Komentatori KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Je li Račanova Hrvatska bila bolja?

Ako će se SDP odužiti Račanu tako što će pobijediti na izborima ove godine, drugi bi trebali nastojati za povijest sačuvati što preciznija svjedočenja važnih događaja kojima je Račan upravljao, riječi su kojima nas povjesničar i kolumnist tportala podsjeća na četvrtu obljetnicu smrti Ivice Račana

Bio sam u Londonu kad me je novinarka iz Zagreba zamolila komentar vijesti da se Ivica Račan, šef hrvatskih socijaldemokrata, vođa oporbe i bivši premijer, privremeno povlači iz politike. Posve zbunjen, pitao sam zašto. 'Zbog bolesti', odgovorila je tiho. Počeo sam govoriti i tek tada, nakon što sam već nešto rekao, kroz glavu mi je prošlo da bi bolest, tako iznenadna i bez obzira na dotadašnji dobar izgled šefa oporbe, mogla biti preozbiljna, konačna.

Račan je o bolesti progovorio javno, vjerojatno se i glasnije i više pratilo što mu se događa, od bolnica u Münchenu do zagrebačkog Rebra, no što je to on ili obitelj željela. Ipak, učinio je važnu stvar - glasno i otvoreno objavio je nešto što jest važno svima, a opet sasvim prirodno i ljudski. Bolest nije sramota, a bolest jedne od najvažnijih ličnosti u hrvatskoj politici dugi niz godina, nije samo njegova briga ili stvar. Time je izazvao opće simpatije, koje su se dijelom prenijele i na njegovu partiju. Način na koji je Račan ispraćen, bio je rijetko dostojanstven. Izjave suosjećanja, pa čak i kritike, bile su pristojne, s puno digniteta. Činilo se tih dana da bi Hrvatska trebala izgledati baš tako. Čak je i aktualni premijer Ivo Sanader prestao isticati da je Račan lijen i da ga nikada neće pobijediti na izborima, mada se sve do malo prije njegove smrti iz SDP-a govorilo o gemu, setu i meču u kojem će socijaldemokrati osigurati povratak na vlast.

Pomalo je paradoksalno to da je Ivica Račan u dvadeset godina i konkurenciji osam premijera, vjerojatno najbolji predsjednik Vlade, jedan od političara međaša u prvih dvadeset godina neovisne Hrvatske. Njegovi pravi počeci u vrhu ili pri vrhu politike teku od Karađorđeva 1971. Kako su toliki drugi koji su devedesetih došli na vlast imali istaknutu ulogu na proljećarskoj strani, pa im je Račan mogao biti još i veći izazov i protivnik, jasnije je koliko je vještine i osjećaja za vrijeme bilo u njegovim potezima. SDP se početkom devedesetih gotovo osušio. Račan se riješio niza važnih, ali, po njegovom mišljenju, prošlošću opterećenih kadrova. Tu je vjerojatno išao dublje no što je trebao, ali više ako se usporede odstranjeni s onima koji su ostali. Izbor suradnika nije bio najslabija Račanova vrlina, ali ni najsjajniji trenutak njegove karijere.

Mišo Lišanin / Večernji list
U društvu Stjepana Mesića
Čvrsta središnja točka oporbe


Tijekom praćenja parlamentarnih izbora 1992. kamere nacionalne televizije, jedne jedine, otišle su u izborne stožere više koalicija i stranaka, uključujući i kasnije brzo ugaslu Hrvatsku demokratsku stranku braće Veselica, tada i odvjetnika Željka Olujuća, koja nije dobila nijedan mandat, ali ne i u SDP, koja je izbore završila peta. Činilo se da je ljevica u Hrvatskoj nestala, osim, naravno, u elementima unutar HDZ-a i HNS-a. Nekoliko godina kasnije, sve je bilo drukčije. Račan je uspio sačuvati ne samo lijevu, već ukupnu opoziciju u Hrvatskoj. Devedesetih su postojale i druge oporbene stranke, ali se kasnije pokazalo koliko je važno imati jednu čvrstu, organiziraniju, središnju oporbenu točku. Sve ostalo, od HSLS-a do HSP-a, ispalo je na ovaj ili onaj način satelitski vezano uz HDZ ili podložno bušenju, financijskom ili nacionalističkom, s Trga žrtava fašizma (mislim na Trg, ne i političke simpatije pojedinih stanara središnjice HDZ-a).

