Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Brinu me crveno-zlatne tapete u Banskim dvorima

Oči su nam uprte u Banske dvore... i onda dobijemo TV sliku u prvih nekoliko minuta neke informativno-političke emisije. I što vidimo? Ministre pred kojima titraju kompjutorski ekrani. Našeg komentatora to je zabrinulo, jer ne bi li se rad svakog višečlanog i operativnog kolegija trebao temeljiti na komunikaciji, interakciji i neometanoj usredotočenosti? No građanin koji napeto prati zbivanja u Banskim dvorima morao bi zapaziti još jednu strašniju opasnost za učinkovitost ove Vlade - to su one nemoguće tamnocrvene tapete sa zlatnim uzorkom

Uobičajeno je da televizija vijesti o Vladinim aktivnostima prati prigodnim snimkama iz Banskih dvora. Tada imamo prilike vidjeti ministre koji sjede ispred kompjutorskih ekrana, a ponekad se čuje i predsjednica Vlade kako tobože rukovodi sjednicom, što je samo predstava od nekoliko minuta namijenjena televiziji. Razumljivo je da su sjednice Vlade, za razliku od parlamentarnih sjednica, zatvorene za javnost zbog njihove operativne naravi.

Nejasno je kako Vlada može učinkovito funkcionirati dok njenim članovima ispred očiju titraju kompjutorski ekrani jer bi se rad svakog višečlanog i operativnog kolegija trebao temeljiti na komunikaciji, interakciji i neometanoj usredotočenosti. No nešto neusporedivo strašnije ugrožava rad najvišeg tijela državne uprave, pa tako i blagostanje i sigurnost građana, a možda i sâm ustavni poredak.

To su one nemoguće tamnocrvene tapete sa zlatnim uzorkom.

Sanjin Strukic/PIXSELL
Uistinu depresivan radni prostor
Prisebna, prosječno obrazovana i prosječno inteligentna osoba ne bi mogla izdržati ni pet minuta u takvoj prostoriji, a kamoli u njoj provoditi po nekoliko sati svakoga dana. Priseban ministar ultimativno bi zaprijetio ostavkom ukoliko se Vlada odmah ne preseli u neku podnošljivu prostoriju dok se ne ukloni ona tamnocrveno-zlatna agresija na moždane stanice, ćutilo vida i gastrointestinalni trakt. Kako se to nije dogodilo, ili je barem javnosti ostalo nepoznato da se dogodilo – jer iz zasad objavljenih tajnih transkripata ne proizlazi ništa osim zastrašujućeg pomanjkanja ukusa – nameće se jedini mogući zaključak da su članovi Vlade spodobe kojima se oni zidovi zapravo sviđaju, ili im ne smetaju, ili vide da su zidovi ružni, ali to oportunistički prešućuju – što je sve podjednako strašno, kao što je strašna i vjerojatnost da su doslovno shvatili naslov knjige I ružičasto je crno, koju je bivši premijer objavio još 1988, u doba dok se bavio teorijom književnosti.

Problem nije bezazlen i ne može se svesti na 'stvar ukusa', o čemu se – navodno – ne bi trebalo raspravljati. Mnogo prije no što je feng shui postao pomodan, industrijska psihologija je jednostavnim eksperimentima došla do zaključka da prevelika količina crvene boje izaziva nervozu i umanjuje koncentraciju te da su pastelne, nenametljive i diskretne boje optimalne za radni prostor i radni ugođaj.

Tapete koje krase zidove prostorije u kojoj Vlada održava sjednice povjesničari umjetnosti mogli bi brzopleto klasificirati kao pseudobarok, ali one pripadaju jednoj drugoj epohi: sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. U to doba su malograđani u Trstu i Grazu nabavljali slične tapete kojima su sakatili svoje zidove. Stvarali su sebi iluziju raskoši, nesvjesni da zapravo demonstriraju tragičnu odsutnost elementarnog ukusa. Oni koji su na zidove lijepili tapete sa zlatnim viticama prezirali su one koji su na televizorima držali gondole, iako između (već zaboravljenih) bijelih čarapa, bižuterije koja se klati na retrovizoru u ritmu vožnje, zlatnih krivulja i brušenih kristalnih čaša zaključanih u vitrinu i nema neke posebne razlike. To su samo nijanse jednog te istog estetskog poremećaja koji se ogleda i kroz unutarstranačke borbe u HDZ-u, gdje se lažno uljuđena, lažno europska, lažno urbana, skorojevićevska struja sukobljava s istinski ruralnim, nepatvoreno primitivnim i militantnim frakcijama.

Kao što je malograđanskom biračkom tijelu obećana preobrazba Hrvatske u tršćanski ili gradački dućan, tako je i onima s bižuterijom na retrovizoru obećana idilična država koja će funkcionirati kao autoritarna obitelj u kojoj neće biti mjesta za nepoželjne i neprovjerene zetove. Zbunjenost i panika nastupili su mnogo kasnije kada je, na sveopće iznenađenje, postalo bjelodano da Europa nije samo šareni dućan nego i sustav vrijednosti koji je u dubokoj suprotnosti s obiteljskom vizijom države i da je u Europi uobičajeno da se oca ne tiče za koga će mu se udati kći iz jednostavnog razloga što su u Europi kćeri slobodne građanke koje slobodno biraju s kim će se družiti.

