Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Europa prima Hrvatsku, a ne HDZ

Hrvatska se neprestano bunila zbog zahtjeva koji su prvenstveno koristili njoj samoj (vladavina zakona), kao da Hrvatska prima Europsku uniju u Hrvatsku demokratsku zajednicu, a ne Europska unija Hrvatsku u zajednicu stvarnih demokracija. Otuda i prekomjerno trabunjanje o osobito važnim europskim stranačkim vezama, u čemu se i hrvatske diplomate tjeralo da pišu izvješća samo o pozitivnim izjavama, a prešućuju sve neugodne savjete, opomene i kritike iz redova prijatelja, pa je tako ispalo da se i mnogi međudržavni sastanci održavaju samo zato kako bi se stranci divili Sanaderu, a sami ostali bez riječi

Hrvatska već sada zna kada će pristupiti Europskoj uniji, ali još nije sigurna kada će zaključiti pregovore. To je jedan od onih bezbrojnih paradoksa koji su obilježili beskonačna otezanja u petogodišnjim pokušajima da se Zagreb konačno priključi europskom elitnom klubu. U tome ništa nije bilo jednostavno, a malo je što bilo sigurno sve do posljednjeg trenutka, pa tako i najave Jadranke Kosor, Gordana Jandrokovića i Vesne Pusić da već postoji čvrsta odluka da se Hrvatska primi 1. srpnja 2013. godine treba primiti s velikim zrncem soli. Europa je donijela konačnu političku odluku, ali Hrvatska tek treba dokazati da će se u te dvije prelazne godine ponašati mnogo pametnije nego što se do sada ponašala, bez brisanja prolivenog mlijeka, fige u džepu, dvostrukih mjerila, jeftinih izlika i nepotrebnih premeta preko glave.

Ono čime beskonačno laska sebi samoj ponovno neće biti dostatno za konačnu procjenu onoga što ona stvarno čini sama sebi, pa se Europa još boji da prihvaćenjem Hrvatske prihvati još jednu novu Grčku, Rumunjsku i Bugarsku. Otuda i zahtjev da se Hrvatsku dodatno nadgleda sve do posljednjeg trenutka, poput zamusanog djeteta koje je naučilo prati zube, ali ga još treba opominjati da se ruke peru poslije svakog jela. Baš kao u ovom trenutku kada domaći politički obračuni dokazuju da i 'reformirano' pravosuđe još gaca u željeznim političkim čizmama, a nadmetanja oko konačnih zasluga zamagljuju opće nacionalne ciljeve, pa se u zadnji čas moraju popunjavati ogromne rupe u nekim presudnim zakonima (financiranje političkih stranaka), a u nestrpljivi Bruxelles, u posljednji od posljednjih trenutaka, na sam dan presudnih sastanaka, slati neki opsežni tajni materijali u kojima se konačno odgovara na pitanja na koja inače već godinama nije bilo pouzdanih odgovora.

A još se uvijek ne zna kada će biti održani parlamentarni izbori i referendum o pristupanju Europi, pa ispada da je čak i Europa, koja se očekivano boji javnog izricanja bilo kakvih određenih i neporecivih datuma, ovog prevažnog tjedna u kojem je konačno započela sustavna rasprava o presudnim hrvatskim pitanjima, ipak bila određenija i odlučnija, jedinstvenija i dalekovidnija – od Hrvatske same. Bruxelles se još boji da ne ponovi 'grčku zabludu' kada se 'mislilo da primaju nasljednike Platona i Aristotela, a primili su rasipničke Grke', ili 'bugarski i rumunjski promašaj', kada je Sofiji i Bukureštu prijevremeno obećano ono što nije trebalo obećati (konačni datum prijema), pa su Bugarska i Rumunjska - i prije i poslije prijema - mogle manje ili više nekažnjeno, obilno gaziti vlastita pretjerana obećanja.

Tako se i sada Bruxelles plaši da se ne obeća Hrvatskoj, a zauvijek oženi s onim što u ovoj nesretnoj zemlji predstavlja i čini HDZ, od štetočinske gospodarske politike do novovjekovne jednostranačke diktature, bez obzira na nedvojbene naklonosti prema Jadranki Kosor. Zbog toga i Europska unija, sve do one konačne svadbe, neće objaviti konačni datum zaruka (kraj pregovora), kako si i Hrvatska, poput Bugarske i Rumunjske, i prije konačnog sklapanja braka ne bi umislila da već danas može uživati samo dobro, a zauvijek i nepovratno preskočiti ono što još čini nedopustivo zlo. Mnoge od tih stvari već se ponavljaju godinama, a svako novo izdanje novih odgoda, uvjeta i preduvjeta izaziva nove provale općeg narodnog gnjeva, bez obzira na to što su se mnoge stvari koje su se u međuvremenu događale Hrvatskoj već dogodile i drugima, mnogo moćnijima, utjecajnijima i spretnijima, a hrvatska zaturena javnost o svemu tome ne zna baš ništa, baš kao što još ne zna ništa o tome što se već i do sada stvarno dogovorilo.

