Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Nije li napad na relativizam napad na demokraciju?

Posjet pontifeksa Ratzingera bio bi još jedna šarolikost u mnoštvu svekolikih šarolikosti i još jedan relativizam među relativizmima, da se u nazočnosti Pontifeksa, na zagrebačkom hipodromu, dana petog lipnja 2011, u okviru jednog religijskog rituala, nije dogodio skandalozni ispad bez presedana. Jedan religijski službenik i, kako se čini, osoba od Pontifeksova povjerenja, javno se založio za nasilno zadiranje u tuđu slobodu tako što je postavio pitanje revizije zakona koji jamči pravo na abortus

Ljudska sposobnost doživljaja i tumačenja života i svijeta nepregledno je raznolika. Usprkos tome, monoteističke religije samodopadno i uporno tvrde da su u posjedu konačnih odgovora i neupitnih istina. Osjećaju nelagodu kada se suoče s nekom sličnom doktrinom koja sebe doživljava na sličan način ili kada se suoče sa stavom da konačnih istina zapravo nema i da to, štoviše, uopće nije loše. Ne bi li ublažile upadljivu činjenicu da je njihova doktrina samo još jedna od bezbrojnih raznolikosti među raznolikostima, monoteističke religije poslovično pribjegavaju kritici relativizma.

Bio bi to samo još jedan u nizu bezazlenih propovjednih prijekora kada ne bi implicirao zlokobnu negaciju čovjekova prava da bude drukčiji, da potpuno uživa u svojoj neponovljivosti i jedinstvenosti i da slobodno, u skladu sa svojim osobnim doživljajem svijeta, izabire svoje vrijednosti i svoj način života.

Demokracija, naime, počiva upravo na relativizmu, na raznolikom pristupu raznolikim pitanjima i na pravu da se na ta pitanja daju različiti odgovori. Zahtjev za dokidanjem relativizma utoliko je i zahtjev za dokidanjem pluralizma i nametanjem jednog jedinog gledišta o svim važnim i manje važnim pitanjima. U demokraciji je dozvoljeno, pa možda i poželjno, iznositi i tako bizarne zahtjeve što bi možda bilo samo neduhovito kada bespoštedna kritika relativizma – ako se dovede do svoje krajnje i logične konzekvence – ne bi bila otvoren poziv na ukidanje demokracije, vladavine koja bez relativizma niti može opstati niti bez njega ima smisla i svrhe.

Nesuzdržane napadaje na relativizam koji su se zbivali tijekom posjeta pontifeksa Ratzingera Zagrebu utoliko je nemoguće tumačiti drukčije nego kao napadaj na demokraciju i pluralizam. Ako se uzmu u obzir količina i kakvoća i medijske pozornosti i političkih simpatija koju je kritika relativizma uživala tijekom te posjete, ostaje nam samo da konstatiramo kako je u Hrvatskoj, prvi put nakon 1990. godine, javno i nedvosmisleno postavljen zahtjev za promjenom ustavnog i političkog poretka kojom bi se ova demokratska i višestranačka Republika preobrazila u apsolutističku tvorevinu čija vlast ne podliježe racionalnoj raščlambi, kritici i sumnji.

Nije isključeno da mnogi koji su se oduševljeno pridružili kritici relativizma nisu ni bili svjesni njezine nedemokratske naravi i možebitnih totalitarnih posljedica, vjerojatno zato što nisu bili svjesni ni toga da je ljubljenje nečije ruke – kao i svaki dodir usana i kože – čin koji u kombinaciji s klečanjem ima mnoge, koliko zanimljive toliko i zabavne, ali nesumnjivo erotične konotacije. No kako god bilo, u stabilnoj demokraciji dozvoljena je svaka ljudska sklonost, svaki stav, način života, vrijednosni sustav, politička doktrina, svaka vjeroispovijest i svaka manifestacija nečijeg osobnog identiteta pod uvjetom da se suzdržava od nasilja i zadiranja u tuđu slobodu, pa je tako dozvoljen i svaki erotski čin ako su na njega svjesno i slobodno pristale poslovno sposobne, mentalno prisebne i odrasle osobe.

Bio bi tako posjet pontifeksa Ratzingera i još jedna šarolikost u mnoštvu svekolikih šarolikosti i još jedan relativizam među relativizmima, da se u nazočnosti Pontifeksa, na zagrebačkom hipodromu, dana petog lipnja 2011, u okviru jednog religijskog rituala, nije dogodio skandalozni ispad bez presedana. Jedan religijski službenik i, kako se čini, osoba od Pontifeksova povjerenja, javno se založio za nasilno zadiranje u tuđu slobodu tako što je postavio pitanje revizije zakona koji jamči pravo na abortus.