Račan je Hrvatsku od polupredsjedničke demokracije pretvorio u parlamentarnu, što je u državama poput Hrvatske uvijek sretnije rješenje. Doduše, promjene ustava i zakona zbog ove ili one ličnosti, nisu osobito sretne, ali potez je bio pravi i logičan. Bio je političar konsenzusa, a ne konflikata. Njegova je vlada postavila obrazac funkcioniranja koalicije, bez obzira na to kako teško bilo vladati s političarima koje je u jednom trenutku vezala prije svega potreba da korumpirani HDZ nestane s vlasti. U usporedbi s ostalim hrvatskim vođama, uz izuzetke zapravo trojice – Mesića, Tuđmana i Sanadera - bez obzira na vrijednosne ocjene njihovih vizija, bio je jedini koji je vidio ponešto unaprijed. Ono što je on vidio ispred sebe, mada se, nažalost, ne može reći da je to bila strateška vizija koja je vidjela godinama unaprijed, nije bio njegov bankovni račun ili klanovski interesi jedne partije, već države.

Načelno se nije bojao svijeta te je Hrvatsku, uz Mesića, snažno zaokrenuo prema EU. To ne znači da je sve vanjskopolitičke prilike znao iskoristiti. Britanski premijer Tony Blair nudio je puno veću pomoć, ali Račan pruženu ruku nije iskoristio; nije čak prigodom prvog razgovora ni artikulirao kako bi London, pa i ostale zemlje, mogao zemlji, koja je tada ponovo na čas postala popularna, pomoći. Imao je osjećaj za politiku, mada su ga u slobodi povlačenja poteza ograničavali vlastiti strahovi, možda prošlost, vjerojatno precjenjivanje protivnika.

Goran Stanzl
Račan na Savjetu SDP-a s današnjim predsjednikom i zagrebačkim gradonačelnikom
Manjak taštine, ali i odlučnosti


Bio je (pre)tolerantan premijer na početku 21. stoljeća. Odlučnost koju je u nekim trenucima imao, a katkada mu je dramatično nedostajala, trebao je pokazati prvih nekoliko mjeseci po preuzimanju vlasti. Naravno da u situaciji kada su admirali kao Davor Domazet Lošo na javnim skupovima govorili da 'vlada ne kontrolira ni policiju ni vojsku i da predsjednik države nije njegov vrhovni zapovjednik', a general Janko Bobetko utvrđuje da oni 'odlučuju u ovoj zemlji', nije lako bilo procijeniti koliko se daleko može. HSP je tek na četvrtom saboru stranke 2001. odlučio napustiti ustaške simbole. Račan je trebao vidjeti da je intelektualni potencijal desnice malen, da međunarodne potpore nemaju, trebao je bolje shvaćati koliko su birači upravljivi; tu je trebao biti hrabriji, odlučniji. Otvorio je ipak procese, konsolidirao demokraciju u Hrvatskoj.

Račana sam upoznao jednom, kada je došao na promociju vlastite biografije na kojoj sam govorio. Bio je daleko manje tašt od tolikih kolega, barem na površini. Tada sam predložio ono što bi SDP, ali i povjesničari, još trebali odraditi: skupiti svjedočenja hrvatskog izaslanstva na 14. izvanrednom kongresu SKJ u Beogradu, kada je došlo do suprotstavljanja Slobodanu Miloševiću. Bio je to čin koji je doveo do kraja jedinstvene komunističke partije u zemlji, što je bio samo korak do nestanka Jugoslavije, još jedan od međaša u našoj povijesti. Ako će se SDP odužiti Račanu tako što će pobijediti na izborima ove godine, drugi bi trebali nastojati za povijest sačuvati što preciznija svjedočenja važnih događaja kojima je Račan upravljao.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još