Komentatori KOMENTAR ANTE MIKIĆA

Pismo Europi

  • Autor: Anto Mikić
  • 6.5.2011 11:29:31
  • 6.5.2011 9:00:00

Odazivajući se pozivu šefa Delegacije EU-a u RH Paula Vandorena i ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića hrvatskim građanima da u poštanski sandučić, postavljen u sklopu održavanja Europskog tjedna, upute svoja pitanja o Europskoj uniji i svoja očekivanja od nje, i naš je komentator odlučio uputiti to pismo Europi

Draga ujedinjena Europo,

drago mi je da Ti se mogu obratiti i ovim putem te na taj način podijeliti s Tobom neke svoje, ali i ne samo svoje, dvojbe i pitanja vezana uz našu - ako Bog da! - zajedničku budućnost. Neću se vraćati u daleku prošlost, koju smo većim dijelom skupa proživljavali: od hrvatskih veza s Francima i Bizantom, od kojih smo pokrštavanjem i primili europsku kulturu, preko personalne unije s Ugarskom i života pod Habzburgovcima i Mlecima te naposljetku i dvojnom, Austro-Ugarskom Monarhijom. Jer ta prošlost - koja je ponekad bila veličanstvena, kako nam to svjedoče brojni povijesni i kulturni spomenici, ali često i surova i krvava, kako nam prenose brojni zapisi - ionako se ne može promijeniti niti se na nju više može utjecati.   

Ostaje nam, dakle, promotriti hrvatsku i europsku sadašnjost i, na ovaj ili onaj način, zajedničku, europsku budućnost. No već i pri tome i ja, ali i mnogi drugi koje u Hrvatskoj susrećem, nailazimo na brojne poteškoće. Za početak, teško je razumjeti što nam se to i zašto u vlastitoj zemlji događa: zašto se tako teško dolazi do posla i pristojne plaće, zašto je hrana tako skupa, a tolika plodna zemlja neobrađena, zašto nam je industrija uništena, zašto smo se i povrh prodaje većine nekad uspješnih poduzeća morali toliko zadužiti, zašto nakon samo 20 godina samostalnosti jedva da možemo odlučiti kome bismo na budućim izborima mirne duše mogli pokloniti svoje povjerenje... riječju, zašto nam se nisu ispunile tolike nade i očekivanja s kojima smo početkom devedesetih tako oduševljeno stvarali i branili svoju zemlju te prihvaćali demokraciju i tržišno gospodarstvo? Trebam li Ti uopće i napominjati da, uz takvu sadašnjost, sve rjeđe susrećem ljude koji s optimizmom gledaju u budućnost?

Vjerujem da nagađaš zašto Ti uopće sve ovo pišem? Uskoro će se, naime, i mene i moje sugrađane pitati želimo li sve te probleme s kojima smo suočeni pokušati riješiti zajedno s Tobom, ili ćemo se ipak radije osloniti samo na sebe i svoje snage. No kako o tome suvislo odlučiti, kad Te tako slabo poznajemo?! Je li, naprimjer, istina da Tvoji građani imaju još manje utjecaja na donošenje odluka koje se tiču njihovih života, negoli što to imamo mi u Hrvatskoj? I da se europska administracija još više udaljila od naroda, a priklonila interesima moćnika i krupnoga kapitala, negoli je to slučaj s našom vladom? I koliko bi utjecaja u svemu tome, odlučimo li se za priključenje savezu europskih država i naroda, uopće mogla imati naša zemlja i njeni stanovnici? Zasigurno su do Tebe već doprle i druge bojazni ljudi u Hrvatskoj, poput one da bi u savezu s Tobom mogao biti ugrožen naš nacionalni, kulturni i vjerski identitet te naša prirodna i druga bogatstva. Kao i ona da Ti, zaokupljena vlastitim brigama i krizama koje su Te snašle, zapravo više nemaš ni volje ni snage razmišljati o Hrvatskoj i njenim problemima.

Istini valja pogledati u oči: naši su odnosi zapali u krizu. Puno se toga nezgodnoga poklopilo: i stalno odugovlačenje pregovora, kroz koje su se hrvatski građani sve više počeli osjećati kao neželjeni u Tvojemu društvu (da Te usput pitam i to: je li istina da se sadržaj pregovora skriva od očiju javnosti na Tvoj zahtjev ili su to ovi naši naprosto izmislili da se ne bi morali gnjaviti s nama i našim pitanjima?); pa sve te nenadane prepreke – od ZERP-a i granice sa Slovenijom do potrage za Gotovinom i famoznim topničkim dnevnicima - a na kraju još i ta nesretna haška presuda!... Znam, reći ćeš, nema to puno veze s Tobom. No je li uistinu baš tako?

Na kraju svega, čini mi se da su mnogi u Hrvatskoj u međuvremenu i zaboravili što nam se nekoć kod Tebe sviđalo: to kako si desetljećima, uza sve probleme, unutar svojih granica uspijevala održati mir, ali i, nekad više a nekad manje, stabilnost i solidarnost; kako si dugo uspijevala pronalaziti dobru ravnotežu između gospodarskog rasta i visokih socijalnih prava; kako si privlačila ljude, pa i s ovih naših prostora, dajući im siguran posao i kruh u ruke. Jesu li ta vremena privlačne Europe postala prošlost? Je li kriza, kako ona gospodarska, tako i ona koja se tiče svijesti o vlastitome europskom identitetu, tek privremena pojava koju ćeš uspjeti prevladati?

Jer ako je tomu tako, ako imaš stvarnu namjeru boriti se za bolji život, istinsku slobodu i dostojanstvo svih svojih stanovnika, ali i cijeloga čovječanstva, onda bih se i ja rado priključio tome i takvom europskom projektu. Onda mi se čini da nam je 'neprijatelj' zapravo zajednički, pa bi i zajednička borba - ne samo za uspješniju ekonomiju, nego i za vrijednosti što smo ih kroz gore spomenutu zajedničku povijest međusobno dijelili i branili - bila uspješnija od pojedinačne. U suprotnome, bojim se, neće biti nade ni za Tebe ni za mene.

U nadi da ću u skoro vrijeme pronaći odgovore barem na neka od navedenih pitanja, srdačno Te pozdravljam!
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još