Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Nitko ne želi izgubiti Hrvatsku

Ovo su vremena kada u Hrvatsku treba vratiti europsku vjeru, a u Europi potvrditi povjerenje u Hrvatsku, čak i ako Hrvatska bude morala istrpjeti još i privremeni oblik organiziranog europskog nadzora kao nepredvidiva 'balkanska zemlja' koju svaka kriza pretvara u ježa, a svaka nevolja zatvara u neprobojnu puževu kućicu

Mnogo više od bure u čaši vode, a ipak mnogo manje od cunamija koji bi mogao potopiti modernu, otvorenu i europsku Hrvatsku, tako bi se u svega nekoliko riječi, moglo sažeti sve ono što nas je snašlo ovih dana. Ovu su zemlju nakon izricanja nepravomoćnih haških presuda, preplavile buka i bijes, ogorčenje i razočaranje, poniženje i samosažaljenje, ali i nova spremnost da se ipak progovori o nekim zatajenim istinama, preispita politika uzaludnog mahanja zastavama i otvori presudna rasprava o dugoročnijoj budućnosti, u čemu okrvavljeno srce još uvijek progovara mnogo glasnije, negoli kuknjava zbog praznog novčanika. Tako je i vijest da su ovog utorka zatvorena još dva pregovaračka poglavlja (poljoprivreda i ruralni razvitak i regionalna politika), koja bi Hrvatskoj samo u prvoj godini članstva u EU-u mogla donijeti oko 725 milijuna za potporu poljoprivredi i ruralnom razvitku, a u sljedeće dvije godine za cjelovit program preobrazbe čak 2,2 milijarde eura iz kase europskih strukturalnih fondova, ostala gotovo neprimijećena u beskonačnom preispitivanju nacionalne časti, političkim sukobima, osporavanjima EU-a i vapajima za američkom potporom.

Oči su se napunile suzama, leđa pogrbila, a koljena zaklecala, ali su Vlada i predsjednik Republike dokazali očekivanu pribranost i suzdržanost, a konačno progovorili i mnogi od kritičara, koje se još donedavno smatralo neodgovornim i nepoćudnim prorocima u nasilnim vremenima masovnog nacionalnog samozavaravanja. Europa je stavljena na čekanje u svim ispitivanjima javnog mijenja, ali su europske vijesti ipak mnogo bolje negoli su bile još prije samo nekoliko tjedana, pa se tako čini da je Zoran Milanović imao pravo kada je zaključio da je upravo sada došlo do onog pravog trenutka kada Europa treba konačno pomoći Hrvatskoj, a prestati postojano prozivati Zagreb u neprekidnim provalama sve sitničavijih zahtjeva. Tako se sada čini da će kraj lipnja, datum 'koji ne postoji' (premijerka Kosor) ipak (možda) biti dohvatan kao datum završetka pregovora, budući da su Washington, Berlin i London (a to je osobito važno), zadovoljni ponašanjem državnog vrha, konačno shvatili da bi zbog kockanja s Hrvatskom mogli izgubiti 'cijeli Balkan'. Prekid pregovora sa Zagrebom potpuno bi zatvorio vrata za jugoistočnu Europu, pa čak i zemlje poput Srbije, koje sada očekivano likuju, ali ipak ne pretjeruju u neukusnim proslavama hrvatskog pravnog poraza. Slaba i napuštena Hrvatska bila bi neodgovorno izgubljena i kao katalizator sveukupne stabilnosti, i kao predvodnik očekivanih regionalnih promjena, a to bi ipak bila prevelika cijena.

Ovoga se trenutka još jednom bjelodano pokazalo koliko je za Hrvatsku bio važan ulazak u NATO i kada se radi o europskim pregovorima, dok je za Washington stabilna i demokratska Hrvatska, postala i važnija negoli prije, kako bi mogla ostati pouzdanim osloncem i uzorom za svoje susjede. Srbija se može tješiti da je u drakonskom tumačenju novih pravnih umotvorina dobila bar mali ustupak za gubitak Kosova, ali Hrvatska ipak nije osporena ni kao država, a ni kao saveznik, dok je njezina povijest ostala povijest pravednog samooslobađanja. To ni nakon ovakvog Haaga nije povijest neokaljanih zločina, bar u krugovima onih koji žele gledati naprijed, a ne stalno plakati preko ramena. Zbog toga čak neki vrlo ugledni komentatori izrazitog nacionalnog predznaka, kao što je to neumoljivi Milan Ivkošić, opravdano tvrde da Hrvatska nije izgubila državu, a tek sada mora mnogo pametnije iskoristiti sva svoja postojeća i buduća oružja, među koja spada i članstvo u Europskoj uniji, bez obzira na sve dosadašnje kritike 'lakejske elite'. Hrvatska ne smije biti otjerana u neki beznadni zapećak, već se mora još odlučnije negoli ikada, boriti za ravnopravno mjesto (članstvo) za europskim stolom. Samo tako može utjecati na presudne odluke, samo tako može dobiti i presudnu potporu u najvažnijim pitanjima – od promicanja vlastite kulture i gospodarstva, do obrane nacionalnog identiteta.

