Komentatori VASIĆEV SKALPEL

Kako je Mile Dodik dobio pljusku iz Karađorđeva

Ispalo je da je srpsko-bosanskohercegovačko-turski samit u Karađorđevu zapravo bio Tadićeva misija primirivanja Milorada Dodika, koji se ponovno razgoropadio svojom logikom Kosovo=Južna Osetija=Republika Srpska

Bila je to neočekivana pljuska za Milorada Dodika, predsjednika nečega što sebe zove 'Republika Srpska' i što bi trebalo biti dijelom Bosne i Hercegovine. Uzgred, ako se netko ne sjeća, taj naziv smislio je Radovan Karadžić po slijedećoj, hm, ovaj, logici: ako se nešto zove Republika Francuska, onda se i nešto drugo može zvati Republika Srpska; vi sada to tumačite po volji. Tamo kod njih politički je korektno zvati to samo 'Srpska' i to je još jedna lozinka, šifra za dokazivanje 'patriotizma'.

Nego, vratimo se mi toj pljusci. Prvo je srbijanski ministar vanjskih poslova, nezaustavljivi Vuk Jeremić, zdušno podržao sumnjivi pothvat Mile Dodika da raspiše referendum koji bi, ukratko, vodio osporavanju autoriteta državnog tužiteljstva i pravosuđa BiH i Milinom entitetu dao legitimaciju da optužnice, procese i presude jedinstvenog pravosuđa BiH prihvata ili odbija, po želji i procjeni. Već je sama formulacija referendumskoga pitanja, onako kako je službeno formulirana u Službenom listu Republike Srpske, sasvim dovoljna: jeste li za 'nametnuto rješenje' Visokoga predstavnika koje je, je li, 'neustavno'? Ta dva pridjeva – 'nametnuto' i 'neustavno' – dovoljna su poruka glasačima. Milin referendum, dakle, prati obrazac većine naših referenduma: jesi li domoljub i čestit čovjek ili si izdajnik i špijun? Zaokruži jedno od ta dva.

Namjera je, dakle, jasna: Mile Dodik podgrijava separatizam i nacionalizam u svojoj državi, ionako nastaloj na zločinu i zateže odnose sa ostatkom BiH namjerno, iz sumnjivih pragmatično-političkih pobuda. Srbijanske ga desno-nacionalističke stranke dakako podržavaju iz sve snage. Mile Dodik pritom koketira i s desno nastrojenim hrvatskim strankama u BiH i podržava ideju trećeg entiteta, dakle reviziju Daytona, san svih razbijača Bosne. Pritom Mile Dodik otvoreno igra na kartu analogije s Kosovom: ako se Kosovo može odcijepiti od Srbije, onda i Republika Srpska može od Bosne i Hercegovine. Visoki predstavnik Valentin Inzko hladno je odbio ideju o referendumu, zaprijetivši da će ga poništiti u skladu sa svojim ovlastima, a Mile neka radi što hoće.

Srpski strah od 'otomanskih ambicija'


Onda su se u Karađorđevu našli predsjednici Turske i Srbije i članovi Predsjedništva BiH, s namjerom da razmotre stvari regionalne. Boris je Tadić tada okupljenom novinstvu hladno izjavio da ta ideja s referendumom nije baš najsretnija, ali eto ih tamo i neka vide; Srbija pak podržava jedinstvenu BiH i daytonska pravila – sve dok traju i sve dok sva tri naroda ne odluče drukčije. Taj trojni samit naišao je – ne samo zbog Tadićeve izjave – na podijeljene komentare: na najnižoj razini pameti neki su se uvrijedili zbog mjesta održavanja jer da su u tom istom Karađorđevu svojevremeno Milošević i Tuđman dijelili Bosnu, a prije toga da je Tito rastjerao hrvatsko proljeće i maspok. To praznovjerje neumjesno je: Karađorđevo je zgodno mjesto za opuštene i diskretne razgovore – sve dok se ljudi ne koriste bežičnim telefonima poput Miloševića, pa im onda razgovori osvanu u Globusu.

Druga, ne mnogo pametnija primjedba došla je iz krugova 'stručnjaka' za islam: da Turska ima 'neo-otomanske ambicije', pa treba biti oprezan, Turci su to... Te 'neo-otomanske' konfabulacije teško se drže. Turska je ozbiljna država, na samom pragu EU-a i uvelike NATO-a, sedamnaesta gospodarstvena sila u svijetu. To što EU oklijeva i dvoji oko punopravnog članstva Turske nema veze s izmišljenim 'neo-otomanskim' ambicijama; ima veze s najnovijim europskim zbunjenostima oko izgradnje multikulturnih, multireligioznih i multietničkih društava za koja se mislilo da će biti održiva i učinkovita, ali sada ima s tim problema. Europa, ukratko, bolno treba radnu snagu koju sama od sebe, etnički čistu i vjerski homogeniziranu, nije u stanju proizvesti; elementarna demografija. Europi je jeftina radna snaga dobra, ali tu istu radnu snagu slabo podnosi kad je tamne masti i islamske vjere, kad ima drukčiju glazbu, kuhinju i jezik i još hoće neke svoje pravice i sloboštine. Europa se mršti na gastarbajtere, pa se oni očekivano mršte na nju; da je bilo manje predrasuda s jedne strane, s druge bi bilo manje hidžaba i mahrama.

Zbunjeni, ali proračunati Mile

No, vratimo se našem Dodiku. Upitan prije par dana na beogradskom radiju B92 kako tumači Tadićevu obeshrabrujuću procjenu svojega referenduma, Mile se zbunio. Pametna cura s radija lijepo ga je pitala vidi li neko proturječje između Tadića i Jeremića, on je rekao da ne vidi. U petak je Miroslav Lajčak, posebni izaslanik iz Bruxellesa, zaprijetio još ozbiljnije: pazi se, Mile, ili ćeš dobiti sankcije poput Gadafija i nećeš putovati po Europi; i još strašnije. Mile Dodik očito se kladi na neki budući ishod srbijanskih izbora: njuška se i koketira s nacionalističkom desnicom (Koštunica, Šešelj, Tomo Nikolić), ali i s istim takvim hrvatskim političkim elementima u BiH i Hrvatskoj. Treći entitet u BiH legao bi Dodiku k'o budali šamar, što vele Bosanci: mogao bi dovijeka ovako igrati između svih njih. Pljuska je, međutim, došla s mjesta neočekivanog: predsjednik Srbije mu je lijepo rekao da se ne igra vatrom. Osim toga, o povijesnim analogijama – inače instrumentu nepouzdanom i sumnjivom – valjalo je misliti za vremena jer Dayton je fiksiran i gotov zasada, sve dok se oni Krležini Visoki Ambasadori oko Zelenog Stola ne dogovore drukčije. Bosna je jedno, Kosovo je, pak, drugo, Abhazija i Osetija su, pak, treće.

Nekako izgleda da se Mile Dodik malo preračunao, ali, izvući će se on već, takav je.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još