Komentatori KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Pijana smotra Tuđmanovih nostalgičara

Jadranka Kosor ambiciozno se upustila u postrojavanje Tuđmanovih nostalgičara, no ako sve završi povratkom u HDZ i takvog političkog propaliteta kakav je Ivić Pašalić, naš se kolumnist pita – zar se i od Sanadera može gore i jadnije?!

Jedan od sudionika Subversive Film Festivala koji upravo traje u Zagrebu, britanski književni teoretičar promarksističkih pogleda Terry Eagleton, ovako vidi pozicije današnjih dvaju glavnih suparnika u svijetu. Zapad je ideološki razoružan, jer više ne vjeruje ni u što, a islam naprotiv vjeruje i previše, jer je još zaokupljen velikim narativima i apsolutnim istinama. Odmah ti padne na pamet - a gdje je tu Hrvatska, i vidiš da je ona u posljednjim dvama desetljećima ubrzano prolazila put od ovoga drugoga prema prvome.

Ali budući da se nikada nije sasvim odmakla od polazišne pozicije, ni sasvim saživjela s odredišnom, usput se negdje izgubila. Konkretnije, to je izgledalo ovako. Tuđman je u hrvatski politički govor unio pravu tešku industriju velikih ideologema kao što su 'vječna Hrvatska', 'predziđe kršćanstva' i tome slično. A zatim je Sanader pozatvarao sve te goleme tvorničke hale i dimnjake u hrvatskom političkom jeziku, Tuđmana ostavio samo kao verbalni privjesak, okrenuo se plošnoj i intelektualno nezahtjevnoj europskoj retorici. I, tako rasterećen, sav se posvetio tome da lopatama puni džepove.

Kada je poslije njega došla Jadranka Kosor, relativno spretna žena, ali bez ikakve vlastite ideje, suočila se s užasom da ne zna što da radi. Ono što je izgledalo politički najzahtjevnije, zapravo je bilo najlakše. Okomila se na Sanaderovu koruptivnu 'hobotnicu' i na tome zaradila velike političke poene. Ali oni su brzo potrošeni kada se vidjelo da mnogi krakovi hobotnice ostaju pošteđeni, da zemlja i dalje nezaustavljivo tone i da se samo s time HDZ ne može pojaviti na izborima. Treba učiniti i ono za što je ona najmanje kvalificirana, smisliti nekakav, bilo kakav ideološki narativ koji bi animirao apatične birače.

Antonio Bronić/Pixsell
Više nego srdačan susret Rojsa i Kosor
Pljesnivi igrač s klupe za rezerve


Srećom, priliku pruža ovo sada već sasvim izgledno brzo dovršenje pregovora s Europskom unijom, ali Kosorova nema Sanaderov politički talent da samo na tome napravi dobru priču i njome izvuče izbore. Zato je premijerka ubacila igrača koji se već smrznuo i upljesnivio na klupi za rezerve, Tuđmana, pa se proteklih dana zajedno sa suradnicima razletjela po svim mogućim mjestima koje imaju neke veze s njim. Istodobno, na blajburšku komemoraciju prvi put je poslan i izaslanik Vlade, tako da su se ondje pojavili i ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko i predsjednik parlamentarnog kluba HDZ-a Andrija Hebrang.

Iz činjenice da prvi nije član HDZ-a, ali jeste desničarska korjenika i nabrijani antikomunist kao i drugi, neki su novinski analitičari zaključili ovako. Da Kosorova pravi jednu vrstu inačice Tuđmanove pomirbe, dopunjenu nekim novinama (dekriminalizacija lakih droga, drastično kažnjavanje zlostavljača žena i obitelji), koje će privući i birače liberalno-centrističkih usmjerenja. Doduše, ti analitičari predviđaju da ova nova, Kosoričina pomirba nema izgleda za uspjeh, ali samo spominjanje te Tuđmanove ideje sugerira nastajanje nekog novog ideološkog sistema u Hrvatskoj. A to je sasvim deplasirano, da baš ne kažem, sasvim blesavo.

Šuplja 'pomirba' u ime dnevnopolitičkih interesa


Kakva vražja pomirba?! Pa sve to puno više sliči na pijanu smotru Tuđmanovih nostalgičara, o čemu svjedoči Kosoričina izmiriteljska razmjena poljubaca s Ljubom Ćesićem Rojsom, čovjekom koji je ne tako davno mahao njezinim navodnim srpskim porijeklom. Nakon poljubaca, ovaj je najavio i da se razgovara o njegovu povratku u HDZ, a on se, veli, zalaže za to da se isto omogući i drugima, uključujući notornog Ivića Pašalića. Treba ujediniti sve snage kako bi se spriječio povratak komunista na vlast – važno je rekao ovaj klaun s očima anakonde i to najbolje odražava bijedu ove Kosoričine pomiriteljske izmišljotine. S kim će se, za boga miloga, obaviti pomirba ako su iz nje unaprijed isključeni 'komunisti'?!

