Komentatori KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

<em>To je tako, to se ne pita….</em>

Kad se povijesne promjene doživljavaju kao prirodne katastrofe, riječi poput 'to je tako' ili 'što se tu može' svojevrsna su mantra za uspavljivanje savjesti. Danas ili prije 20 ili prije 70 godina. Festival židovskog filma je tu upravo zato da nas trgne iz našeg ugodnog zaborava

Na otvorenju JFF-a, festivala židovskog filma u Zagrebu, premijerno je prikazan dokumentarni film Branka Ivande 'Lea i Darija – dječje carstvo'. U filmu je riječ o dječjoj kazališnoj grupi koja je djelovala u Zagrebu tridesetih godina. U okviru te grupe nastupala je i izuzetno talentirana djevojčica židovskog porijekla, Lea Deutsch. Lea je počela nastupati s pet godina i bila je najmlađe dijete koje je igralo na velikoj pozornici HNK-a. Slavni glumac i redatelj Tito Strozzi napisao je tekst za operetu 'Čudo od djeteta' (uglazbio Josip Deči) upravo za nju, a postala je poznata i izvan Zagreba koji ju je upravo obožavao. Publika i kritika tepala joj je 'hrvatska Shirley Temple'. U filmu se nekoliko njezinih suvremenika prisjeća tih idiličnih vremena prijateljstva, izleta, druženja, kulturne klime tog vremena i Leinog izvanrednog talenta. Obuzeti sentimentalnim sjećanjima na djetinjstvo i mladost (kako je to druženje bilo krasno, kako nam je bilo lijepo!), oni u filmu vade albume, pokazuju fotografije, isječke iz novina, plakate. Film bi ostao na nivou ilustracije o bogatom i zanimljivom kulturnom životu u Zagrebu prije 2. svjetskog rata da se nije, eto, dogodila ta… Pa, ta nesreća, ta elementarna nepogoda.

Sudbina prve hrvatske dječje zvijezde

Jednoga dana, naime, ova 'hrvatska Shirley Temple' nestala je bez traga i glasa. Bilo je to 1943. godine i ona, doduše, više nije bila mala i slatka curica, nego talentirana djevojka od 16 godina. Najprije joj je bilo zabranjeno da glumi. Sjedila bi tako sama, kažu svjedoci, odjevena u pohabani kaput s prišivenom žutom Davidovom zvijezdom i gledala u zgradu HNK-a, izgubljena. Vjerojatno ne shvaćajući kako je moguće da Zagreb, koji ju je do jučer nosio na rukama, preko noći dopusti - pristane? – da omiljena glumica napusti pozornicu. Tek tako. Jednim ukazom. Posljednji puta nastupila je 15. ožujka 1941. Njezini su se roditelji i ona sama uzdali upravo u publiku i bili su uvjereni da je talent izuzet iz svih ukaza i propisa, da je Lein talent, a i popularnost, nešto što je može izdići iznad gomile smrtnika. Ipak, za svaki slučaj prešli su i na katoličanstvo, ali bilo je prekasno.

Pokazalo se da nova vlast nije imala milosti za talent ako su krvna zrnca bila nepodobna. Nije ona otišla posve bez glasa protesta, bilo je nekoliko značajnih osoba poput Tita Strozzija, Vike Podgorske i Hinka Nučića koje su se kod vlasti založile za nju jer su znale cijeniti talent. Za razliku od većine običnih, netalentiranih sugrađana Židova, za koje se nije imao tko založiti, a nisu se valjda ničim posebno isticali, pa to nisu zaslužili. No, po svemu sudeći, napori njih nekoliko nisu bili dovoljni da uvjere fašističku vlast da je talent koji je pokazivala Lea rijetka biljka bez koje ne može živjeti nijedna kultura, pa ni hrvatska.

