakon što se 'očekivano' nasilje i dogodilo, rijetko tko više spominje i Torcidu i HČSP-ovce (osim da su se ovi potonji oglasili i oko predstojećeg zagrebačkog 'gay pridea') – na mjesto organizatora nasilja stavljena je Crkva; obiteljska prava homoseksualaca uopće nisu tema. Umjesto ozbiljne i argumentirane rasprave nastupili su neskriveni javni izljevi mržnje, a cijela je priča otišla u, barem meni, sasvim neočekivanom smjeru: unatrag, umjesto unaprijed. Danas, naime, pet-šest dana nakon splitske parade i divljačkog ispada dijela 'publike', u javnoj se sferi postavljaju pitanja za koja se, barem meni, činilo da su davno apsolvirana: imaju li homoseksualci pravo na javne prosvjede i parade? Trebaju li oni sa svojim temama 'ostati u svoja četiri zida'? Potiče li Crkva nasilje prema homoseksualcima?

Ako se homoseksualci u Hrvatskoj danas, nakon 10-ak uspješno organiziranih gay prideova i desetaka tribina i manifestacija, moraju opravdavati da na njih imaju pravo i da njihova borba ne spada 'u četiri zida', a Katolička crkva, uza sav napor tolikih svećenika i vjernika u promicanju mira i dostojanstva svakoga čovjeka, mora dokazivati da ne podupire kamenovanje onih s čijim se svjetonazorom ne slaže, onda je valjda krajnji čas da se i jedni i drugi napokon upitaju: gdje je ta cijela stvar krenula ukrivo? I je li daljnje dizanje tenzija nešto što će koristiti tim dvjema organiziranim društvenim skupinama, ali i hrvatskome društvu u cjelini? Jesu li homoseksualne udruge odabrale najbolje metode i jesu li oni iz tih udruga, koji Crkvu otvoreno nazivaju 'huškačkom organizacijom' i doživljavaju kao neprijatelja kojeg treba uništiti, najrelevantniji predstavnici homoseksualaca? I, s druge strane, jesu li oni crkveni službenici koji bi u Splitu i sami 'bacali kamenje', da ih nije bilo strah policije, vjerodostojni tumači crkvenoga nauka i raspoloženja katoličkih vjernika? Ja sam duboko uvjeren da nisu, no čini se da bi i s jedne i s druge strane to napokon trebalo malo jasnije i glasnije izreći, pa i češće ponavljati.

Sve to skupa, naravno, ne znači i odustajanje od svojih bitnih stavova. Homoseksualne se udruge i dalje mogu i trebaju, uz zajamčenu sigurnost, zalagati za prava i interese onih koje predstavljaju. Oni koji se s tom pozicijom ne slažu, a parade im 'idu na živce', već u subotu u Zagrebu mogu ih jednostavno ignorirati - tih nekoliko sati izbjegavati uži centar grada, otići negdje na izlet ili ostati doma. Crkva pak i dalje može i treba promovirati svoj nauk prema kojemu je homoseksualni čin grijeh, homoseksualci, kao i svi ljudi, djeca Božja, a brak muškarca i žene najuzvišenija ljudska zajednica koju na poseban način treba štititi. A toj i takvoj crkvi svatko je slobodan pripadati ili se distancirati od nje. Te pozicije, naprosto, treba priznati i prihvatiti kao normalne, očekivane i legitimne – suprotstavljene, ali ne nužno neprijateljske – ponuđene društvu na javnu raspravu. Tim više što Crkva i homoseksualci nisu dvije potpuno odvojene stvarnosti, jer i među katolicima ima homoseksualaca, odnosno i među homoseksualcima katolika. Osim toga, ne čini li nam se da Crkva i homoseksualci i u svojoj povijesti mogu naći podosta sličnih iskustava: i jedni i drugi u daljnjoj i bližoj prošlosti bili su podvrgavani progonima, i jedne i druge optuživalo se za 'podrivanje poretka', i jedne i druge sasvim nedemokratski, a nerijetko i nasilno, istiskivalo (i još uvijek istiskuje) iz javne u privatnu sferu - 'sakristiju' i 'četiri zida'.

Naravno, međusobno uvažavanje i dijalog imaju i alternativu: nastavak bespoštedne borbe uz korištenje 'svih raspoloživih sredstava'. S obzirom na činjenicu da Crkva postoji već dvije tisuće godina, a homoseksualizam i dulje, nije teško predvidjeti da bi taj 'rat' poprilično dugo trajao. A kad se vodi rat i razviju zastave, kako nas uči ona stara poslovica, 'onda je sva pamet u trubi'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još