Komentatori VASIĆEV SKALPEL

Srpske muke po Brammertzu

Nema razumne šanse da ova srbijanska vladajuća koalicija do narednih izbora (za godinu dana) uhvati Mladića i Hadžića i to je jasno čak i haškom tužitelju. Sve i da se netko od njih pojavi kod voditelja smjene u policijskoj stanici i prijavi se sam, izbacili bi ga van

Serge Brammertz, glavni tužitelj Haškog tribunala, opet je bio u Beogradu i tamo postrojavao funkcionare, ministre, policajce, udbaše i teglio im je ušesa. Još nisu uhvatili Ratka Mladića i Gorana Hadžića. Onda je otišao, a beogradski širitelji bedastog optimizma (to je i tamo postalo popularno) pričali su okolo da je zadovoljan suradnjom itd.

Onda je s East Rivera, iz Ujedinjenih naroda, procurila pouzdana vijest da će Brammertz Vijeću sigurnosti podastrijeti veoma nepovoljan izvještaj o suradnji Beograda s Tribunalom. Beogradski funkcionari objašnjavaju sada da Brammertz opet pretjeruje; da je suradnja – kad je o dostavljanju dokumenata riječ – zapravo sjajna; ravnatelj vladinog Ureda za suradnju s Tribunalom, čovjek inače pametan i normalan, kaže da se ova dva huncuta skrivaju bolje od Osame Bin Ladena, kukala mu majka. Barem je bio iskren. Ranije, za nenarodne vlade Vojislava Koštunice, od Den Haaga se tražila 'dvosmjerna suradnja', od toga je odmah nastao vic: mi vama Karadžića, vi nama Carlu Del Ponte. Ovo je ipak neki napredak...

Brammertz, međutim, smatra da se operativa na terenu ne trsi dovoljno, pak im je na tu temu i održao prodiku. Ne prate, veli, dovoljno tragova, ne prevrću nebo i zemlju. Izgleda da Brammertz zna nešto što oni nisu znali – ili su se pravili kao da ne znaju, tek sastanak je prošao u atmosferi nelagodnoj i postiđenoj.

Izborni adut s dvije oštrice

To je bila tek jedna od mnogih tužnih epizoda 'suradnje s Tribunalom'; ni prva, ni – plašiti se – posljednja. Srbijanska je koalicijska vlast tu u položaju krajnje delikatnom: s jedne strane, suradnjom s Tribunalom uvjetuje se napredak na europskom putu, s druge se strane bliže redoviti parlamentarni izbori na kojima će upravo taj europski napredak biti glavni promidžbeni argument Borisa Tadića i njegove Demokratske stranke. Ali, procjena je u Demokratskoj stranci da bi hvatanje i izručenje jednog ili obojice bjegunaca od pravde (naročito već mitološkog poluboga Mladića) ojačalo desnu nacionalističku i eurofobnu oporbu. Oni i dalje tvrde da je Tribunal politički i antisrpski sud (mada tu i tamo donosi antihrvatske presude), što god Dijana Čuljakica o tome mislila. Nema sumnje da će najozbiljniji izborni protivnik Tadića i demokrata, Srpska napredna stranka Tome Nikolića, gledati da eventualno – ako i kada – izručenje jednog ili obojice traženih iz sve snage iskoristi za sebe, kao stranku, dakako, nadasve domoljubnu i svesrpsku. Naime, izborne šanse Tome i naprednjaka bile su značajno smanjene nakon onog njegovog minusinteligentnog (rekao bi Krleža) štrajka glađu i žeđu ni zbog čega i bez cilja, kada je ispao obična budala i prevarant.

To je sve, dakle, pojava psihološka: srpska šovinistička desnica, njena crkva (druge nema), 'nacionalni intelektualci' iz Instituta za guslarstvo i ostali ološ izvikali su Ratka Mladića za nacionalnog heroja i antiglobalističku legendu. Ako i kada bude uhvaćen, ustat će i Noam Chomsky i Slavoj Žižek da brane njegova ljudska prava. Goran Hadžić tu je nepravedno zanemaren; dobro, nije on taj kalibar krvoloka i zločinca, ali bi mogao biti nadasve zanimljiv u razotkrivanju stvarnih, svakodnevnih i praktičkih veza Miloševićeve Srbije s Martićevom i svojom Mickey Mouse državom do 1997. Što je sve Mladić radio, poznato je već svima, Hadžić je ostao nekako skriven, samozatajan kakav je.

Vlast u iznudici

Nema, dakle, razumne šanse da ova srbijanska vladajuća koalicija do narednih izbora (za godinu dana) uhvati Mladića i Hadžića i to je jasno čak i Brammertzu. Sve i da se netko od njih pojavi kod voditelja smjene u policijskoj stanici i prijavi se sam, izbacili bi ga van. Sada se opet podgrijava teorija da je Mladić vjerojatno mrtav: njegov zamjenik Manojlo (u žargonu: Namojlo) Milovanović izjavio je prije par dana u Tribunalu da je Mladić još 1995. imao ozbiljan moždani udar i da je kronično hipertenzičan. Na prvi pogled, takav sangvinik poput Mladića, svadljiv, prijeke naravi, arabijatan i ters (što vele Bosanci), prirodan je kandidat za visoki tlak i prateće kardiovaskularne inzulte. Sve i da je Mladić u međuvremenu preminuo u Gospodinu (što bi vlast u Srbiji najviše voljela), ovi njegovi to nikada ne bi dojavili – iz čistog pasjaluka i pakosti. Nije to malo uživanje gledati političke protivnike dok se grče i uvijaju pod sve jačim pritiskom UN-a, EU i ostalih.

Dakako da će Brammertzov izvještaj Vijeću sigurnosti, 6. lipnja, još više usporiti put Srbije u Europu. U šahu se to zove iznudica, Zeitnot: s jedne im strane Bruxelles uvrće rep, s druge im strane oporba oštri krivi nož za izbore. Još su sebi natovarili i ovu nepriliku s azilantima i ugrozili schengenski vizni režim, jedino što su postigli, jadnici. Pa ti sada preživi do izbora...

Kad smo kod izbora: ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik vlade Ivica Dačić hladno je prekjučer izjavio da se Kosovo ima podijeliti i da je – drugim riječima – cijela ta blesava histerija 'Kosovo je Srbija' obična magla i fikcija, onda je to jučer ponovio, na užas Koštunice i onog harvardskog kruhoborca i skorojevića-arivista Jeremića, ministra vanjskih poslova u istoj vladi. Ako se jedan Ivica Dačić usudio objaviti Srbiji notornu i razvidnu banalnu istinu – da je Kosovo otišlo bez povratka – mora biti da se zabrinuo za sudbinu ove vladajuće koalicije i procijenio da mu se valja uzdati u sebe samoga.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još