Pomanjkanje ukusa nije samo simptom jednog opskurnog mentaliteta nego i važno sredstvo uzajamnog prepoznavanja. Ono je šifrirana i simbolička poruka onim glasačima koji su strahovali od europskih estetskih, etičkih i političkih vrijednosti i težili očuvanju domaćeg, više ili manje autentičnog kiča, odnosno onim glasačima koji Europu ne doživljavaju kao pluralnu i demokratsku zajednicu nego kao snobovski dućan 'kojem smo oduvijek pripadali'.

tportal.hr/Zaklada za djecu Hrvatske
I poslije Tuđmana - Tuđman
Tuđman kao strateg kiča


Zabunu je na svoj način potaknuo i veliki strateg kiča Franjo Tuđman. Njegovi estetski horizonti bili su tipični za nervoznog oca obitelji koji se zanima za povijest i zemljopis, nedjeljom velevažno jede kokošju juhu i prati nogomet, a navečer uz preferans s istomišljenicima autoritativno raspravlja o politici i, opet, o nogometu. Logično je da takva osoba povijest i nije mogla doživjeti drugačije nego kao nogometno prvenstvo, čemu su odgovarajući doprinos dale i sve navijačke bande iz jugoistočne Europe. Počasna straža koju je doveo na Markov trg pogrešno je shvaćena kao simbol državne suverenosti iako je bila samo tugaljiva priča o malograđaninu koji je došao u jedinstvenu prigodu da javno demonstrira svoje pomanjkanje ukusa: odore grenadira krojene su po uzoru na likove s etikete vinjaka. Osnovni problem tog pića – osim što stravično zaudara – jest što uzaludno pokušava biti konjak i što je blaženo uvjeren kako doista i jest konjak. Uostalom, i alkoholičari ga svakoga jutra naručuju kao konjačić i pipničarka im nepogrešivo neće servirati ni Martell ni Hennessy nego onaj otrov s naslikanim grenadirom.

Kada su nestali Tuđmanovi grenadiri i kada su u HDZ-u konačno naučili da se bijele čarape ne nose uz odijelo i da se konjak pije u zagrijanoj balon-čaši, nastupio je kakav-takav napredak, premda je to demokratsko proeuropsko prenemaganje samo novi oblik snobizma kojim se – zbog pristupnih fondova – neiskreno i nevješto prikrivaju ljubav prema pravom, domaćem vinjaku i nježna sentimentalnost prema herojima ratnih zločina. Utoliko ona tamnocrveno-zlatna prostorija nije izgubila svoj simbolički značaj. Oni nesnosni zidovi su posljednja utvrda Tuđmanovog neukusa. Bilo bi pogrešno reći da je Vlada nesposobna sanirati jednu alarmantnu situaciju u svojoj vlastitoj sobi jer ona je sama, suvereno i samostalno, odabrala dezen onih tapeta i tako postala svoj vlastiti talac: ministru zdravstva onemogućila je da se pobuni protiv tapeta kao notornog legla grinja, ministar zaštite okoliša ne smije zaštititi okoliš, a ministri znanosti ili kulture nemoćni su poduzeti bilo što protiv tog estetskog sunovrata. Ti zidovi su materijalni dokaz da je nemoguće od one iste stranke koja je i izazvala krizu očekivati politiku izlaska iz krize. Za toliku prevrtljivost nažalost nije sposoban čak ni HDZ. Drugim riječima, ministri dobro znaju da bi uklanjanje onih tapeta i povratak dobrom ukusu predstavljali konačni raskid s Tuđmanovim nasljeđem koga su odlučni braniti barem na simboličnoj razini, ako već ne mogu obraniti bît i sadržaj njegove neodržive nogometne politike. Oni koji još uvijek nose bijele čarape zato ih smatraju izdajicama, no ovdje nas ne zanima paradoks da ni ovo malo napretka i demokracije u Hrvatskoj ne bi bilo da u HDZ-u nije bilo izdajnika, kao što nas ne zanimaju ni interni frakcijski sukobi koji se svode na nebitnu razliku između malograđanina koji drijema u kazalištu dok čezne za utakmicom i tikvana koji urla na utakmici dok čezne za ubijanjem.

Prvi potez nove vlade trebalo bi biti bojenje zidova nekom ugodnom i neprimjetnom bojom, čime bi se stvorili elementarni estetski preduvjeti za normalno funkcioniranje najvišeg tijela izvršne vlasti. To ne bi bilo neko posebno opterećenje za proračun, a korist bi bila nesaglediva. Čitav posao može obaviti i kućni majstor s dva pomoćnika, pa ne treba raspisivati javni natječaj niti postoji opasnost da se u tu investiciju netko ugradi jer ipak je riječ samo o jednoj sobi, a ne o tunelu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još