Osporavanje zakonskog prava

Usudio se dovesti u pitanje pravo koje ženi i muškarcu pruža mogućnost da – kada sva druga sredstva zakažu ili su zbog bilo kog razloga propuštena – spriječe neželjenu posljedicu svog spolnog uživanja i tako uspostave suverenu vlast nad svojim životom, svojim vremenom, svakodnevicom i sudbinom. On nije neobavezno dosađivao publici svojim osobnim i privatnim sklonostima nego je osporio zakonsko pravo koje muškarcu i ženi jamči mogućnost da ne budu roditelji zato što svojom slobodnom voljom, svojom odlukom i svojim izborom to jednostavno ne žele, dakle pravo koje toj ženi i tom muškarcu otvara posljednju priliku da se upitaju jesu li doista toliko odgovorni, hrabri i plemeniti da su spremni postati roditelji jednog novog, nezaštićenog i neponovljivog ljudskog bića.

Nametati majčinstvo ženi koja logikom vlastita izbora ne želi biti majka, štoviše, stavljati taj izbor izvan zakona, bio bi čin nasilnog zadiranja u njezinu slobodu i njezin tjelesni integritet, i to na dvostruki način: žena i njezin partner bili bi prisiljeni na suzdržavanje od uživanja u spolnim odnosima ili bi bili osuđeni na roditeljstvo koje nisu htjeli, a djetetu bi bilo uskraćeno pravo i potreba da se rodi kao željeno i voljeno, da se rodi iz ljubavi, zbog ljubavi i u ljubavi. Drugim riječima, tim činom državnog terora neželjenoj djeci bilo bi uskraćeno pravo na mogućnost da ne budu rođena.

Kada se tom bestidnom nasrtaju na slobodu pridruži i uskrata prava na kontracepciju – a nije slučajno da se za to zalažu mnoge monoteističke religije – postaje jasno da iza svega stoji perverzna potreba da se žena i njezin partner kazne zbog užitka i to nečim tako sudbonosnim i tako neopozivim kao što su neželjeno roditeljstvo, a sve zato da bi trajali u dužnosti umjesto u pravima, u krivnji i patnji umjesto u nasladi, u licemjerju umjesto u strasti i u sudbini koja je potpuno drukčija od njihovih planova, želja, snova, nagona i odabira.

Tvrdnja da je pravo na abortus povreda prava na život perfidna je zamjena teza. Ono ne štiti čovjeka samo od neželjena dolaska na svijet i od sumnjivih i ilegalnih ginekoloških ordinacija. Ono je pravo na slobodnu i bezbrižnu uporabu vlastita tijela pa utoliko pravo na abortus i nije ništa drugo nego pravo na život.

U odnosu na doživotnu i nepopravljivu tragediju neželjenog roditeljstva, kolosalno je nebitno živi li čovjek u ovoj ili onoj, ovakvoj ili onakvoj državi, plaća li razuman ili kriminalno previsok porez i jesu li ministri više ili manje korumpirani. U kakvim god pravnim ili političkim prilikama živio, čovjek intenzivnije osjeća činjenicu da je roditelj zato što to nije htio, nego realizaciju ili uskratu svih drugih građanskih i političkih prava. Zato je obrana prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece posljednja crta obrane pojedinačne sudbine, ljudske slobode i dostojanstva.

Zato se meritum čitavog problema i ne sastoji u obrani ljudskog prava na spolnost i na slobodan izbor vlastite sudbine, već u čuđenju nad jednom drskošću koja se javno i pod krinkom – doslovno pod krinkom navodnog moralnog autoriteta, bez ikakva zazora i stida, zalaže za ozakonjenje svoje opsesivne i zapravo blasfemne mržnje prema spolnosti i slobodi.

Kao da nije bilo dovoljno to što su građanima glavnog grada čitavih četrdeset i osam sati bila uskraćena prava na šetnju, odlazak u kavanu, vožnju tramvajem i na komoditet, nego je dovedeno u pitanje i pravo muškarca i žene da ne budu ogorčeni roditelji nego bezbrižni ljubavnici koje savršeno ne zanima i ne treba zanimati što o seksu, braku, kontracepciji, preljubu, djevičanstvu i relativizmu misli ova ili ona monoteistička religija.

Za njih je jedina svetinja samo božanska snaga ljubavne naslade čiju ljepotu je još u dvanaestom stoljeću prepoznala redovnica Héloïse dok je svom ljubavniku, svećeniku Abélardu pisala svoja besmrtna ljubavna pisma: 'Daleko od toga da plačem zbog grijeha koje sam počinila, ja plačem zbog onih koje više ne mogu počiniti.'
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još