Komentatori KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Šokantna šokiranost Hrvatske haškom presudom

Sveopći 'šok' koji je nakon presude Gotovini i Markaču zahvatio, prema vlastitom opisu, ogroman broj hrvatskih političara i građana – od vrhova vlasti do dna populacijske piramide, od raspamećenog Branimira Bilića do zadnjeg gledatelja koji se javio u njegov maloumni Puls Hrvatske – toliki je da i sam šokira. Ta reagiranja ispunjena su s tako puno zapjenjenih, mahom nacionalističkih i mrzilačkih strasti, recikliranih iz srca tame devedesetih, da nije ostao gotovo nitko tko bi trijezne glave analizirao što se zapravo dogodilo, i zašto se baš tako dogodilo

Čak i inače prisebni odvjetnici najvišeg renomea (Nobilo, Prodanović), koji svojim viđenjima obično hlade ovakve masovne psihoze, sada su se oprezno povukli u toplinu kolektivnog domoljubnog resentimana. Dobro, vratit će se oni sebi možda već za nekoliko dana, najviše tjedana, ali strasti su toliko proključale da vape za nekakvim objašnjenjem, pa makar bilo i relativno površno i prigodno. Pa, evo, ja se ovdje proglašavam nešokiranim i pokušat ću dati ta objašnjenja. Dva su razloga po meni dovela do ovako masovnog pražnjenja uzavrelih nacionalnih emocija, a o prvome su neke kolege već ponešto i napisale.

Hrvatska verzija 'kosovskog sindroma'

Riječ je o tome da je o Oluji proteklih godina stvoren tako izglancani stereotip kao ratnoj operaciji 'čistoj kao suza', da se nakon presude Alphonsa Orieja naprosto moralo pasti u drugu krajnost. Ta se presuda procjenjuje napadno u maniri hrvatske verzije 'kosovskog sindroma'. Jer, čuli ste, tvrdi se da su cijela Oluja, Domovinski rat, čak i Hrvatska i čitav hrvatski narod proglašeni u Haagu zločinačkim, što naprosto nije točno. Ne samo da u presudi suca Orieja nema o tome ni slova, nego je čak i tužitelj Tiger, a on u ovoj histeričnoj priči slovi malone kao presvučena Srbenda, izričito rekao, gotovo slovkajući riječ po riječ, da to nije točno. Ali čak i da jest, to ne bi dovelo u pitanje hrvatsku državu, samo bi je izjednačilo s ogromnom većinom zapadnoeuropskih i sjevernoameričkih zemalja. I ondje je, naime, u nastanak država prije stoljeća-dva-tri bio redovito ugrađen neki masovni zločin.

U pravilu, on je izveden kao veliko etničko čišćenje domicilnog, domorodačkog stanovništva (dakle, isto kao sada sa Srbima iz Hrvatske). Pa eno danas tih zapadnih zemalja tamo kako slove kao uzorni cvijet demokratskog svijeta. Čak drže oštro slovo Turskoj zbog genocida nad Armencima, iako se on razlikuje od njihovih genocida samo u tome što je došao stoljeće-dva kasnije. Dakle, Hrvatska nema razloga ni za kakva mahnitanja koja sada gledamo, treba samo prihvatiti realnost da u evropsko-američkoj tradiciji stari zločinci sude novima (uostalom, zar i službeni Zagreb to već ne čini u slučaju Afganistana ili Libije). Druga je, međutim, stvar moralna strana ove priče, jer jedno je cinično se pokriti tom realnošću, a sasvim drugo prihvatiti svoju odgovornost kao zreliji među zapadnim narodima.

Zvonimir Coric/Vecernji list
Na suđenju Tihomir Blaškiću obrana je imala drukčiju taktiku
Drugi razlog za ovaj svehrvatski šok još je važniji. Ogroman broj građana uopće nije shvatio bit sudskog procesa Gotovini i Markaču, dok su ga političari iz vrhova političkih nomenklatura, naprotiv, itekako shvatili, ali se prave da ništa ne vide i ne čuju. Što je bit ovog procesa, svatko će lako shvatiti sjeti li se suđenja Tihomiru Blaškiću. Na njemu je Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo odlično shvatio da ne može tvrditi samo da njegov branjenik 'nije kriv' ako istodobno ne odgovori na pitanje 'a tko onda jest', i on je to i učinio. Istresao je sucu na stol cijelu 'paralelnu liniju zapovijedanja', na čelu s Tuđmanom i Šuškom, i ovaj je mirno mogao staviti točku na proces.