'Lea i Darija'
Dakle, Lea se više na pojavljuje na pozornici, iako je viđaju na ulici. A zatim – nestaje. Je li čudno da jedna takva osoba, zajedno s mamom i bratom, jednoga dana naprosto nestane? Reklo bi se da je čudno… Ali još je čudnije da se, sudeći po sugovornicima u filmu, tome nitko nije začudio! Niti se previše raspitivao. Od svih tih njezinih silnih obožavatelja, prijatelja, djece iz razreda i susjeda – nitko. To vam je tako, kaže jedna osoba u Ivandinom filmu. Nismo pitali, to se ne pita. Ovo su jezive riječi koje su izgovorili nevini suvremenici. To vam je tako nije bio samo, kako se pokazalo, politički stav (!) tih kulturnih građana jedne kulturne sredine, nego i doživljaj povijesnih promjena kao prirodne katastrofe, kao potresa ili poplave, prirodne sile kojoj se čovjek ne može suprotstaviti. Nismo pitali, kaže drugi svjedok. Da, djeca nisu pitala roditelje kamo je iščezla njihova prijateljica i kolegica jedne noći 1943. Kad je njezina susjeda pozvonila na vratima stana, njemački oficiri rekli su da je obitelj otišla na odmor, pa je valjda i bilo tako. Bolje je ne raspitivati se o 'tim stvarima', odnosno o politici. Jer tadašnja djeca znala su barem toliko da se o nekim stvarima ne pita.

Znanje i odgovornost

Naravno, nisu problem ova djeca, sada starci, iz Ivandinog filma. Problem je što većina djece u našem društvu u tom smislu nije odrasla. Kao i to da se djeca, odrasla u vrijeme NDH i kasnije, nikada nisu baš pretrgla od pitanja: kamo je i zašto nestala mala Lea Deutsch? Zabila su glavu u pijesak i čekala da nevolja prođe sama od sebe. A bilo bi važno da su pitala… Međutim, bolje je ne znati. Znanje čovjeka obavezuje, pa ako znaš da je Lea odvedena, a da nije otišla na odmor u nekakve toplice, na more, što li već – i ako pitaš, pa saznaš kamo je i zašto odvedena u stočnim vagonima zajedno s cijelom obitelji, zajedno s tisućama takvih nesretnika iz bijelog Zagreba grada, onda postaješ odgovoran. Onda postaješ nijemi svjedok, čak sudionik jednog takvog događaja. Onda tvoja šutnja ima sasvim drugo značenje. Ukratko, onaj tko zna nije više nevin, kao što je to vrlo lijepo opisano u Bibliji.

Tragična sudbina male glumice koja je umrla na putu u Auschwitz, kao i sudbina njezinog naroda koji je odveden i umoren, ima i dodatno značenje. Gledajući ovaj dokumentarac i način na koji o Lei Deutsch govore njezini vršnjaci, čovjek ne može ne pitati se: jesmo li od tog nestanka, te mučne šutnje većine kulturnog građanstva pred genocidom, možda ipak nešto naučili, pa da njihova žrtva barem ne bude uzaludna? Ili se političke odluke i dalje sručuju na naše glave baš poput kakve oluje? Naime, svi smo svjedoci – ne treba ih u ovom slučaju tražiti svijećom! – da su prije samo dva desetljeća građani Zagreba također preko noći gubili i zaposlenja i stanove, da su odlazili u nepoznato u strahu za vlastiti život, a neki su ga i izgubili, primjerice obitelj Zec. A u Sisku i Osijeku doslovno su nestajali preko noći, odnijela ih Sava. Treba li uopće reći da su i oni također bili nečiji susjedi, poznanici, kolege, prijatelji… Samo što su to ovog puta bili Srbi, a ne Židovi. Usporedba se, dakako, ne nameće u smislu logora i genocida, nego u smislu šutnje. Ali, razlika je u tome da svjedoke tih nestanaka nikakvo neznanje ne može spasiti od vlastite savjesti. Od znanja o njihovoj sudbini se nije moglo pobjeći. Zato u ovoj drugoj, srpskoj priči o nestancima, naprosto nema nevinih.

Kao i 1943, i ovoga puta premalo je ljudi - spomenimo Feral Tribune - diglo svoj glas u obranu građana čija je jedina krivica bila njihova nacionalnost ( ovdje, dakako, nije riječ o stvarnim krivcima odnosno ratnim zločincima). Većina građana je i dalje, pet desetljeća nakon nestanka male Lee, nastavila misliti da se to ne pita. Jer – to vam je tako.

A što je bilo s Darijom Gasteiger, pitat će netko, onom drugom djevojčicom iz naslova Ivandinog filma? Ona je s roditeljima, folksdojčerima, pod konac rata otišla u Austriju. U filmu Darija, koja živi u Innsbrucku, kaže kako se pomirila s prošlošću tako što je – zaboravila. Ali festival židovskog filma je tu upravo zato da nas spriječi u našem ugodnom zaboravu....
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još