Još je važnije nešto drugo. Kada je Tuđman izašao s idejom pomirbe, s pravom je napadnut da nepozvan miri partizane (antifašiste) i ustaše (fašiste), ali je ona imala barem toliko logike da se bez jedinstva njihovih sinova nije mogao zamisliti opstanak hrvatske države. Sada se, međutim, radi o opstanku ove vlasti, dakle o bezuvjetno dnevnim političkim interesima jedne stranke. A niti se zna tko se tu s kime miri i zašto – kakvog ima smisla stvarati alijansu protiv komunista kada se, koliko je poznato, nitko pod tim imenom neće pojaviti na izborima – niti to, i uz najbolju režiju, može ispasti drukčije nego kao budalasta bezvezarija.

Evo, pogledajte. Karamarko je na Bleiburgu kliktao 'ničim zamjenjivoj Tuđmanovoj Hrvatskoj', što baš nikako ne ide u istu rečenicu s činjenicom da je upravo on među najzaslužnijima za hapšenje Tuđmanova omiljenog generala Gotovine. U istu rečenicu ne ide, kako su mnogi već primijetili, ni ovo uzdizanje Tuđmana s Hebrangovim zahtjevom da se preimenuju svi trgovi i ulice s Titovim imenom, jer se zna da je izričito protiv toga bio baš Tuđman. Zašto Hebrang nije ovo tražio dok je ovaj još bio živ? I zašto još onda nije javno izlazio sa suludim stavom, kao u subotu na blajburškom polju, da je 'komunizam veće zlo od fašizma' te da 'bez žrtava s Bleiburga ne bi bilo demokratske Hrvatske'?

Pa jasno je zašto. Treba li podsjećati Hebranga juniora da je Tuđman u uredu na Pantovčaku držao bistu Tita, ali ne i Pavelića, što je i logično, jer mu je draže bilo biti na strani pobjednika. A u krajnjoj liniji i zato što mu je u pomirbi partizana i ustaša bio barem za centimetar bliži vođa onih čija je ratna biografija bila slična njegovoj. Što se žrtava s Bleiburga tiče, Tuđman je bio protiv histeričnog napuhavanja blajburškog mita, pa je u brojci od navodno 300-400 tisuća tamošnjih žrtava srdito križao zadnju nulu, što je također logično. Nije bio toliko blesav da ne bi znao kako time otvara prostor i napuhavanju jasenovačkih žrtava, mada je njegova politika i bez toga obilno kumovala tome.

CROPIX / Goran Mehkek
Smiješi li nam se i njegov povratak?
Kako uklopiti Tuđmana u europsku retoriku?


Da ne duljim, povratak Tuđmanu forsiraju smušenjaci koji ne bi znali što bi s njim ni da im ga posadiš u krilo. A pogotovo ne bi znali kako da tog više od deset godina hlađenog mrtvaca uklope u vruću evropsku retoriku koja im posljednjih godina ne silazi s usta. Doduše, potpredsjedniku Vlade i HDZ-a, ginekologu Darku Milinoviću rodila se, prilikom subotnjeg otvaranja spomenika Tuđmanu u Gospiću, misao da je i on, prvi predsjednik, bio za ulazak u EU, što je zbilja točno. Ali bio je Tuđman i za Haški sud, ali samo dok nije vidio da se on šulja pod prozore i hrvatskim generalima, pa i njemu samome. Zatim je spustio rampu prema Tribunalu i dizao je samo za hrvatske generale iz BiH.

Tako nekako bilo je i s Bruxellesom. Uostalom, nisam ove retke tek tako započeo konstatacijom o Tuđmanu kao 'vjerniku' one vrste politike koja polazi od 'apsolutnih istina'. Jer, kao što islamski fundamentalisti gledaju na Europu i Zapad kao moralno degenerirane otpatke čovječanstva, i on je vjerovao da bolje poznaje evropske povijesne tokove od evropskih političara. A to naprosto nije narativ Jadranke Kosor. Političarke skromnih dometa, koja se voli služiti kuhinjskim metaforama, i koja bi morala biti sretna da ni s većinom evropskih političara danas nije bolje.

Umjesto toga, ona se ambiciozno upustila u ovo postrojavanje Tuđmanovih nostalgičara, od kojih malo koji zna tko mu glavu nosi. Pa ako zbilja sve završi čak povratkom u HDZ i takvog političkog propaliteta kakav je Ivić Pašalić, unaprijed se prvi prijavljujem za bolni uzdah – bože, zar se i od Sanadera može gore i jadnije?!
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još