Širenje EU-a - sukob interesa europskih sila

Susret Edwarda Heatha i Georgesa Pompidoua u Elizejskoj palači nakon kojega je Velika Britanija primljena u EU
U politici proširenja, Europska je unija i sama bila žrtva međusobnih sukoba, političkih ucjena i nedopustivih kompromisa, pa je čak i Engleska bila dvaput odbijana zbog protivljenja Francuza (britanski premijer Edward Heath je u četiri oka punih dvanaest sati lomio Georgesa Pompidua, kako bi konačno dobio francuski pristanak), dok je Grčka primljena već 1981. godine po hitnom postupku izravnom odlukom šefova država, bez obzira na to što je Europska komisija tražila da i ova zemlja prođe tešku školu pripremnih preobrazbi. Ali je čak i Grčka prije toga čekala punih dvadeset godina nakon potpisivanja prvog ugovora o pridruživanju i stabilizaciji. U prvom su slučaju odlučivale razmirice najmoćnijih (De Gaulle se bojao da će London ugroziti njemačko-francusku osovinu), a u drugom zajednički geostrateški interesi (Grčka, Portugal i Španjolska bile su nagrađene zbog obaranja diktatorskih režima, a NATO dobio dva nova obrambena krila), baš kao što su se i u slučaju Hrvatske pojedine zemlje ili grupe zemalja nadmetale zbog nekih drugih interesa, a konačni otpori slomljeni tek kada je Washington lupio šakom po stolu, kao predvodnik NATO pakta.

Slovenija je na vrijeme shvatila da se i u spornim odnosima sa susjedima sve do granica bola može iskoristi članstvo u Europskoj uniji, a Hrvatska se vladajuća nomenklatura neprestano bunila zbog zahtjeva koji su prvenstveno koristili njoj samoj (vladavina zakona), kao da Hrvatska prima Europsku uniju u Hrvatsku demokratsku zajednicu, a ne Europska unija Hrvatsku u zajednicu stvarnih demokracija. Otuda i prekomjerno trabunjanje o osobito važnim europskim stranačkim vezama, u čemu se i hrvatske diplomate tjeralo da pišu izvješća samo o pozitivnim izjavama, a prešućuju sve neugodne savjete, opomene i kritike i iz redova prijatelja, pa je ispalo da se i mnogi međudržavni sastanci održavaju samo zato da bi se stranci divili Sanaderu, a sami ostali bez riječi. Čak i u onome što nije bilo za opću javnu uporabu, hrvatska je politička nomenklatura (HDZ) lagala sama sebi, dok su mnogi javni šokovi mogli biti relativno lako izbjegnuti, samo da se o svemu govorila puna istina, obrazlagali svi razlozi, a priznavale bar neke od najvećih hrvatskih pogrešaka.

Europi ne treba 'ustaško kršćanstvo', kako je to brutalno, ali ne bez svakog opravdanja nedavno u Zagrebu izjavio slovenski filozof Slavoj Žižek, bez obzira na to što se i sama Europa 'sve više tuđmanizira' nakon uspona koje je europska (pa i ekstremna) desnica doživjela u nizu europskih zemalja, Francuska i Italija zatvorile međusobne granice, a čak je i Danska zalupila državnim vratima u strahu od navale 'postrevolucijskih Arapa'. Hrvatska ulazi u Uniju, a Unija liže vlastite rane, pa se više ne razmeće obećanjima o osobito velikodušnoj regionalnoj politici. Makedoniji i Srbiji ponovno prijete vizama zbog navale lažnih azilanata, Makedonija je ostala osamljena u sukobima s Grčkom, Bosna i Hercegovina ponovno traži još jedan međunarodni pojas za spašavanje. Zagreb je uhvatio posljednji vlak u posljednjem vagonu, kao najbolji učenik u najgorem razredu, koji će se ipak – kako to piše Delo – vrlo skromno ušuljati u Uniju kroz sporedna vrata. Sporedna, ali i jedina koja su još ostala otvorena, a za Hrvatsku i ona jedina, kroz koja još mora proći u svom konačnom sazrijevanju, baš kao što to, kao što pokazuju najnovija ispitivanja javnog mišljenja, ponovno većinski prihvaća i hrvatska kolektivna pamet.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još