Širenje optimizma kada je o haškom tribunalu riječ opasan je posao, kao što smo vidjeli iz slučaja Gotovina - Markač. Lakomisleni odvjetnici su se, dakako, izmakli pod plaštom ‘šoka i nevjerice’, Luka Mišetić je jamio, a Hrvatska neka vidi.

Gotovina, Markač i Čermak barem su imali odvjetnike, ali njihov supatnik iz scheveningenskog ‘kazamata’ zastupa sam sebe, što znači da za klijenta ima budalu, kako će vam svaki odvjetnik reći. Njegova je Srpska radikalna stranka također lakomisleno počela s radovanjem još prošle godine jer da će se njihov lider 4. svibnja ove godine pobjedonosno vratiti iz Haaga nakon što trijumfalno rastjera taj tribunal ‘kao mačke s jebišta’, kako se bio izrazio. Svuda su se pojavili plakati i grafiti s porukom ‘Srbija čeka Šešelja’, analitičari su počeli spekulirati na temu političkih potresa i tko Vojinim povratkom gubi, a tko dobija itd. Poput veselog Luke Mišetića, Šešeljevi radikali hvalili su predsjedavajućeg suca Antonettija i uzdali se u njega. On ih – za razliku od Mišetićeve uzdanice Orieja – nije iznevjerio, ali je ostao u manjini, a Vojo Šešelj u pritvoru.

Pravilo 98 na bis

Suđenje Šešelju se, dakle, nastavlja. Da podsjetimo: on je, nakon završenog dokaznog postupka haškog tužiteljstva, pokušao iskoristiti pravilo 98 bis Statuta Tribunala i zatražio obustavu procesa i puštanje na slobodu jer da tužiteljstvo nije ništa dokazalo. Zatražio je Šešelj i sto milijuna eura odštete (iako Haag nikome ne plaća odštetu) i javnu ispriku svih, zaprijetio je i privatnim parnicama protiv pojedinačnih tužitelja i sudaca i uopće se po svojemu običaju razgalamio. Pretresno vijeće hladno je odbilo njegov zahtjev po pravilu 98 bis većinom od 2:1, a sudac Antonetti satima je čitao svoje izdvojeno mišljenje, što je bilo dosadno svima osim pravnicima. Naime, čak i to njegovo izdvojeno mišljenje ne oslobađa Šešelja do kraja. Antonetti je pritom pokazao zavidno nepoznavanje političkog konteksta bivše Jugoslavije i njezinih država sljednica, fiškalski formalizam koji se povremeno graničio s pukom glupošću i uopće je gnjavio.

Reakcija u Srbiji jedva da je bilo: vladajuća koalicija ostala je nijema, Šešeljevi disidenti iz Srpske napredne stranke, još potreseni fijaskom hinjenog i apsurdnog ‘štrajka glađu i žeđu’ svog lidera Tome Nikolića, ostali su službouljudno hladni, Šešeljevi radikali (ono što je od njih ostalo, to jest) zavapili su u šoku i nevjerici zbog ‘nepravde’, jer da je to ‘politički antisrpski sud svjetskih moćnika’, ‘međunarodna urota’ itd. – i ispali budale, što im je i inače svojstveno. Naime, Tribunal u Den Haagu nikada nije usvojio ničiji zahtjev za obustavu postupka i oslobađanjem po pravilu 98 bis i točka. Nikada. U tom šoku i nevjerici promakao je detalj da je dva dana kasnije Franko ‘Frenki’ Simatović, zapovjednik Miloševićeve najopasnije parapolicijske postrojbe i glavni operativac u poslovima infiltracije i subverzije na terenima Hrvatske i BiH, bio također odbijen u istom zahtjevu. Nije bilo optuženoga čija obrana u jednome trenutku nije zatražila primjenu pravila 98 bis i svi su, ponavljamo, bili odbijeni, čak i oni koji su kasnije pravomoćno bili oslobođeni.

Ishod?

Bez obzira, dakle, na – sada vidimo – donekle dvojbene ‘simpatije’ suca Antonettija, suđenje Voji Šešelju nastavlja se. On, pak, u šoku i nevjerici, nije još odlučio kako će nastaviti. Naime, on bi trebao sada započeti dokazni postupak obrane izvođenjem svjedoka i drugim dokazima, čime je inače stalno prijetio. Vojo Šešelj dao je u međuvremenu nekoliko proturječnih izjava o tome: te odustaje od izvođenja dokaza obrane, te izvodit će ih do kraja, za što mu treba još dvije godine da ih pripremi, te još nije odlučio. Ako odustane od obrane, ostaju završne riječi tužiteljstva i obrane, što bi se moglo obaviti do kraja godine, pa onda ostaje izricanje presude, pa priziv, pa pravomoćna presuda. Tu je Šešelj u dvojbi: odluka bi mu trebala ovisiti o procjeni koliko će dobiti u pravomoćnoj presudi – što s haškim tribunalom nikada nije sasvim jasno. Ako obavi stvar što brže može, odustajući od obrane, pa dobije između 12 i 15 godina, ima šanse izaći relativno skoro, budući da je već osmu godinu u pritvoru (što je ipak malo previše, slažu se svi stručnjaci), a ima i mogućnost da bude pušten nakon što odsluži dvije trećine kazne, kao Biljana Plavšić i još neki. Ali, ako dobije više od toga – što se nikada ne zna – onda nije dobro po njega. Treba imati u vidu i da je Vojo Šešelj već popio godinu i pol zbog nepoštovanja suda i da mu je još jedan takav postupak u tijeku, s vjerojatnim istim ishodom, možda i težim, jer je bilo u povratu, pa će morati doslužiti još i to preko pravomoćne kazne.

Prateći i znajući Voju Šešelja i njegov nemogući karakter, sva je prilika da će se on baciti na izvođenje vlastitih dokaza, da će taj cirkus trajati još neko vrijeme, a Tribunalu vrijeme ističe i ne zna se koliko će mu sud vremena dati; on očito i na to igra. Uostalom, od početka on govori da bi mu doživotni zatvor bio najdraži jer da bi tako ‘pokazao koliko je njegova ideologija srpskog nacionalizma ispravna’. Ironija je sudbine da se nitko još nije usudio zatražiti psihijatrijsko vještačenje i kompetentni sud o ubrojivosti Vojislava Šešelja; valjda u strahu od političkih tumačenja takove geste. Ne bi Vojo Šešelj bio ni prvi, ali ni posljednji luđak koji je nanio nepopravljivu štetu sebi i drugima, nažalost. Njegovo je ponašanje naprosto vapilo za procjenom ubrojivosti od samoga početka, 1983. To je ponašanje bilo samoubilačko-mesijanskoga tipa; bilo je opsceno do skarednosti, nasilničko, prostačko i agresivno; netko drugi odavno bi završio u tapeciranoj sobi ponašajući se tako. Ali političari su drugo.