Nema više pregovora s figom u džepu


Vremena su burna, ali više nema vremena za pogreške. Tako ni ova Vlada više ne može pregovarati s figom u džepu, a stalno brisati proliveno mlijeko, kako bi dokazala da će one zadnje reforme ostati neoborive, a novi zakoni prestati biti samo ukrasno slovo na papiru. Ovoga je trenutka i oporba prestala papagajiti o prijevremenim izborima, budući da je ovu posljednju europsku bitku ipak bolje dobiti zajedno. Prvi su antihaški prosvjedi na hrvatske ulice doveli tek 20 tisuća ljudi u pet hrvatskih gradova, pa je već samo ovaj blijedi odziv, ipak dokazao da 'nema povratka na Tuđmanova vremena', kako to zaključuje Davor Butković. Pa ipak, od predizborne kampanje, pa do prvih postizbornih preslagivanja, Hrvatska će još jednom prolaziti kroz trnovite izazove, od sve praznijeg džepa, do novih (i drukčijih) izljeva nezadovoljstva, u čemu će se ponovno oriti gromoglasni pozivi na obranu mitologizirane nacionalne časti, obnovu pogubnog patrijahalnog reda i povratak u krilo crkve, pa sada treba ponovno obraniti opće savezništvo u izgradnji europske građanske demokracije, kako pogubne ideologije ne bi prevladale razum, a nasilna politika isključila slobodu.

Hrvatske groznice nalikuju kao jaje jajetu, bez obzira na promjene država, okolnosti, vremena i običaja, kao što se to još uvijek zbiva u svim onim društvima i državama, koje se stalno grče između mitova o vlastitoj nepogrešivosti i samoproglašenog povijesnog prokletstva, nedokazane nadmoći i straha od svakog izazova, težnje za neograničenom slobodom i zazivanja nepogrešivog predvodnika, uzaludnog maštanja o blaženoj samodostatnosti i neizbježne panike pred prodorima svih onih koji se ponašaju drukčije, vjeruju u druge stvari, rade bolje, a misle dugoročnije. Ovo su vremena kada u Hrvatsku treba vratiti europsku vjeru, a u Europi potvrditi povjerenje u Hrvatsku, čak i ako Hrvatska, bar u vremenu od potpisivanja pristupnog ugovora do ratifikacije pristupa u svim zemljama članicama, bude morala istrpjeti još i poseban oblik organiziranog nadzora kao nepredvidiva 'balkanska zemlja' koju svaka kriza pretvara u ježa, a svaka nevolja zatvara u neprobojnu puževu kućicu.

Ne tako strogog (a ipak uzaludnog) nadzora i kontrole, kao u slučaju Bugarske i Rumunjske, koje su se na vrijeme lukavo ušuljale u EU čim su shvatile koliko vrijedi i sve ono što se nakon zaključenja poglavlja o poljoprivredi i regionalnom razvoju, za koje se troši tri četvrtine europskog novca, sada službeno obećava i Hrvatskoj. Nije sve u novcu, a ni u EU-u, ali bez novca i EU-a nema ni osobne slobode, ni osnovne socijalne sigurnosti, ni manjinskih prava, ni pravosudne zaštite, ni moderne demokracije, ni regionalnog potpomaganja, ni strateške sigurnosti, a pogotovo ne općeg ugleda i utjecaja. Nitko ne želi izgubiti Hrvatsku, a Hrvatska se ovih dana mora vratiti svojim izvornim europskim korijenima - kako još jednom ne bi zagubila sebe samu. Stati pred vratima koja drugi tek traže dalekozorom bila bi ludost nad ludosti.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još