On je našao svoga krivca, Blaškiću odrezao praktički oslobađajuću presudu i – 'mirna Bosna'. Gotovina i Markač nisu željeli biti tako branjeni, a njihovi nesposobni branitelji, koji su više figurirali kao advokati Banskih dvora nego njihovi, nisu ih htjeli ni pokušati uvjeriti da jedino tako mogu izaći iz zatvora. I oni su ondje ostali jednostavno zato što sudac Orie nije dobio odgovor na spomenuto pitanje, dakle nije mu ostavljen drugi izbor. On je u toku procesa bio čak vrlo blagonaklon prema Gotovini i Markaču, ali kako su se oni na suđenju držali kao samoubilački vjerni čuvari tajni Oluje, koji ne 'otkucavaju svoje', hladno ih je pustio da junački propadnu i sami sebe pokopaju.

Patriotski autizam

Propali su, dakle, zato što su puno više branili Tuđmana i Šuška nego sebe, što je sudac očito shvatio kao vrstu patriotskog autizma i subinteligencije koju ne treba honorirati. Kako i bi kada se protiv Tuđmana skupilo toliko uvjerljivih dokaza da bi, da mu je suđeno, sasvim sigurno dobio zatvorsku kaznu ravnu zbroju kazni dvojice generala, ako ne i veću. Pa ipak, njihovi odvjetnici potrošili su sve vrijeme ovog svijeta da pobiju Tuđmanovu krivicu, počev od onih glupih pokušaja da ospore autentičnost Brijunskih transkripata, iako nema bolje potvrde njihove vjerodostojnosti od kasnijih događaja. Prvenstveno ubojstva više od 600 srpskih civila i spaljivanja preko 22 tisuće kuća.

Tu dolazimo do nove važne obratnice. Iako je Gotovina više puta dao na znanje, nakon sućuti u povodu smrti Slobodana Miloševića i izrijekom, da nije išao u rat jer mrzi Srbe, to je daleko najtanji dio njegove obrane. Jer nakon što se Orie uvjerio da je njegovim advokatima manje stalo do njega nego do Tuđmana, mogao se osvjedočiti i da je njima, ali i malone cijeloj hrvatskoj javnosti, još manje stalo do tih srpskih žrtava. Prati, naime, čovjek hrvatske medije, ili ga o tome barem obavještavaju. Pa je mogao vidjeti s koliko se hladne nezainteresiranosti te žrtve doživljavaju u Hrvatskoj, i to je, naravno, u njemu probudilo obavezu da on bude njihov još jedini, simbolički odvjetnik.

Valjda se ne misli da bi to mogao biti onaj karikaturalni tip Željko Horvatić, autor 'stručne' predstavke protiv Oriejeve presude, koju u Haagu jedva čekaju nakon što ju je kod Bilića sočno ispljuvao i nazvao 'sramotnom'. Tako završno dolazimo do sljedećeg. U visokih 24 godine za Gotovinu i 18 za Markača ugrađeno je ne samo besmisleno branjenje Tuđmana koji je iskoristio Oluju da se riješi hrvatskih Srba, nego i odobravanje velikog dijela Hrvatske, uključujući dobar dio one tobože građanske, što je to tako završilo. I sad, umjesto da ova zemlja preispita sebe i do neukusa trijumfalističke proslave obljetnica Oluje, ona se nabacuje drvljem i kamenjem na Orieja, iako je on samo tehnički izvršitelj činjenica koje se ne mogu osporiti.

Oslobođenje Hrvatske od Tuđmanove hipoteke

Najvažnija činjenica je da ako Gotovinini i Čermakovi odvjetnici tako žijavo osporavaju udruženi zločinački pothvat, onda oni praktički priznaju da on, načelno, još nije završen. I da se još može nastaviti prema ono malo preostalih Srba, ali i prema ono malo Hrvata koji odbijaju biti 'šokirani' presudom suca Orieja. Jer to je, zar ne, krajnja konzekvenca pijanog neodricanja od Tuđmanovog režima, koji je bio u osnovi zločinački i prije 1995. godine – proganjanje, čak i pojedinačne likvidacije političkih protivnika, toleriranje zvjerstava nad Srbima i 'humanog preseljenja' Bošnjaka, otvaranje manjih konclogora u Hrvatskoj i većih u BiH – pa zašto se onda, dovraga, svi čude što je i dio Oluje napravio zločinačkom.

To je on, brate, napravio lijevom rukom, toliko nezainteresiran što to breme ostavlja svojim sunarodnjacima da u najmanju ruku zaslužuje da mu se ono vrati na mirogojsku adresu. Zato umjesto ove dernjave na Orieja, koja ionako neće ništa promijeniti, tog gospodina treba s uvažavanjem prihvatiti kao bogomdanog osloboditelja Hrvatske od Tuđmanove hipoteke, koji, istina, barata bolnim alatom – kirurškim pilama, bušilicama i drugim strahotama – ali nakon što te zašije cijelim tijelom osjećaš olakšanje.

Osim, naravno, ako si moralni idiot kojemu je jedino važno da, kako rekoh, hrvatskoj državi više nitko ništa ne može, a zaboli te đon-obraz koliko je Srba – jednojajčanih blizanaca Hrvata kojima se prethodno dogodilo isto – pri tome ubijeno ili moralo otići iz pradjedovske domovine.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još